Duško Sekulić

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

ČASOPISIgodina. To je period stjecanja prvih zna­nja. Sa osam godina počinju pohađati niže razrede osnovne škole, a taj period školovanja završava sa otprilike jeda­naest godina. Tada već dobivaju izvjesnu »karakteristiku«. Takav sistem varira od područja do područja. Izbor vrste sred­nje škole ovisi, međutim, o pokazanom znanju, mišljenju učitelja o dotičnom učeniku i o aspiracijama njegovih rodi­telja No, osim gimnazija akademskog tipa i tehničkih škola, postoje i tzv. mo­derne srednje škole. U njih se javlja ten­dencija prijema učenika koji se nisu uspjeli upisati u gimnazije ili tehničke škole. Također, postoje i privatne škole.Dva su bitna činioca u britanskom od­gojnom sistemu. Prvo, rana selekcija upućuje na ispoljavanje interesa učeni­ka za određena područja, a time ujed­no i za određenu vrstu srednje škole. Mo­že se, dakle, pretpostaviti da je primar­na funkcija takve selekcije usmjeravanje učenika ka određenoj vrsti škole. Drugi važan faktor upućuje na činjenicu, da većina mladih ljudi već u ranim godi­nama stječe usmjereno znanje, tj. upra­vo u onoj dobi u kojoj je obrazovni pro­gram tako koncipiran da bi trebao ista­ći razlike između pojedinaca i doveo do usmjeravanja za daljnje školovanje.Ivan KulišKÖLNER ZEITSCHRIFT FÜR SOZIO­LOGIE UND SOZIALPSYCHOLOGIEBroj 4, 1975Opći dioFriedrich H. T e n o r u c k :  Djelo Maxa Webera; Dirk K a s 1 e r i Helmut F o g t: Bibliografija Maxa Webera.Iz posebnih socioolgijaHans D. S e i b e 1 : Problemsko stanje i stratifikacijski sistem.Iz istraživanjaUlrike B o d e n ,  Jürgen B o r t z, Paul B r a u n e  i Joachim F r a n k e :  Du­goročni efekti dviju novina na političkeorijentacije čitalaca; Klaus S t u r z e b e -  c h e r : Skala zavisnosti o učitelju.Izvještaji o literaturi i diskusijeH a n s  D. S i e b e 1PROBLEMSKO STANJE I STRATIFI­KACIJSKI SISTEMAutor u ovom isključivo apstraktno- -teorijskom radu polazi od funkcionali- stičke hipoteze prema kojoj je uspje­šnost suvremenih industrijskih društa­va uvjetovana »principom uspješnosti« na kojem ta društva počivaju. Pod »pricipom uspješnosti« razumijeva se pripisivanje uloga pojedincima na teme­lju kriterija koji su direktno relevant­ni za djelatnosti koja proizlazi iz date uloge. Takva se društva razlikuju bitno od društava zasnovanih na askriptivnom statusu, tj. od društvenih sistema u koji­ma se uloge i statusi temelje na nasljed­stvu.Polazeći od studija različitih primi­tivnih društava (koja bi se prema funk- cionalističkoj hipotezi bazirala na askrip- tivnim statusima) autor dolazi do za­ključka da među njima možemo naći društva, zasnovana na oba principa, što­više, baš obrnuto onom što bismo oče­kivali, upravo su razvijenija društva me­đu njima (stari Egipat, Japansko car­stvo, itd.) okoštala u različite oblike ka- stmskih i staleških struktura.Na temelju tih spoznaja autor razvija niz hipoteza o povezanosti stratifikacij- skog principa određenog društva sa pro­blemskom situacijom u kojoj se to dru­štvo nalazi. Konkretno, za rješavanje problemske situacije u kojoj se neko dru­štvo nalazi bilo bi potrebno maksimalno aktivirati ljudske potencijale. To pak predstavlja stratifikacijski sistem bazi­ran na uspješnosti. U neproblematičnim situacijama, naprotiv, nema potrebe za razvijanjem takvog sistema te su ta dru­štva zasnovana na askriptivnom statusu. Slijedi da promjene u problemskoj situa­ciji jednog društva izazivaju i promjene u njegovoj stratifikacionoj strukturi. Naravno, promjena u samom stratifika- cionom sistemu izaziva otpor kod nosi­laca privilegiranih uloga. Na taj način društva zbog nemogućnosti da razviju adekvatni stratifikacioni sistem (na za­htjeve same situacije) mogu doći u opa­snost.128REVIJA ZA SOCIOLOGIJU.Naravno, sam društveni sistem iznu­tra može biti i diferenciran što znači da vladajuća klasa monopolizira »princip uspješnosti« samo za vlastite pripadni­ke a pripadnici nižih društvenih klasa su isključeni iz mogućnosti zauzimanja važnih društvenih uloga.Najslabiji dio rada je posljednji u ko­jem autor pokušava uvesti princip de­mokratizacije moći kao preduvjet za fleksibilniju strukturu koja bi bila ade- kvatnija za reagiranje na brze promjene.Broj 1, 1976.Opći dioD. S t i e g l i t z :  Sociologija na krivom putu. Društvenoteoretske primjedbe po­vodom knjige Helmutha Schelskog »Rad ce obavljati drugi. Klasna borba i kleri­kalizam intelektualaca«; J. F r i e d r i c h ,E .  S e n s :  Sistemska teorija društva.O suvremenom preuzimanju kiberneti- kc u društvenim znanostima.Iz posebnim sociologijaK. H e i n e m a n n :  Elementi sociologi­je tržišta; F. P e t e r m a n n :  Modeliistraživanja masovnih komunikacija; K. G u n d e 1: Supstrati alkoholizma. Je­dan »Galilejski« teorijski pokušaj.Iv istraživanjaG. E i s e r m a n ,  J .  Z e h :  Učenici sred­njih škola u društvu danas i sutra. Re­zultati empirijskih istraživanja o moti­vaciji za uspjeh kod njemačkih đaka siednjih škola; L. W i 1 k, H. D e n z : De­terminante izbora zvanja; E. W i 11 e, E. P o l i t z k y :  Pregovaranja o tarifama.Teorijski koncept i njegovo empirijsko ispitivanje; B. R o e d e r :  Neparame-trijska komparacija različitih analiza konfiguracionih frekvencija.J. F r i e d r i c h  i  E .  S e n sSISTEMSKA TEORIJA I TEORIJA DRUŠTVAU Njemačkoj je u posljednje vrijeme izašlo nekoliko knjiga i rasprava u ko­jima se sa marksističkih pozicija kritizi­ra primjena teorije sistema, kibernet- skih modela, teorije igara i sličnih teo­rijskih koncepata u društvenim znanosti­ma. Interesantnija su djela te vrste: knjiga M. Th. Grevena Systemtheorie und Gesellschaftanalyse, Darmstadt-Neu- wied 1974, članak istog autora Zur Kon­stitutionsproblematik politischer Theo­rie am Beispiel der kybernetischen Sy- siemtheorie u broju 1 iz 1974. prikaziva­nog časopisa, te knjiga Prewo, Ritsert, Stracke, Systemtheorische Ansätze in der Soziologie, Reinbeck 1973.Autori ovog članka podvrgavaju kri­tičare kritici i to na dva nivoa. Na prvoj eksplicitnoj razini oni pokazuju da sa­mi kritičari imaju pojednostavljenu re- dukcionističku predodžbu o značenju i domašaju sistemske analize. Na drugom, više implicitnom nivou oni upravo po­kazuju dijalektičnost kritiziranih teori­ja a time i njihovu spojivost sa marksi­zmom.Redukcionističko shvaćanje kritizira­nih autora sastoji se u tretiranju kiber- netike kao modela termostata bez uva­žavanja koncepata, koji su također svoj­stveni kibernetskim modelima. Koncept termostata karakterističan je samo za mehaničke ali ne i za socijalne sisteme koji su mnogo složeniji.Evo nešto podrobnije osnovnih toča­ka kritike.U prvom redu to je određenje samog sistema i njegovo razlikovanje od oko­line. Prema autorima ono što jest sistem ovisi o interesu istraživača. No, kada je jednom taj interes definiran onda iz sa­mog predmeta proizlazi definicija siste­ma. Prema tome, ono što sistem jest vrlo je relativno ali ne i subjektivno. Razlikovanje koje kritičari sistemske teorije vrše između granica fizičkih i bioloških sistema naspram socijalnih, gdje su prvi »prirodno« omeđeni a dru­gi predstavljaju strukture događaja, pot­puno je nategnuto i ne proizlazi iz sa­me definicije sistemskog pristupa.Najinteresantnije je razmatranje od­ređenja ciljeva i dinamike sistema. Kri­tičari sistemske teorije kažu da su u ki­bernetskim sistemima ciljevi uvijek po­stavljeni izvana, »objektivno«. Naprotiv, u socijalnim sistemima ciljevi uvijek proizlaze iz ljudske akcije. Autori ovog članka drže da je to čisti voluntarizam jer u ljudskom društvu postoje kako su­bjektivni tako i »objektivno« dati cilje­9 REVIJA ZA SOCIOLOGIJU 129ČASOPISIvi (da spomenemo samo teoriju vrijed­nosti, teoriju kriza, itd.).Dinamika sistema proizlazi iz konflikt- nosti ciljeva sistema, okoline i subsiste- ma, te nema ni govora o tome da kiber- netska teorija pretpostavlja jedinstve- Vol. 80, broj 1, srpanj 1914. nost ciljeva samog sistema. Teorije o funkcionalnosti i disfunkcionalnosti di­jelova u odnosu na cjelinu (Parsons), koje su inače osnova kritike sistemskih teorija kao konzervativnih, vrijede samo za Parsonsov sistem a nikako za sistem­sku teoriju u cjelini. Isto tako kibernet- ska je teorija razvila čitav niz katego­rija pogodnih za analizu dinamike siste­ma (što opovrgava kritiku da je ona statična). Takvi koncepti su »metoda cr­ne kutije«, »teorija dekompozicije«, »teorije ultrastabiliteta i multistabilite- ta«, itd.U drugom dijelu (koji je po našem mišljenju manje uspješan nego prvi) autori pokušavaju razviti sistematfsi pri­kaz stanja i dosega kibernetske teorije. Prema njihovom mišljenju ona se teme­lji na dvostrukom procesu apstrakcije. Prvi nivo je apstrahiranje od pojedinač­nih pojava (što je karakteristično za svaku teoriju), a drugi čini apstrahiranje od pojedinačnih teorija. Kibernetika sto­ga predstavlja apstraktni model, koji nije izveden iz tehničkih sistema — kako to pretpostavljaju kritičari — nego je jednako primjenljiv na tehničke i na društvene sisteme.U završnom dijelu rada autori pledira­ju za nužno razlikovanje kibernetskih modela kao instrumentarija analize od socijalno-znanstvenog sadržaja koji se unosi u te modele.Broj 2, 1976.Opći dioRudolf H e b e r 1 e : Godine podučava­nja sociologije i lutanja.I/. posebnih sociologijaH. D. S i e b e 1: Problemsko stanje istratifikacijski sistem u Sovjetskom Sa­vezu; K. N e m e t z a d e :  Konflikti ikrize. Primjedbe o nekim teorijama so­cijalne promjene; H. T y r e 11: Konflikt kao interakcija.Iz istraživanjaB. B l i n k e r t :  Poslušnost i kontrola u formalnim organizacijama; K. J. P i e p e r :  Situacija starijih ljudi uSRNJ. Pokušaj sociološkog skiciranja problema.Izvještaji o literaturi i diskusijeH a n s  D. S i e b e 1PROBLEMSKO STANJE I STRATIFI­KACIJSKI SISTEM U SOVJETSKOM SAVEZUOpći teorijski model kojeg je autor razvio i objavio u četvrtom broju pro­šle godine ovdje je primijenio na anali­zu razvoja jednog konkretnog društva.Promjene u problemskim situacijama sa kojima se sovjetsko društvo suočava­la uvjetovale su promjene nekih deter­minanti stratifikacijskog sistema. Prvi period poslije revolucije obilježavala je klasna borba i smanjivanje socijalnih razlika. Poslije godine 1928. sa prijela­zom na ubrzanu industrijalizaciju, koja prema autorovom modelu predstavlja »problemsku situaciju«, društvene se uloge počinju dodijeljivati prema prin­cipu uspješnosti. Otvoreni su kanali škol­skog sistema što omogućava ubrzanu vertikalnu pokretljivost sposobnih ljudi iz svih društvenih slojeva. Počinje bitka za produktivnost — i u tom se razdo­blju javlja stahanovski pokret kao so­vjetska verzija tajlorizma.Po završetku tog perioda ubrzane in­dustrijalizacije dolazi do okoštavanja socijalnog sistema i stvara se novi si­stem koji se sve više temelji na askrip- tivnom statusu, tj. koji počinje ličiti na novo klasno društvo. Autor navodi niz interesantnih podataka koji ukazuju na historijsku evoluciju od principa uspje­šnosti ka askriptivnom statusu (na pri­mjer, jačanje obitelji koja je u prvom postrevolucionarnom razdoblju bila sma­trana građanskom institucijom da bi ka­snije putem zakonodavstva bivala sve više ojačavana otežavanjem razvoda braka, ukidanjem progresivnog poreza na nasljedstvo, i si.) kao i sadašnjeg stanja sistema u kojem su očite nejed­nakosti (osobito se ispoljavaju u škol­stvu). Stvara se novo društvo u kojem130REVIJA ZA SOCIOLOGIJUdominira inteligencija (što se očituje i u sastavu Partije) i u kojem razlike nisu bazirane na privatnom vlasništvu nego na podjeli rada i na razlikama u moći pojedinih društvenih skupina.Ovaj vrlo interesantan članak čini nam se ipak donekle nategnut — oso­bito u pokušaju da se empirijski poda­ci o razvoju sovjetskog društva sabiju u okvire teorijskog modela koji vjero­jatno ne može pokriti tako složenu dru­štvenu stvarnost. Držimo da se niz tvrd­nji koje autor izvodi na temelju podata­ka sa istim opravdanjem može dati i u potpuno drugačijem obliku. Možemo navesti jedan primjer u kojeg autor želi pokazati otvorenost stratifikacijskog si­stema u periodu ubrzane industrijaliza­cije gdje je uspjeh pojedinca baziranna vlastitoj sposobnosti a ideološki fak­tori ne igraju nikakvu ulogu. Kao em­pirijsku podlogu svojih tvrdnji on na­vodi podatke da tridesetih godina ma­nualni radnici čine 32,3% populacije. Istodobno je među studentima bilo 33,9% djece radnika. Podaci, međutim, poka­zuju da je u to vrijeme seljaštvo činilo 46,4% populacije, a da je studenata se­ljačkog porijekla bilo svega 21,7%. Ne- manualni radnici koji su činili 17,5% ukupne populacije bili su reprezentirani među studentima sa 42,4%. Očito je da se ovi podaci daju interpretirati u skla­du sa hipotezom o ideološkom pritisku u obrazovnom sistemu koji favorizira radnike i inteligenciju, a istodobno de- favorizira seljake.Duško Sekulić131

Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie, Broj 4, 1975.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia