Veljko Cvjetičanin

Cvjetičanin, Veljko

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZIJE I PRIKAZIDieter NohlenIzborno pravo i stranački sustavŠkolska knjiga, Zagreb, 1992, 311 str.U izdanju Školske knjige, biblioteka Alternative, tiskano je vrlo instruktivno dje­lo Dietera Nohlena Izborno pravo i stra­nački sustav. Odmah treba reći da je na­kladnik osobito s društvenog stajališta, učinio vrlo koristan posao, a najzaslužnija za izvođenje tog pothvata je dr. Mirjana Kasa- pović, prevodilac, pisac predgovora i jedan od recenzenata.Dieter Nohlen, dosad u nas nepre- vođen, heidelberški je profesor politologije i jedan od najuglednijih njemačkih struč­njaka za izborno pravo i komparativnu ana­lizu izbornih i stranačkih sustava.Knjiga Izborno pravo i stranački su­stav artikulirana je u deset vrlo kompleksnih i konciznih poglavlja s opsežnim dodatkom. Osim toga, sadrži 55 preglednih tablica, 15 slika i znalački sastavljen popis literature koji svjedoči o izuzetnoj erudiciji autora. Ako bismo tražili okosnicu djela, nit vodilju, tada je to još jedan pokušaj kritičkog dija­loga s već klasičnim konceptom o zakonom­jernim učincima izbornih i stranačkih susta­va M. Duvergera, međunarodno poznatog profesora na Sorbonnei.Namjera nam je da veoma kratko pri- kažemo osnovne misli ovog kompleksnog i informacijama izuzetno bogatog djela.Uvodno, autor definira značenje, po­jam i funkciju izbora. U svijetu modernih država gotovo ne postoji pojava koja je to­liko proširena kao izbori. Istodobno nema političke pojave koje značenje može biti to­liko različito tumačeno kao fenomen izbora. Opću predodžbu izbora autor formulira kratko i jasno. »Izbori su demokratska me­toda uspostave predstavničkih organa naro­da«. Pojam izbora objašnjava kao proceskoji se približava pučkom nadzoru nad vla­dom, koji se može postići u modernom ma­sovnom društvu.Na pitanje kako je s izborima u svim zemljama, i tamo gdje ne postoji demokra­cija, autor pojednostavljeno odgovara u skladu s višeznačnim poimanjem izbora. »Iz­bori su naprosto tehnika sastavljanja nekog tijela«. Ne zaustavlja se samo na pukoj odredbi, već analizira primjere izbora u ne­demokratskim zemljama tzv. realnog socija­lizma, koje već pripadaju prošlosti, i zem­ljama s autoritarnim sistemom. Iz kompara­tivne analize izbora u demokratskim, auto­ritarnim i totalitarnim sistemima izvodi tri zaključka koje možemo sažeti u jednoj rečenici: da se pojam, značenje i funkcija iz­bora razlikuje u različitim sustavima.Nakon veoma konciznog uvodnog određenja sva tri bitna elementa izbora, pre­lazi na iscrpniju eksplikaciju svakoga ponao­sob. Izbori mogu biti kompetitivni, nekom- petitivni i semikompetitivni, zavisno od mogućnosti izbora i slobode biranja. Vrlo pregledno, gotovo udžbenički u najboljem smislu, objašnjava svaki od ova tri tipa izbo­ra. Primijetili bismo da na ovom mjestu za­nemaruje podjele birača prema socijalno- ekonomskim kriterijima. Iznosi načela koja pribavljaju legitimaciju kompetitivnim izbo­rima u građansko-demokratskim institucija­ma, ali se ne zadržava samo na tome, već kao objektivan istraživač pita da li se fak­tički udovoljava tim postupcima. »Ne bi bilo dobro zatvarati oči pred empirijskim nalazi­ma o ograničenom pluralizmu, moćnim in­teresnim skupinama, reduciranoj javnosti, formaliziranih kompetitivnih izbora«. Na­kon toga, iz karaktera izbora izvodi za­ključke o obilježjima političkih sustava: kompetitivnim izborima korespondiraju de­mokratski sustavi, semikompetitivnim auto­ritarni sustavi i nekompetitivnim totalitarni sustavi.Razmatra značaj izbora u različitim po­litičkim sustavima. Izbori u zapadnoj demo­kraciji čine temelj liberalnog razumijevanja127RECENZIJE I PRIKAZIdemokracije. To je razumijevanje demokra­cije suprotno konceptu radikalne demokra­cije. Dok radikalna demokracija, primjećuje autor, povijesno još nije pokazala da li je ostvariva, koncept liberalne demokracije u zapadnim industrijskim društvima ostvaren je vrlo široko.Analiza funkcija izbora jedna je od teo­rijski najvrednijih dionica. Ovdje su predmet analize tri fundamentalna činitelja: struktu­ra društva, struktura političkog sustava i struktura stranačkog sustava koji određuju funkciju izbora. Postoji mnoštvo izbornih funkcija, ali autor ih razvrstava prema tri tipa političkih sustava. Najbrojnije su fun­kcije kompetitivnih izbora. Bliske su im fun­kcije semikompetitivnih izbora, ali oni služe stabilizaciji autoritarnih režima. Nekompetitiv- ni izbori nisu bez funkcija, ali su ograničeni. Autor s dobrim razumijevanjem formulira četiri funkcije nekompetitivnih izbora.U poglavlju Izborno pravo, autor ana­lizira pretpostavke, tijek i posljedice prošire­nja izbornog prava. Liberalno- pluralistička demokracija zapadnih industrijskih država temelji se na priznavanju općeg, jednakog, izravnog i tajnog izbornog prava. Ovdje se najviše zadržava na analizi proširenja općeg i jednakog izbornog glasa koje osigurava podizanje razine političke participacije. Analizira zaostajanje mase pučanstva u zemljama u razvoju glede općeg izbornog prava. Točno, ali ponešto cinično, konstatira da teška iskustva demokracije u trećem svi­jetu upućuju na istodobnost »uspješnog« procesa razvoja.Analizom odnosa izbornog sustava i stranačkih sustava uvodi nas autor u središ­nju temu ovog djela. Odmah definira temeljne pojmove. Izborni sustav je modus u kojem će birači izraziti svoju stranačku preferenciju glasovima i glasove prevesti u mandate. Temeljno klasifikacijsko razlikova­nje izbornih sustava jest razlikovanje između većinskih izbora i razmjernih izbora. Autor upozorava da to nisu tehnička pravila, već političke intencije izbornih sustava. Iznositemeljna pitanja koja su sporna u izbornim sustavima. Kolika je važnost izbornog susta­va prvo je sporno pitanje o kojem iznosi ra­zličita mišljenja. Njegov je zaključni stav da izborni sustavi imaju priznato značenje u političkom procesu tvorbe volje i prijenosu političke vlasti. Zatim istražuje veoma in­struktivno pitanje i za nas, koje su pos­ljedice većinskih izbora, a koje razmjernih izbora, za stranačke sustave. Nakon iscrpne analize različitih sustava, autor iskreno priz­naje da u odgovoru na ta pitanja ima više pretpostavki nego znanstveno sigurnih spoz­naja. Naime, mnogo ovisi o konkretnim društvenim i političkim uvjetima.Pitanjem kako vrednovati učinke izbor­nih sustava, uvodi nas autor u analizu stra­načkih sustava. Naravno, pri tome je naj­važnije mjerilo interesni položaj stranaka. Pod stranačkim sustavima podrazumijeva se strukturni sklop cjeline političkih stranaka u jednoj državi. Teze za istraživanje stranačkih sustava autor grubo razlikuje po tome u čemu se vide uzroci strukture, trajnosti i promjene stranačkih sustava. Težište je na institucionalnim ili društvenim činiteljima. Navodi nalaze različitih autora, među njima i Duvergera, s kojim počinje kritički dijalog. Naime, Duverger je u objašnjavanju struk­ture stranačkih sustava polazio od institucio­nalnih činitelja što ga je usmjerilo na ispitivanje različitog broja stranaka u tipolo­giji stranačkih sustava: jednostranački, dvo- stranački i višestranački. Naš autor je, čini se, pristalica društvenih činitelja, odnosno sociostruktumih istraživanja stranačkih su­stava, a ne tipologije sustava prema broju stranaka. Ove kontroverze oko uzroka strukture i trajnosti promjena stranačkih su­stava autor referira odviše fragmentarno i atomizirano.Kratko sažimlje dosadašnju analizu koja je imala magistralni, teorijski karakter i najavljuje daljnje zadaće koje se pretežno sastoje u komparativnoj analizi izbornih sus­tava, njihovih elemenata i tehničkih pravila.Pojedini elementi izbornih sustava i nji­hovi učinci, veoma opsežno su izloženi, što128RECENZIJE I PRIKAZIčini djelo izuzetno korisnim u pragmatične svrhe. Da spomenemo samo posebno in­struktivno izlaganje o podjeli na izborne okruge, izbornom nadmetanju, glasovanju i preračunavanju glasova. Ovdje su koncizno izložena veoma komplicirana načela, kriteri­ji i pravila, koji čine »abecedu« cjelokupnog izbornog postupka i utječu na rezultat izbo­ra. I najsloženije pojmove iz kompleksa »iz­borne sistematike« autor nije ostavio bez detaljnog objašnjenja.Predmet vrlo ekstenzivne i svestrane analize različiti su aspekti većinskih i raz­mjernih izbora. Autor polazi od najjedno­stavnijih definicija. »Izbori su većinski kad je izabran kandidat koji postigne apsolutnu ih relativnu većinu«, a »izbori su razmjerni kada političko predstavništvo što je moguće egzaktnije odražava raspodjelu glasova na stranke«. Obje definicije su svaka za sebe točna, ali upućuju na različite elemente.Većinski i razmjerni izbori mogu se de­finirati prema dva kriterija: prema načelu predstavništva i prema pravilu odlučivanja. Obrazlaže oba kriterija, odnosno načela i to posebno za većinske i posebno za razmjerne izbore. U većinskim izbornim sustavima teži se parlamentarnoj većini jedne stranke ili saveza stranaka. Pri tome se radi da stranka ili savez koji nije osvojio apsolutnu većinu u glasovima, bude sposoban za stranačku većinu u mandatima. To je prava svrha većinskih izbora. U razmjernim izbornim su­stavima teži se što vjernijem predstavljanju socijalnih snaga i političkih grupa što posto­je u populaciji. Udjeli u glasovima i udjeli u mandatima trebaju se u što većoj mjeri po­klapati, to je svrha razmjernih izbora.Nakon iscrpne eksplikacije većinskih i razmjernih izbora, autor formira zaključne kriterije za vrednovanje i analizu izbornih sustava. Izborne sustave treba vrednovati prije svega u kojoj mjeri udovoljavaju zada- "HtoTnačelima predstavništva, a ne da li ispu­njavaju funkcije konkurentskog načela pred­stavništva i raspravu o načelima predstav­ništva treba voditi u teoriji demokracije,vodeći pri tome računa o respektivnim po- vijesno-sociopolitičkim odnosima.U sklopu ove problematike autor još analizira političke učinke posebno razmjer­nih i posebno većinskih izbora. Zatim pravi uporedbu, pri ćemu razlikuje stariji pravac koji prevladava u općim radovima i rasprav­lja na razini teorijskih prednosti većinskih ili razmjernih izbora i noviji pravac koji je ste­kao premoć u specijaliziranim radovima, i to na empirijskoj razini, uspoređujući konkret­ne izborne sustave. Veoma je duga i intere­santna lista komparativnih prednosti i nedo­stataka većinskih i razmjernih izbora.U skladu sa spomenutim novim prav­cem, autor pristupa analizi izbornih sustava zapadnih industrijskih država. U sedam za­padnih industrijskih zemalja primjenjuje se sustav većinskih izbora, a u 16 sustav razm­jernih izbora s različitim varijacijama. Povećavaju se zahtjevi za prijelaz s većinskih na razmjerne izbore.U nastavku analizira osebujne izborne sustave pojedinih zemalja. Uvodno konsta­tira kako nalazi upućuju na nužnost da se rasprava o izbornim sustavima postavi u mnogome na tehničku razinu. Političke al­ternative ne čine uzvišena načela, već to čine mala tehnička pravila. Autor odmah sa zadovoljstvom informira: »Izborni sustav Sa­vezne Republike Njemačke po nekima da­nas slovi kao uzor koji vrijedi preuzeti«. Međutim, slabo je poznat njemački izborni sustav, konstatira autor, posebno se žali na krive prikaze u studijama M. Duvergera. Razumljiv je razlog što iscrpnije prikazuje izborni sustav svoje zemlje. Ne zaobilazi po­vijesnu sudbinu Weimarske republike. Najčešće se okrivljuje razmjerni izborni su­stav za slom Weimarske republike, što autor argumentirano otklanja. U Saveznoj Repu­blici Njemačkoj su personalizirani razmjerni izbori već od 1949. Danas se iskristalizirao bipolarni sustav, ali strukturno asimetričan: četverostranački sustav u kojem se suprotstavljaju dva ideologijski percipirana tabora CDU/CSU — FDP na jednoj i SDP129RECENZIJE I PRIKAZIi zeleni na drugoj strani. Uz sve komplimen­te izbornom sustavu u Njemačkoj, autor upozoravajuće zaključuje: »Mora se, zapra­vo, ustvrditi da je uloga birača u izboru i opozivu vlade glasovanjem u SRNJ na sa­veznoj razini mala«.Da bar spomenemo izborne sustave u još nekim državama. Interesantan je prikaz historijata izbornog sustava u Velikoj Brita­niji, posebno dvije činjenice: proširenje iz­bornog prava i zamjena liberala laburistima u izbornim nadmetanjima. Izborni sustav u Velikoj Britaniji pokazuje da nema pra­vičnosti, jer velike političke stranke kolo vode.Izborni sustav u Francuskoj je karakte­rističan po mnogim promjenama. Trenutno je na snazi izborni sustav apsolutnom većinom.U Španjolskoj su 1976. uvedeni razm­jerni izbori. U Irskoj je tradicionalni sustav prenosivog pojedinačnog glasovanja. Takav sustav primjenjuje se još samo na Malti.Analizirao je nacionalne izborne susta­ve za izbor Europskog parlamenta, na putu prema jedinstvenom izbornom sustavu. Taj izborni sustav nije završen i opterećen je brojnim kompromisima.Uvjete nastanka izbornih sustava i važnije izborne reforme autor je analizirao u posebnom poglavlju. Razvoj i širenje ra­zličitih fundamentalnih tipova izbornih su­stava usko je povezano s socio-političkim i političko-institucionalnim razvojem zapad­nih demokracija. Izborni sustavi izraz su od­nosa političke moći socijalnih klasa ili poli­tičkih grupa.Moderni stranački sustavi izgrađeni u određenoj epohi gotovo se nisu promijenili. To se može utvrditi, kaže naš autor, i za iz­borne sustave. To vrijedi podjednako za većinske i razmjerne izborne sustave. U većini zemalja uvedeni su razmjerni izbori, uvjetovani proširenjem općeg izbornog pra­va, usponom radničkih stranaka i prestrukturiranjem tradicionalnih stranačkih sustava.Vode se rasprave o reformi izbornih sustava u više zemalja, ali ne bez poteškoća. Autor duhovito iznosi primjer Italije, »gdje je sve moguće, ali se ništa ne ostvaruje«. Poznato je da je upravo sada kulminirala kriza izbornog sustava u Italiji. Upoznaje nas i sa stanjem izbornih sustava u Novom Zelandu i Urugvaju. Vode se akademske ra­sprave o reformi izbornih sustava, ali s pra­vom zaključuje autor, pretpostavke za stvar­nu reformu mogu se prepoznati u vrijeme strukturnih promjena i strukturnih lomova u politici i globalnim društvima tih zemalja.Pod upitnim naslovom, postoje li zako­nomjerni učinci izbornih sustava, naš autor ulazi u središnju teorijsku raspravu s Duver- gerom. Polazna mu je osnova da se u lite­raturi više implicite nego explicite polazi od tvrdnje da se odnosi između izbornih susta­va i stranačkih sustava mogu objasniti u obliku socijalno-znanstvenih zakona. S pra­vom postavlja pitanje što je s pojmom zako­na u socijalnim znanostima, koji je izložen empirijskom preispitivanju. Duvergerovi »sociologijski zakoni« izražavaju opću vezu između izbornog sustava i stranačkog susta­va, npr. da razmjerni izbori vode višestra­načkom sustavu s krutim i neovisnim stran­kama, a većinski izbori da vode mnogostra- načkom sustavu s elastičnim i ovisnim stran­kama. Autor smatra Duvergerove zakone znanstveno neodrživim i pobija ih na tri ra­zine: empirijskoj, teorijskoj i metodičkoj. Uporno nastavlja polemiku sa svima onima koji brane Duvergerove teze o socijalnim zakonima. Svakako je najinteresantnije Sar- torijevo novo formuliranje Duvergerovih za­kona kao prilog njihovoj obrani. Naš autor podvrgava kritici i Sartorijeve zakone, ne baš uvjerljivo, slijedećim riječima: »Oni su trivijalni«. U svakom slučaju, Nohlen je pro­tiv predodžbe o zakonomjernim učincima iz­bornih sustava.I napokon, u zaključnom poglavlju, istražuje koliko je moguće objasniti svezu iz­bornog sustava i stranačkog sustava. U skla­du s tim objašnjava tu svezu s različitih sta­jališta. Međutim, učinci koji se pripisuju iz­130RECENZIJE I PRIKAZIbornim sustavima na stranačke sustave, po­najviše ovise o pozicijama teorije demokra­cije. I u razmatranju značenja činitelja iz­bornog sustava za strukturu stranačkog su­stava, autor ne propušta priliku da ponovno istakne razliku naspram Duvergera. Prema M. Duvergeru, izborni sustav ima dominira­jući utjecaj na strukturu stranačkog sustava, a Nohlen zastupa tezu da je izborni sustav zapravo samo jedan od činitelja koji utječu na oblik stranačkog sustava.U dodatku još analizira dva relevantna kompleksa problema: izborne sustave ipredstavništvo žena, te oblike izravne demo­kratske participacije. I napokon, prezentira impresionirajući popis literature od kojih 500 naslova na više jezika što će biti od po­sebne koristi za sve one koji se znanstveno i organizacijski bave izbornim pravom i stra­načkim sustavima.Umjesto iscrpnije zaključne ocjene, želimo reći da je ovo prvo suvremeno djeloo izbornim i stranačkim sustavima na hrvat­skom jeziku. Prema tome, ovo je upravo nasušno djelo sadašnjeg društveno-politič- kog trenutka u nas.Veljko CvjetičaninMilan Mesić i suradniciVANJSKE MIGRACIJE I DRUŠTVENI RAZVITAKIMIN, Zagreb, 1991, 192 str.Boljim poznavaocima radova s po­dručja sociologije migracija tekstovi sadržani u ovoj knjizi nisu novost, jer su neki već bili objavljivani u raznim publika­cijama. Unatoč tomu, knjiga je pokušaj da se na jednom mjestu publici predstave, kao relativno zaokružena cjelina, rezultati dijela istraživačkog projekta »Vanjske migracije iz Hrvatske/Jugoslavije i društveni razvoj« pro­vedenog od 1986—1990. godine. Budući da bi cjelovit izvještaj bio preglomazan i pre­skup odabrani su tekstovi koji se odnose na empirijsko istraživanje provedeno na terenu čakovačke i slunjske općine.U prvom dijelu, »Društveni razvitak i vanjske migracije u poslijeratnoj Jugoslavi­ji«, Mesić iznosi podatke o veličini vanjskih migracija iz bivše Jugoslavije te analizira evoluciju stavova vladajuće politike prema tom procesu. Osnovna teza je da se vanjske migracije ne mogu promatrati izvan kontek­sta širih društvenih kretanja i razvitka te eu­ropskih migracijskih tokova. Shodno takvom pristupu, autor razlikuje 3 različite migracij­ske situacije, koje istovremeno korespondi­raju s trima fazama društvenog razvitka:1) migracija kao bijeg iz zatvorenog društva; izlaz zabranjen, ulaz slobodan, štoviše poželjan — ovu situaciju karakterizi­ra negativan stav jugoslavenskih komunista prema vanjskim migracijama (zbog antipro- pagande socijalističkog sistema), tako da uglavnom emigriraju pripadnici poraženih snaga iz II svjetskog rata te politički protiv­nici novouspostavljenog sistema. Osim toga, nisu postojali ni snažniji ekonomski motivi za emigraciju jer je brzi razvoj teške indu­strije osiguravao praktički punu zaposlenost.2) dvosmjerni put; izlaz slobodan, ulaz dobrodošao — situacija ranih šezdesetih go­dina kada se javlja višak radne snage pa se ’privremeni rad u inozemstvu’ shvaća kao svojevrsni ventil za sprečavanje eventualnih socijalnih nemira. Granice se otvaraju, am­nestiraju se svi ranije otišli emigranti te po­litičke izbjeglice. Ipak, politička kontrola emigranata ne nestaje već samo dobiva je­dan perfidniji oblik budući da prelazi u (neoficijelnu) nadležnost diplomatsko-kon- zulamih predstavništava.3) izlaz nužan — ulaz zatvoren — na­staje početkom recesije u zapadnoevrop­skim zemljama kada se u njima počinje pro­voditi restriktivna politika prema emigranti­ma, pogotovo onima bez visokog obrazova­nja. U službenoj politici bivše SFRJ emi­gratu dolaze u središte pažnje s tim što se ovoga puta računa na njihov trajni povratak131

Dieter Nohlen, Izborno pravo i stranački sustav

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia