Roman Danko

Danko, Roman

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZIJE T PRIKAZIječe discipline više pridonijele, a na­ravno to same po sebi ne mogu jer je i Injihov učinak definiran nekim društvenim interesima — sasvim kon­kretnim materijalnim i si, »transdi- sciiplinarnim« istraživanjima kao što ih autor zagovara, postiglo bi se mno­go. Najhitniji zadatak u oblasti odgo­ja i obrazovanja, odnosno edukacije danas, bar za nas, shvaćen u najši­rem smislu, jeste definiranje i elabo­riran je obrazovne ideje. U njoj je iza­zov modernog vremena, humanistič­kih ciljeva, čovjekove samobitnosti i moguće asocijacije slobodnih proizvo­đača.Autor se svojim dosadašnjim istra­živanjima pokazao kao vrsni poznava­lac obrazovne i odgojne problematike, osobito andragoških aspekata, i sto­ga nije iznenađujuće da teži sintezi, da traži opću teoriju, opću znanost. Njegova knjiga »Edukološka istraži­vanja« nije samo prezentacija nekih istraživanja, koncepata ili studija iz te oblasti, već je koncepcijom i shva­ćanjem edukologije, i čitavog sistema edukoloških znanosti, novi izazov.Ivan CifrićZbornik radova»SAMOUPRAVNO DRUŠTVO T EKOLOGIJA«Ceintar za marksizam Univerziteta u Beogradu, Beograd 1987, 271 str.U sklopu možda ne baš najprimjer- nijeg naslova: »Samoupravno društvo i ekologija«, organizatori su objavili materijale savjetovanja održanog 5. lipnja 1987. Zbornik ima nekoliko međusobno povezanih cjelina. To su: Opći pogledi na ekologiju, Ekologija i društvo, Ekologija i samoupravlja­nje, Ekologija, ekonomija i razvoj, Ekologija i sociologija, Ekologija i po­litika, Ekološka svijest i obrazovanje, Ekološki uvjeti života i rada, te Pri­jedlozi akcija. Iza ovih naslova stoji niz različitih priloga, od vrlo temelj­nih znanstvenih radova, do tekstova koji se doimaju pamfletistički.U općem pogledu na ekologiju Vu- kašin Pavlović naznačio je, osim ka­tastrofalnog stanja prirode u Srbiji i Jugoslaviji, važnost odnosa ekologi­je i politike, te mogućnost razvoja demokracije koja iz tog odnosa može i mora proizaći. Kao i mnogi drugi sudionici, autor smatra da se ekolo­ški problemi trebaju promatrati in­tegralno kroz prirodne i društvene znanosti, a ekološke akcije provoditi istodobno kroz institucije i socijalne pokrete. Najveći probem javlja se u tome KAKO sakupiti te fluktuirane, a brojne ekološke snage.U odnosu ekologije i društva autori Sinđić i Stojković osvrnuli su se na neke od osnovnih principa komuni­stičkog društva, dajući kritiku profi­tabilne efikasnosti pod svaku cijenu i uprošćenog materijalnog determini­zma, a zalažući se za dijalektičko-kva- litativnu teoriju rasta, humanizaciju tehnologija, te nužno •— planiranje.O relaciji ekologija — samouprav­ljanje priloge su dali Dimitar Mirčev, Marijan Rožič i Radovan Pavić. U so­lidnom referatu Pavić navodi da eko­loški problemi i te kako postoje i u socijalizmu, ali socijalističke zemlje, za razliku od kapitalističkih, još nisu pronašle spcifične metode rješavanja tih problema. Ekološko pitanje on smatra bitnim političko-klasnim pita­njem, koje u socijalizmu treba rješa­vati revolucionarno (spriječiti uzroke, a ne liječiti posljedice), a privatizaci­ju i negativnu privatnu intervenciju u prostoru jednim od najtežih eko­loških problema. U opširnoj analizi123RECENZIJE I PRIKAZInaznačio je «petnaestak aspekata eko­loških rješenja od kojih se najintere­santnijima čine afirmacija Jugoslavi­je kao pravne države, ekološka orga­nizacija prostora, te prebacivanje sredstava iz racionalnijeg poslovanja i vojnih izdataka u zaštitu okoline. Autor, naime, smatra da je rat u Ev­ropi, u postojećim političko-ekonoms- kim uvjetima nemoguć, te da treba značajno smanjiti vojna izdvajanja i upotrijebiti ih u ekološke svrhe.Najviše radova na savjetovanju od­nosilo se na odnos ekologije i ekono­mije. Dragoje Žarković dao nam je u svojem iscrpnom izvještaju nekoliko korisnih ali zaprepašćujućih podata­ka o globalnom stanju prirode, čiji je glavni uzrok ekonomija i materijal­ni rast proizvodnje. Tako se, na pri­mjer, procjenjuje da je u zadnjih sto­tinu godina erozijom (kao posljedi­com ljudskog djelovanja) izgubljen jedan Sovjetski Savez (!) plodne ze­mlje, da šume nestaju tempom 100.000 km2 godišnje (površina Bugarske), a ipustinje se šire 60.000 km2/god. Istim tempom eksploatacije kakav je danas, Amazona će za pedesetak godina po­stati pustinja. Problemi su, dakle, globalnog karaktera, te ih tako, a na temelju kompleksne teorije globalne ekologije (integracijom znanja), treba i rješavati. Autor smatra da se na svjetskom nivou ekonomija treba pre- strukturirati od otvorene (»uzmi-ba- ci«) ka zatvorenoj (reciklaža) ekono­miji. Proizvodnja će u takvim uvjeti­ma imati novi zadatak, reprodukciju čistoće prirodne okoline.Milutin Lješević iznio je neke re­zultate ekonomskog vrednovanja či­ste okoline i (tehnologija kod kojih bi prvenstveno trebalo voditi računa o direktnim i indirektnim (optimaliza­cija životne sredine) ekološkim krite­rijima, a tek onda o ekonomičnosti i profitabilnosti proizvodnog procesa.Autor smatra, sasvim ispravno, da či­sta i racionalna proizvodnja direktno smanjuje društvena izdvajanja za zdravstvo, socijalnu zaštitu, troškove. Danas već postoje metode, čak i ma­tematički modeli izračunavanja eko­nomskih šteta izazvanih zagađiva­njem.U dijelu »Ekologija i sociologija« Ivan Cifrić je referirao o istraživanju ekološke svijesti mladih u Zagrebu, a Gordana Mitić o zanimljivoj studi­ji odnosa organizma, sredine i kvali­tete života. Kvaliteta života može se različito shvatiti, po subjektivnom (za­dovoljstvo, sreća pojedinca) ili objek­tivnom (uslovi života) kriteriju, a po nekim sovjetskim autorima — kvanti­tativno (»blagostanje«) i kvalitativno (socijalne slobode, mogućnost i si.).Tonči Kuzmanić u tekstu »Ekološ­ka habilitacija političkog« daje ute­meljenu kritiku našeg poli'tičko-eko- nomskog sistema, te naglašava da is­to kao što nam je potrebna pravna država, koja bi značila jednakost pred Zakonom a ne pred Partijom, trebaju nam i »čiste« sfere ekonomije i poli­tike, a ne sive zone društveno-politi- čnosti ili društveno-ekonomičnosti. Nadalje, ono političko civilnog dru­štva jest zajednički interes i društve­na kontrola (ali istodobno i distanca) vladajućih struktura. Civino društvo je društvo »u boji«, društvo razlika, dok je naše samoupravljanje još uvi­jek »crno-bijelo«. Autor zaključuje da ekologija ne znači prvenstveno zašti­tu čovjekove okoline, već samozaštitu ljudskog dostojanstva, samoobranu pojedinačne subjektivne volje i indi­vidualiteta.O potrebi formiranja ekološke svi­jesti izvjestila je Sonja Prodanović, uz komentar da je, uz nuklearni pro­gram, najveća opasnost za Jugoslavi­ju — niska ekološka svijet, te da dru­štvo treba fokusirati pažnju na alter­124RECENZIJE I PRIKAZInativne oblike mišljenja (koji su hi­storijski — uvijek bili nosioci napret­ka). Loša ekološka prosvijećenost, si­romaštvo i kupovina prljavih tehno­logija može nas vrlo brzo dovesti u inferiornu poziciju u odnosu na svjet­ske tokove kapitala (koje bi trebalo studiozno i stručno pratiti, te plani­rati ekološku ekspertizu svih novih uvezenih (tehnologija, investicija, pro­jekata).Rajko Marić je govorio o turizmu kao najznačajnijem i najmasovnijem korisniku prirode, a kvalitetan priro­dni prostor smatra pretpostavkom aktivnog odmora i zadovoljenja čo­vjekovih bioloških i sociopsiholoških potreba za kretanjem, igrom, razono­dom i rekreacijom.Na kraju, Radmila Cvijović predlo­žila je vrlo jednostavnu shemu za pro­vođenje jedinstvene društveno-znan- stvene akcije očuvanja prirode u Ju­goslaviji, temeljenu na iskustvima raz­vijenih zemalja. Takva institucija or­ganizirala bi se na državnom nivou s fondom za financiranje domaćih eko­loških projekata. U centralnoj, moder­no koncipiranoj bazi podataka slije­vale bi se informacije iz svih grupa­cija koje bi se bavile zaštitom voda, zraka, tla, zaštitom od buke i akcide­nata, koordinacijskih grupa i davala­ca usluga (zdravstvo, monitoring, pro­jektanti i dr.). Sve bi ih povezivali je­dinstveni zakonski propisi i kaznene odredbe.DA ZAKLJUČIMO: ideje, znanje i volja očito postoje, konkretni prijed­lozi također, još samo treba pričeka­ti da kroz koju godinu SIV donese paket ekoloških mjera, pa se i mi, Jugoslaveni možemo »prihvatiti« za­štite okoline. Ne bih želio ispasti pe­simist, ali smatram da će u većem dijelu Jugoslavije (osim ako o ekolo­škim problemima ne propjevaju »no- vokomponovani pjćvači«) proći jošmnogo ljeta prije nego što narod i vodeće strukture shvate važnost eko­loških pitanja na koja ih upozorava­ju pojedini znanstvenici, »hašišari« i fanti iz Dežele. Možda sam subjekti­van, ali takav dojam stekao sam kroz razgovore i promatranje naših ljudi, a studioznija analiza ovog stava odve­la bi nas predaleko. Mislim da su pre- snažne i predalekosežne posljedice po­trošačkog mentaliteta i utjecaja raz­vijenog korporacijskog kapitalizma, da bi se situacija naglo promijenila nabolje. Po Radovanu Paviću, ekolo­ški problemi trebali bi se u socijaliz­mu revolucionarno mijenjati, ali taj socijalizam je nerazvijen. No, nitko nam ne može oduzeti NADU, kaže au­tor. Nadu nam zaista nitko ne može oduzeti, i za ekologiju se moramo bo­riti, makar neorganizirano ili preko ovakvih savjetovanja, no ispred histo­rijskog toka stvari ne možemo ići. Za­padu su trebala dva krvava rata da bi shvatio svu glupost nasilnog uni­štavanja ljudi i dobara, te da bi rav­notežom straha, oružja i oružanih in­tervencija u Trećem Svijetu pripre­mio teren za nove vidove ekoloških destrukcija. Tek kada potrošačke ma­se Sjevera i financijski kapital na vla­stitoj koži osjete ekološke posljedice, moći ćemo govoriti o masovnijoj eko­loškoj svijesti (isto kao što je nakon svjetskih ratova sazrela svijest o glu­posti narednog?). Ako pričekamo još pedesetak godina (možda i manje), možda Zaista doživimo prestrukturi­ranje svjetske privrede (iz najjače — industrije oružja u industriju zaštite i čiste tehnologije), koje bi nastalo nakon otapanja Antarktika (efekt »staklenika«) j potapanja New Yorka, Washingtona, Tokia, Marseillea, Le- ningrada i tisuća drugih gradova, oto­ka i priobalnih pojaseva.Jedino katastrofa sličnog karakte­ra i dosega doprinijet će masovnomRECENZIJE I PRIKAZIosvještavanju (temeljenom ponovo na strahu) potrošačkog društva, pre­raspodjeli moći i kapitala, dok su al­ternativni pokreti, znanstvene studi­je i izdvajanja za zaštitu korisni, ali apsolutno nedovoljni. Naravno, sada­šnji tokovi moći, financija i tehnolo­gija u potpunosti prožimaju i naše društvo, pa u tim uvjetima ne može­mo očekivati revolucionarnu promje­nu ponašanja i ekološke svijesti .Ipak smatram da svi zajedno tre­bamo pristupiti osvještavanju ljudi i konkretnim akcijama, ali ta nastoja­nja trebala bi biti bez zavaravanja i prilagođena trenutku (što znači i di- kretna intervencija i provokacija i meditacija). Ako ništa od toga »ne upali«, ipak nam ostaje — NADA.Roman Danko Ivan Cifrić, Benjamin Čulig:EKOLOŠKA SVIJEST MLADIHCDD i Zavod za sociologiju Filozof­skog fakulteta u Zagrebu, Zagreb1987.Pred nama se nalazi studija rađe­na u Zavodu za sociologiju Filozofs­kog fakulteta u Zagrebu pod ruko­vodstvom Dr. Ivana Cifrića a koja se odnosi na aktualan problem ekološ­ke svijesti. Ova studija predstavlja teorijski okvir u koji se ovaj aktual­ni problem može smjestiti. Rezultati su dobiveni anketom sprovedenom na uzorku od 500 zagrebačkih studena­ta i srednjoškolaca (250 studenata i 250 srednjoškolaca) i to tako da su na oba nivoa zastupljene u podjedna­kom obimu oblasti: obrazovanje, me­dicina, strojarstvo, tehnologija i po- ljoprivredno-prehrambena oblast. Os­novni problemi koji se ispituju su: percepcija zagađivanja i ugrožavanja prirode i čovjekove okoline, percep­cija problema rasta u suvremenom društvu, percepcija o osirovinama i energiji a posebno o korištenju atom­ske energije, percepcija uloge tehni­ke i znanosti u riješavanju ekoloških problema, percepcija osnovnih vrijed­nosti karakterističnih za industrijsko i onih karakterističnih za postindu- strijsko društvo, percepcija uloge »su­bjektivnih snaga« u riješavanju eko­loških problema i generalni odnos prema prirodi i zaštiti okoline.Ova područja ispitivanja dobivena su u stvari kao izvedena iz osnovnih dimenzija ekološke svijesti koja je i glavni predmet ispitivanja. No kao i svaki apstraktni teorijski konstrukt tako je i »ekološka svijest« teško do­hvatljiva našim empirijskim instru­mentima. Pod ekološkom sviješću se podrazumijevaju » ... predodžbe, na­čini ponašanja, motivi i djelovanja, želje i očekivanja, koje se odnose na čovjekovu prirodnu okolinu.« (H. J. Fietkau: Vom Umweltbewu tsein zur Umweltpartei, Berlin, 1979, str. 32 ru­kopisa). Nakon opsežnog teorijskog razmatranja fenomena ekološke svi­jesti u suvremenosti daju se neke bit­ne dimenzije koje konstituiraju eko­lošku svijest a to su: spoznaja o ogra­ničenosti prirode čiji je čovjek tako­đer dio, svijest o nužnosti dokidanja dominacije čovjeka nad prirodom kao takvom i uspostavljanja ravnoteže iz­među prirodnih sistema i socijalnih, svijest o postojanju ekološke krize ali i o njenoj društvenoj uvjetovano­sti, svijest o tome da ekološka kriza ima globalni karakter i da se pove­ćava, svijest o tome da se ekološka kriza može riješiti samo civilizacijs­kim promjenama i da za to moraju postojati društvene snage koje to mo­gu ostvariti, (vidi str. 36)126

Zbornik radova, »Samoupravno društvo i ekologija«

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia