Ivan Cifrić

Cifrić, Ivan

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZIJE I PRIKAZIkazuje statističkim podacima nivo ur- baniziranosti u nekoliko faza. Prva fa­za urbanizacije bila je od 1948—1953, a druga od 1953—1963. godine. Nakon te dvije faze slijedi privredna refor­ma 1964. i njen utjecaj na stambenu izgradnju sve do početka krize i sta­bilizacije. Autorica nas upoznaje sa razvojem stambenih naselja u Zagre­bu počevši od predratnog perioda pa do razdoblja u kojem Zagreb ima me- tropolske karakteristike.Treći dio knjige pod naslovom »Is­traživanja i alternative« obuhvaća so- sociološka istraživanja novih stambe­nih naselja na primjeru Zagreba i elemente za alternativni pristup sta­novanju.Ovdje se autorica kritički osvrće na sociološka istraživanja novih stambe­nih naselja kod nas, strukturira upo­trebnu vrijednost naselja koju dijeli na: morfologiju i prostornu organi­zaciju naselja, opremljenost i dostup­nost sadržaja, sigurnost u naselju, so­cijalnu strukturu naselja, položaj so­cijalnih grupa u naselju, socijalne od­nose, te održavanje, mijenjanje i raz­voj naselja. U odjeljku »Elementi za alternativni pristup« autorica objaš­njava osnovni pristup, optimalizaciju uvjeta života u novim stambenim na­seljima i alternativni pristup stano­vanju, što obuhvaća elemente za no­vu politiku urbanizacije i novu stam­benu politiku.Knjiga Dušice Seferagić vrijedna je pažnje ne samo sociologa, nego i ur­banista, planera, projektanata, gradi­telja budućih novih stambenih nase­lja, jer može poslužiti kao putokaz za otklanjanje pogrešaka koje su na­stale u većini dosadašnjih naselja.Saša VidasNikola PastuovićEDUKOLOŠKA ISTRAŽIVANJAŠkolske novine, Zagreb 1987, 139 + 4 str.Pojam »edukacija« sve se češće kod nas upotrebljava u pojedinim znan­stvenim disciplinama, kao i u struč­nim krugovima.* To vjerojatno svje­doči ne samo o otvorenosti jezika i potrebama nekih disciplina za što bo­ljim međusobnim razvijenim komu­nikacijskim simbolima, već i o tome da se preko pojedinih termina (poj­mova) sintetiziraju različitosti spo­znaja i značenja kako bi se što efi­kasnije istraživalo i objašnjavalo su­vremene odgojne i obrazovne fenome­ne. No, ponekad nova terminologija može značiti samo formalne promje­ne strukture, pokušaj traženja izlaza iz stvarnih teškoća u novim forma­ma. Zato svaki novi pojam mora imati utemeljen i novi sadržaj ili novo značenje, pogotovo ako se pri­hvaćaju termini iz drugog jezičkog područja. U našem jeziku se razliku­ju termini i pojmovi: odgoj i obrazo­vanje, kao uostalom i u nekim dru­gim jezicima (npr. u njemačkom Er­ziehung, Bildung), dok u nekim dru­gim terminološke distinkcije nisu pre­cizne već kontekstualne (npr. u fran­cuskom l’education ili engleskom education).U knjizi »Edukološka istraživanja« Nikola Pastuović je na prikladan na­čin prezentirao dio svojih radova na- stalih posljednjih godina, koji aktu­aliziraju probleme odgoja i obrazo­vanja u širem kritičkom kontekstu, s jedne strane i s druge na indirektan način trebaju »poslužiti« autoru kao argumentacija za njegovo nastojanje* Nikola Pastuović, 1987, Edukološka istra­živanja, Školske novine, Zagreb.119RECENZIJE I PRIKAZIda se odgojna i obrazovna tematika, bez obzira na svu njenu složenost, in­terdisciplinarno elaborira u kontek­stu poimanja edukoloških istraživa­nja.Knjiga je inače koncipirana u osam poglavlja s predgovorom i bilješkom0 piscu: Što je edukologija?, Ciljevi edukacije, Edukacija za samouprav­ljanje, Empirijska provjera realizaci­je pretpostavki obrazovanja uz rad, Psihosocijalni uvjeti kreativnosti od­raslih, Edukacijski pristup razvijanju motivacije za rad, Odgoj i društveno- -ekonomski razvoj, i Stanje i proble­mi visokoškolskog obrazovanja u Ju­goslaviji. Svako od tih poglavlja za­sebna je cjelina i može se promatrati kao posebna studijska dionica, ili pak studija. Sve zajedno čine autorovo nastojanje da rezultate nekih disci­plina i autora ili pak vlastite rezulta­te istraživanja objedini pod nazivom »edukološka istraživanja«. U osnovi se radi o andragoškim istraživanjima. No, autor smatra da njegov »transdi- sciplinami pristup« nadilazi andrago­šku sferu i moguć je i u istraživanji­ma odgoja i obrazovanja mladih.Knjigu »Edukološka istraživanja« možemo tretirati kao svojevrstan iza­zov ne samo pojedincima koji se bave problemima odgoja i obrazovanja, već1 onima koji se bave epistemološkim problemima. Stoga je možda uputni- je, s obzirom na ograničenost prosto­ra, iznijeti neka autorova razmišlja­nja o edukologiji. Time ne mislimo reći da su drugi autorovi prilozi ma­nje interesantni. Dapače, autor je na­stojao da u njima pokaže doprinose pojedinih disciplina i da na svojevr­stan sintetički način — doduše s više inklinacije psihologiji i andragogiji— elaborira, definira i objasni neke fenomene i probleme. U tom smislu neke dionice ove knjige imaju udžbe-nički način pisanja, dok se neke dru­ge mogu tretirati i kao teorijsko- -hipotetičke elaboracije problema za moguće daljnje nacrte istraživanja. Jedna od njihovih vrijednosti i jeste iu tome da s jedne strane predstavlja­ju izvjesnu sintezu istraživanja, a s druge strane otvaraju mogućnost na­stavka istraživanja.Autor polazi od jedne opće konsta­tacije o diverzifikaciji disciplina koje istražuju probleme odgoja i obrazo­vanja. To širenje, dijeljenje discipli­na vodi s jedne strane u njihovo vla­stito »zatvaranje« u smislu metoda i kategorijalnog aparata, a s druge stra­ne u parcijalnost predmeta istraživa­nja. Zato se rezultati pojedinih disci­plina ne mogu jednostavno sumarno primijeniti, budući su odgoj i obra­zovanje po svojoj prirodi »nediscipli- narni«, »transdisciplinarni«, itd. — u svakom slučaju nešto više od sume parcijalnih aspekata. Poseban je pro­blem u rješavanju nekih praktičkih problema u odgoju i obrazovanju, pa je do sada u znanstvenoj praksi ne­koliko pristupa korišteno. Jedan je multidisciplinaran, tj. paralelno ili sukcesivno istraživanje problema od­goja i obrazovanja u više disciplina, ali bez njihove uzajamne korespon- dentnosti. Drugi je interdisciplinarni pristup, tj. »usklađeno, interaktivno istraživanje neke pojave«, s većim stupnjem međusobnog uvažavanja di­sciplina pri kojem se discipline me­đusobno »nadopunjaju« spoznajama i metodama. Treći pristup je transdis- ciiplinarno istraživanje u kojem se ko­riste rezultati različitih disciplina u istraživanju, objašnjavanju i spozna­vanju nekog problema. To istraživa­nje je »nadsumativna integracija po­stojećega znanja«. U suvremenim tra­ženjima odgovora na brojne probleme iz različitih oblasti čovjekovog života i irada sve više postoji tendencija od120RECENZIJE I PRIKAZIinterdisciplinarnosti ka transdiscipli- narnosti.Po autorovom mišljenju ovaj pro­ces je suprotan postojećoj našoj stvarnosti i to dvostruko. S jedne strane kod nas postoji veoma slaba kooperacija među disciplinama, a s druge strane postoji vrlo jaka tradi­cionalna predodžba predmeta meto­da i discipline koja treba istraživati odgoj i obrazovanje. Pedagogija je proglasila sebe općom znanosti o od­goju i obrazovanju, a sve druge dis­cipline subordinirane, odnosno samo pomoćne discipline. Autor tu princi­pijelno prigovara tradicionalnoj pe­dagogiji da je tim svojim stavom o strukturi i odnosima pojedinih disci­plina sama sebi zakočila protok infor­macija iz drugih disciplina, kao i kon­tinuirani transfer novih spoznaja, a uz to nije ostvaren interdisciplinarni pristup. Zato vrlo često pedagogija is­tražuje ono što je već istraženo u psi­hologiji, sociologiji, ekonomici ili fi­lozofiji odgoja i obrazovanja. Po au­torovom mišljenju novi pristup koji ovakvu tradicionalnu strukturu zna­nosti mijenja, neće ugroziti pedago­giju kao znanost već naprotiv inten­zivirati istraživanja odgoja. Zato Pa­stuović zagovara »integriran« pristup istraživanju koji se sastoji u interdi­sciplinarnom, a ne u polidisciplinar- nom pristupu.S obzirom na intenciju perspektiv­nog razvoja znanosti, o odgoju i obra­zovanju, potrebno je formirati jednu »opću teoriju edukacije, tj. edukolo- giju« (11). Ona ne bi bila »suma raz­ličitih znanja o pojedinim stranama obrazovanja i odgoja, nego nova kom­binacija i nadsumativna integracija ipostojećih spoznaja o edukaciji. Bu­dući da se radi o vrlo širokom i he­terogenom istraživačkom području, nužno je formulirati što je centralni problem znanosti koja proučava fe­nomene edukacije u njihovu totalite­tu. Središnja varijabla, koja predstav­lja vezivini element, kriterij za izbor istraživačkih problema i refernični okvir za interpretaciju rezulata jest varijabla učinka edukacije (misli se na sve vrste učinaka), odnosno fakto­ri o kojima učinak ovisi. U tom je obliku moguće selekcionirati građu koja ulazi u edukologiju te je pove­zati u konzistentnu preglednu cjeli­nu« (11). Ciljeve edukacije definira kao ekonomske, socijalne i humani­stičke (51) pa shodno tome i edukolo- ške. »Znanost o edukaciji treba, da­kle, otkrivati zakonitosti ostvariva­nja ekonomskog i socijalnog cilja o- brazovanja i odgoja, ali i mogućnosti za ostvarivanje ličnosti u procesima edukacije koji su društveno-ekonom- ski kontekstualizirani, ali uvijek ima­ju neku potencijalnu samoaktualizi- rajuću vrijednost«. Edukologija, da­kle, »istražuje i formulira opće zako­nitosti o kojima ovise različiti učinci edukacije« (12). Na drugoj su razini sistema međusobnih odnosa pojedinih disciplina pedagogija, andragogija i gerontologija koje »predstavljaju pak sintezu i primjenu spoznaja pojedi­nih edukoloških disciplina (psiholo­gije, sociolgije, ekonomike i filozofije odgoja) te rezultata originalnih istra- živainja« (12).Što reći o autorovoj koncepciji? U toku njegovih dosadašnjih istraživa­nja, kao što je to slučaj i kod brojnih drugih znanstvenih radnika, autor osjeća potrebu za cjelovitim odgovo­rima o problemima, koje ne mogu da­ti discipline svaka za sebe pojedina­čno, pa otuda i traži novi izlaz. On bi možda bio jednostavniji da pojmov­no i disciplinarno ne postoje duže tradicije koje konzerviraju strukturu i odnose među disciplinama. U sva­kom slučaju treba podržati nastoja­nje autora u traganju za novim sin­121RECENZIJE I PRIKAZItezama u znanostima i sintezama zna­nosti u odgovorima na problemske izazove. U tom su smislu usmjerena i naša razmišljanja. Možda zato nije na odmet istaći nekoliko napomena. Naime, E. Durkheim je već smatrao da treba izgraditi znanost o odgoju (i obrazovanju), jer ga pedagogija u tom smislu nije zadovoljavala. Peda­gogija je za Durkheima »način razmi­šljanja o stvarima odgoja« . . . ,  »prak­tična teorija ove vrste« ... »nije isto što i nauka o odgoju«. Ona je po nje­mu djelo refleksije spekulativne teo­rije, nauke o odgoju, na obrazovnu praksu. U jednom takvom konteks­tu autor postavlja zahtjeve slične oni­ma velikog sociologa Durkheima, koji između ostalog smatra da se odgoj de­finira u kontekstu definiranja društ­venih ciljeva koje određuje sociolo­gija. U tome je naravno — u smislu sociologizma — i pretjerao. Znanosto odgoju Durkheim nije izgradio, ali je ostavio zato dobru ideju. Možda bi bilo dobro, u nastavku istraživanja ovakve vrste, preciznije odrediti neke pojmove. Autor naime koristi nekoli­ko termina, kao što je »opća teorija edukacije, edukologija«, zatim »zna­nost o edukaciji« »sistem edukoloških disciplina«. Edukologija može u jed­nom sistemu biti opća teorija, ali unu­tar edukologije mogu postojati i razli­čite teorije edukacije. Znanost o edu­kaciji ne mora biti identična s eduko- logijom, ali možda može itd. U sva­kom slučaju tendencija društvene po­djele rada izazvala je i tendenciju po­djele disciplina, njihovo dijeljenje i oblikovanje, koje u razmrvljenom (znanstvenom) radu ne polučuje sve što se očekuje. U tome je jedno vri­jeme bilo zadovoljavajuće rješenje nastanka novih disciplina, koje su zbog interferencije pojedinih znano­sti nastojale objasniti njihova »rub­na« područja (npr. socijalna psiho­logija, sociologija odgoja i si.). Da­nas više nije niti to dovoljno pa se teži novim integracijama metoda, ciljeva, pojmova itd. u znanstvenim istraživanjima. Samo, postoje razlike u shvaćanju tog novog procesa. Jed­ni naprosto smatraju da je riječ o potpuno novim sintetičkim discipli­nama, kao i naš autor, drugi da je ri­ječ o metaznanstveinom pristupu, a treći da se radi o novom problems­kom području. Kod znanosti se radi, u klasičnom njenom određenju, o po­sebnosti predmeta i metoda. Da li je to slučaj kod edukologije? Međutim, možda i nije bitno samo nazivlje već težnja da se postojećim snagama zna­nosti, njihovim »pregrupiranjem« da­ju efikasniji odgovori na suvremene izazove obrazovanja. Zato autor vje­rojatno i ističe da je osnovni kriterij— »varijabla« određivanja ciljeva »va­rijabla učinka« tj. faktora od kojih ovisi učinak edukacije. Njih autor u- istinu preširoko shvaća tako da edu­kologija može »narasti« do klasičnog rigidnog poimanja pedagogije, a koje i sam kritizira. Ima, naravno, i još jedan problem, kada je riječ o učin­ku. Mi ne znamo »totalitet učinka«, mi ga naprosto uglavnom pretpostav­ljamo, pretpostavljajući i sam učinak. (Povećavanjem marksističkog sadrža­ja u nastavi, npr., pretpostavio se i učinak, a kakav je on stvarno, drugo je pitanje. Može biti potpuno obrnut od pretpostavljenog). Zato vjerojatno ine bi trebalo težiti tome da edukolo­gija pretpostavlja postojanje svih dru­gih disciplina kao njoj pomoćnih. Pra­vac razmišljanja o »učinku«, »fakto­rima«, možda bi bio plodonosniji za dobru ideju autora u cilju definira­nja opće znanosti o odgoju i obrazo­vanju, odnosno teorije odgoja i obra­zovanja. Mislim da je veći problem i izazov za nas teorija odgoja i obrazo­vanja, te sama ideja obrazovanja, ne­go pitanje discipline. Kada bi posto-122RECENZIJE T PRIKAZIječe discipline više pridonijele, a na­ravno to same po sebi ne mogu jer je i Injihov učinak definiran nekim društvenim interesima — sasvim kon­kretnim materijalnim i si, »transdi- sciiplinarnim« istraživanjima kao što ih autor zagovara, postiglo bi se mno­go. Najhitniji zadatak u oblasti odgo­ja i obrazovanja, odnosno edukacije danas, bar za nas, shvaćen u najši­rem smislu, jeste definiranje i elabo­riran je obrazovne ideje. U njoj je iza­zov modernog vremena, humanistič­kih ciljeva, čovjekove samobitnosti i moguće asocijacije slobodnih proizvo­đača.Autor se svojim dosadašnjim istra­živanjima pokazao kao vrsni poznava­lac obrazovne i odgojne problematike, osobito andragoških aspekata, i sto­ga nije iznenađujuće da teži sintezi, da traži opću teoriju, opću znanost. Njegova knjiga »Edukološka istraži­vanja« nije samo prezentacija nekih istraživanja, koncepata ili studija iz te oblasti, već je koncepcijom i shva­ćanjem edukologije, i čitavog sistema edukoloških znanosti, novi izazov.Ivan CifrićZbornik radova»SAMOUPRAVNO DRUŠTVO T EKOLOGIJA«Ceintar za marksizam Univerziteta u Beogradu, Beograd 1987, 271 str.U sklopu možda ne baš najprimjer- nijeg naslova: »Samoupravno društvo i ekologija«, organizatori su objavili materijale savjetovanja održanog 5. lipnja 1987. Zbornik ima nekoliko međusobno povezanih cjelina. To su: Opći pogledi na ekologiju, Ekologija i društvo, Ekologija i samoupravlja­nje, Ekologija, ekonomija i razvoj, Ekologija i sociologija, Ekologija i po­litika, Ekološka svijest i obrazovanje, Ekološki uvjeti života i rada, te Pri­jedlozi akcija. Iza ovih naslova stoji niz različitih priloga, od vrlo temelj­nih znanstvenih radova, do tekstova koji se doimaju pamfletistički.U općem pogledu na ekologiju Vu- kašin Pavlović naznačio je, osim ka­tastrofalnog stanja prirode u Srbiji i Jugoslaviji, važnost odnosa ekologi­je i politike, te mogućnost razvoja demokracije koja iz tog odnosa može i mora proizaći. Kao i mnogi drugi sudionici, autor smatra da se ekolo­ški problemi trebaju promatrati in­tegralno kroz prirodne i društvene znanosti, a ekološke akcije provoditi istodobno kroz institucije i socijalne pokrete. Najveći probem javlja se u tome KAKO sakupiti te fluktuirane, a brojne ekološke snage.U odnosu ekologije i društva autori Sinđić i Stojković osvrnuli su se na neke od osnovnih principa komuni­stičkog društva, dajući kritiku profi­tabilne efikasnosti pod svaku cijenu i uprošćenog materijalnog determini­zma, a zalažući se za dijalektičko-kva- litativnu teoriju rasta, humanizaciju tehnologija, te nužno •— planiranje.O relaciji ekologija — samouprav­ljanje priloge su dali Dimitar Mirčev, Marijan Rožič i Radovan Pavić. U so­lidnom referatu Pavić navodi da eko­loški problemi i te kako postoje i u socijalizmu, ali socijalističke zemlje, za razliku od kapitalističkih, još nisu pronašle spcifične metode rješavanja tih problema. Ekološko pitanje on smatra bitnim političko-klasnim pita­njem, koje u socijalizmu treba rješa­vati revolucionarno (spriječiti uzroke, a ne liječiti posljedice), a privatizaci­ju i negativnu privatnu intervenciju u prostoru jednim od najtežih eko­loških problema. U opširnoj analizi123

Nikola Pastuović, Edukološka istraživanja

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia