Blaženka Despot

Despot, Blaženka

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZIJE I PRIKAZInim pogledima i orijentacijama. Pilonova po­kazuje da se postkomunistički nacionalizami nije razvio kao opcija već kao nužnost. Ostavština antiintelektualizma bila je očita u izbornoj kampanji u svibnju 1990, kada je vodeća Nacionalna fronta spasa (NFS) pred­stavljala kandidate opozicijskih stranaka kao rasprodavače Rumunjske stranom kapitalu, a intelektualce "optuživala" za odsutnost do­dira s običnim narodom. Ubrzo se pokazalo da je vodeća stranka (NFS) u vezi s ekstrem­nom antimađarskom organizacijom "Rumu­njsko srce" utemeljenom početkom 1990. kao protutežom mađarskim zahtjevima za kulturnom autonomijom. Manipulacije i ra­spoloženje dosežu vrhunac u rudarskom gušenju studenstkih nemira u lipnju iste go­dine. Ispitivanja javnog mnijenja ne dopu­štaju zanesenost: 67% ispitanika podržavalo je vladin apel rudarima, a 55% njihovu ak­ciju slamanja studentskih nemira. Pilonova smatra da sve ovo ukazuje da se pred libe­ralnom opozicijom nalaze nelagodne opcije: izboriti se za poštivanje kolektivnih prava manjina (što ih sustavno negira rumunjska vlada), konkurirati neokomunizmu ili pak starim tradicijama ksenofobičnog nacionaliz­ma.U završnom dijelu autorica formulira svoj (politički) credo: implementacija liberal­ne filozofske baštine i razvoj istočno-europ- skog klasičnog liberalizma. Pritom sebi po­stavlja jedno pitanje: mogu li SAD, kao mul- tikulturalno društvo biti modelom ili uzorom tolerancije za istočnoeuropske prostore? Iako su filozofsko duhovne pretpostavke za baštinjenje liberalne tradicije doista skrom­ne, a prevladavaju kolektivizam i nepovje­renje u partikularizam, nacionalni identitet može biti izrazom individualizacije kroz ek- stenziju nečijeg kulturnog konteksta: manjin­ski problemi i etnička refundamentalizacija političkih prostora mogu se spriječiti dosljed­nim ograničavanjima državne regulative i kontrolom vlade, prije svega njegovanjem in­dividualizma i tolerancije. Reformske zahva­te treba početi na simboličkoj razini: u po­dručju jezika - njegovim čišćenjem od komu­nističkog naslijeđa i uporabe.Knjiga J. G. Pilon predstavlja sažeti i dobro "potkovani" plaidoyer za implementa­ciju klasične liberalne državne tradicije na postkomunističke europske prostore. To je i jedini način da se, po autoričinom mišljenju, zauvijek promijeni crvena boja (krvi) s ko­munističkih i postkomunističkih zastava.Tomislav MuratiGottfried KiienzienDER NEUE MENSCH - Zur sekulären Religionsgeschichte der ModerneWilhelm Fink Verlag, München, 1994, str. 292Protestantski teolog i sociolog kulture Gottfried Küenzlen i nama znan po svojem radu Sekularizacija i povijest religije objavlje­nom u Synthesis Philosophica (Zagreb, 1989), koji je i poglavlje studije "Novi čovjek", pred­stavio nam se najnovijim radom kao sociolog kulture i teolog.Na tragu Maxa Webera, ograđujući se od različitih mogućih interpretacija značenja odnosa kulture i društva polazi od prihvatlji­ve pretpostavke da "kultura nije samo društvena činjenica, već da je i društvo uvijek određeni kulturni realitet." (str. 60). Kao so­ciolog kulture posebno će istraživati religiju kao kulturnu datost koja je uvijek praćena i vjerom u "novog čovjeka", što je i naslov ovo­ga rada.Povijest religije bila je uvijek i povijest traženja "novog čovjeka" kao odlučujućeg ci­lja spasenja vjernika." (str.41).Da bi se moglo govoriti o sekularnoj povijesti religije Moderne, nužna je pretpo­stavka da i sekularna Moderna ima svoju vla­stitu povijest vjerovanja, pa onda i ideju no­vog čovjeka. Povijest Modeme i njezina po­vijest religije uključuju poimanje da i Moder­na ima svoju vjeru. Modernom je izgubljena257RECENZIJE I PRIKAZIvjera u Boga, ali nije izgubljena vjera kao takva: vjera u znanost, u napredak, vjera u "novog čovjeka".Povijest sekularne povijesti religije Mo­derne, što je podnaslov rada, tako je i povi­jest sekularizirane vjere u čovjeka - od nje­zinog uspona do današnje sveprisutne krize.Ideja novog čovjeka (NČ) sadržana je u svakoj kulturi. Društvo kao izvjesni kultural­ni realitet poznaje već u najprimitivijim sta­dijima izlaženje iz biološkog, zadatog čovjeka u NČ: obredima inicijacije iz puberteta u odraslog čovjeka (što je danas izblijedjeli čin mature - "ispit zrelosti"), u ritualnom pob­jeđivanju smrti itd. Iz toga bi se moglo za­ključiti da je ideja NC antropološka konstan­ta kulture i ljudi. Autor se, međutim, kao so­ciolog kulture ne upušta u moguće teorijske rasprave o antropološkom korijenu stvaranja ideje NC nego se ograničava na sekularnu povijest Moderne i njezinu viziju NC. Pojam sekularne povijesti religije "služi u pre­dloženom radu kao heuristička kategorija u kojoj je obuhvaćeno moderno sekularno vje­rovanje" (str. 12).Sociologija kulture, pa prema tome i re­ligije i ideja NC svakako je znanstvena u svo­jim fenomenologijskim oblicima. Nas će, međutim, više zanimati njezin teorijski okvir iz dva razloga: 1) jer je upojedinjeni feno­men kulture nešto drugačiji za Njemačku nego za nas i 2) jer posebnu vrijednost radu daje analiza sekularne povijesti Moderne i njene povijesti ideje NC u rasponu između istraživanja sociologije kulture i teologije.Osnovno određenje NC Moderne u njezinoj sekularnoj povijesti religije je unu- tarsvjetsko eshatologijsko vjerovanje u čovječanstvo. Antropološko utemeljenje vje­re u napredak i znanost pokazalo je da je knjiga prirode pisana u brojevima, dakle, em­pirijski i egzaktno, a Biblija riječima, čije je značenje promjenljivo i višeznačno.Težinu shvaćanja NC sekulariziranog religioznog shvaćanja Moderne nije moguće pojmiti bez: kulturalno-ontološke razlike kršćanskog poimanja NČ i Moderne, te pro­cesa unutarnje sekularizacije svijesti. Zbog toga autor naglašava kako "od Augustina do Reformacije stoji u centru osnovni izričaj:novo nastajanje čovjeka nije autonomno sa- mokonstituiranje čovjeka nego je djelo i dar milosti Božje, koje je vjernicima spoznatljivoi iskustveno u Isusu Kristu." (str. 56). Ovime je precizno određen neantropološki stav kršćanstva spram NČ Moderne.Proces sekularizacije svijesti događa se kada u Moderni religija gubi otvorenu in­stancu pravne, političke i odgojne legitima­cije. "Proces sekularizacije ima i svoju sub­jektivnu stranu. Kao i sekularizacija kulturei društva tako postoji i sekularizacija svijesti. To, dakle, znači da barem u Europi i Americi živi stalno rastući broj ljudi, koji sebi mogu objasniti svijet i svoju vlastitu egzistenciju bez religioznog blagoslova." (str. 66). Emfa­tička vjera u znanost i napredak kao seku­larna povijest religije i čovjeka, njezina unu- tarsvjetska eshatologija promijenila je značenja historije u povijest, u povijest NČ, u povijest spasa, kojemu je utopijsko mišljen­je - kao signatura novoga vijeka - zamijenilo objavu.Autoru se, također, ne može odreći mu­drost u izricanju sudova o događajima od ko­jih nas ne odvaja sigurna vremenska distan­ca. Razmatrajući studentski pokret, autor napominje moguće uzroke nemira, između ostaloga: uvođenje numerus clausus-a na sveučilištima, ressentiment studenata spram sudjelovanja njihovih otaca u fašizmu, utjecaj tzv. kritičke teorije društva, posebice Marcu- sea i njegovih određenja suvremenog čovjeka kao jednodimenzionalnoga. Sve se to pripisu­je lijevoj orijentaciji unutar etabliranog građanskog društva - religiji revolucije i reli­giji spasa u traženju NČ. Ipak, ova obazriva ocjena studentskih pokreta nedovoljno pre­cizno određuje smisao studentskih pokreta uvrštavajući ih općenito u krizu sekularizira­ne Moderne.Vjera u znanost i napredak kao sekula­rizirana povijest vjerovanja i mogućnost na­stajanja NČ došle su u krizu, jer je iznevje­reno očekivanje u njih. Znanost se trivijali- zira i banalizira u egzistencijalnom području života, ali više ne nudi vjeru u NČ - osim u biološki novum genetskog inženjeringa. New- age pokret ka "novom vremenu" ima također sliku NČ. Osnovni pitanje sekularne povijesti258RECENZIJE I PRIKAZIreligije kao "heurističke kategorije" u moder­noj sekulariziranoj povijesti - kako je to de­finirao sam autor - sastoji se u tome pripadali new-age krizi povijesti ili je nešto što je transcendira u nešto bitno novo. Jezgrovito autorovo mišljenje jest: "... sekularna eshato- logija Moderne nastavlja ovdje zajedno sa holističkom prostor-vrijeme - razumijeva­njem u poruci o budućem Solarnom vreme­nu". (str. 259).Za dugotrajnije je razmišljanje i istraži­vanje da li je, sa stanovišta sociologije kultu­re, new-age kozmopolitska kultura pojedi­načnih svijesti (pri čemu je svijest razumljena transindividualno, a čovjek kao akcidencija kozmičke svijesti), to jest sekularizirana eshatologija Moderne. Ako je tako "može li jedno društvo trajno preživjeti bez jedinstve­ne integrirajuće kulture, na koju se poziva, u kojoj samo sebe razumije i podaruje si cilj djelovanja, opuštanja i sigurnost", (str. 269).Razgovor s ovom knjigom vrlo je inspi- rativan sa stanovišta sociologije kulture i so­ciologije religije. Autor ostavlja mogućnost i za drukčija mišljenja, jer je neopterećen si­tuacijom u postsocijalističkim i postmarksi- stičkim društvima, gdje svako stanovište može biti diskvalificirano znanosti neprimje­renim argumentima. Iako autor kaže "da je drama Moderne što je svoju nadu smjestila u povijest, a povijest više ne posjeduje" (str. 245), zadnja riječ studije priziva antropolo- gijsku istinu: "Povijest traženja i čežnja za no­vim čovjekom ići će dalje" (str.276).Blaženka Despot259

Gottfried Küenzlen, Der Neue Mensch - Zur sekulären Religionsgeschichte der Moderne

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia