Blokada gornjih dišnih putova u zbrinjavanju otežanog dišnog puta u budnom stanju

Abstract

Airway anesthesia is pivotal for successful awake intubation provided either topically or by blocks. Airway blocks are considered technically more difficult to perform and carry a higher risk of complications. However, in experienced hands, they can be useful as they provide excellent intubating conditions. For complete upper airway anesthesia, bilateral glossopharyngeal and superior laryngeal nerve blocks with translaryngeal injection are required. Superior laryngeal nerve block and translaryngeal injection can be performed easily, safely and with a high success rate in patients with normal anatomy. In those with difficult landmarks, ultrasound can be of assistance. For the superior laryngeal nerve block, other targets than the nerve itself must be established to make the technique consistently successful, easy to teach, learn and perform. The same applies to the translaryngeal injection, where the use of ultrasound is necessary for correct midline identification. Intraoral glossopharyngeal nerve block is also safe and easy to perform, but associated with long lasting discomfort. Bilateral extraoral peristyloid approach should be discouraged since inadvertent blocks of the closely adjacent vagus nerve cannot be prevented in this location. A safe and easy method of blocking the distal portions of the glossopharyngeal nerve for awake intubation is therefore required.Za intubaciju u budnom stanju potrebna je dobra anestezija gornjeg dišnog puta koju se može postići topičnom anestezijom ili regionalnim blokadama. Blokovi su tehnički zahtjevniji i povezani su s mogućim ozbiljnim komplikacijama, ali u rukama stručnjaka omogućavaju dobru anesteziju i odlične uvjete za intubaciju u budnom stanju. Za kompletnu anesteziju gornjeg dišnog puta potrebna je obostrana blokada glosofaringealnog živca, unutarnjih grana gornjeg laringealnog živca i translaringealna blokada. Blokade gornjeg laringealnog živca i translaringealna injekcija su jednostavne, sigurne i uspješne kod većine bolesnika s normalnom anatomijom. U primjeru teške identifikacije anatomskih točaka može poslužiti ultrazvuk. Kod ultrazvučno vođene blokade gornjeg laringealnog živca potrebno je pronaći druge ciljeve od vizualizacije samog živca, jer je ta tehnika slabo reproducibilna, teška za učenje i izvođenje. U primjeru translaringealne blokade ultrazvuk može poslužiti za točnu identifikaciju medijalne linije. Intraoralni pristup blokadi glosofaringealnog živca jednostavan je za izvođenje i dosta siguran, ali zna nanositi neugodnu bol. Obostrani vanjski, peristiloidni pristup se apsolutno ne preporuča zbog blizine vagalnog živca i posljedične opstrukcije dišnoga puta. Iz toga slijedi da je za namjeru opskrbe dišnoga puta u budnom stanju potrebno pronaći jednostavniju metodu za blokadu glosofaringealnog živca koja će biti locirana na njegovom distalnom dijelu