Božica Jelušić

Jelušić, Božica

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

70 PLIVAJUĆI KAJKAVSKOM RIJEKOM(Katarina Janči: VIDLA SEM NA SVOJE JOČI,  Biblioteka Osnovne škole Molve, knj. 1)Božica Jelušić, ĐurđevecGledajući sa strane, bez posebna uvida, KATARINA JANČI obična je dje-vojčica koja živi na selu, u lijepom i očuvanom okružju Drave, zelenom pojasu koji još uvijek pomalo podsjeća na drevnu Arkadiju. To je život sela, pomalo izgubljenih „starinskih“ obilježja, no još uvijek postoji mir pokrajine, uživanje u čarima godišnjih doba, običaji i navade o blagdanima, te poglavito uranjanje u jezik, bujicu dragih i poznatih kajkavskih riječi, koje su i Katarinu ozbiljno zao-kupile, dajući joj hrabrosti da svoje osjećaje prelije u stihove. To nije jednostavno, osobito ako mlado biće osjeća svoj talent kao nešto stvarno i obvezujuće, iznad puke zabave, pa u pjesmi znakovita naslova Zake pišem, daje rezolutan odgovor: “Pišem zato, nek svet zna / kak ga vidim ja”. Iako njene tek srednjoškolske godine ne pritvrđuju takvoj poziciji, ona se u pjesništvu diže na razinu gdje “duh ne broji godine” (Mihalić) i može izraziti osobne stavove o zavičaju, obitelji, školi, prija-teljstvu, prirodi, braći i rođacima, o svojim ustreptalim slutnjama prve ljubavi… Čini to kao netko koga u putnom „ruksaku“ kroz svijet književnosti podržavaju dobre knjige i solidna znanja, stečena u osnovnoj školi. Naime, pored nedvojbena talenta, Katarina je imala sreću da uspostavi prisnu relaciju sa svojom mentori-com, prof. Marijom Halaček, koja je, recimo to slobodno, uistinu zaslužna što su pjesme molvarske učenice doprle do zbornika i časopisa, recitala i smotri, posti-žući posvuda zasluženi odjek i pozornost. Zahvaljujući tom povjerenju i prijatelj-stvu srodnih duša, i ova je stihozbirka ugledala svjetlo dana.Dakle,  ne tražeći pozornost zbog činjenice Katarinine mladosti, nakana nje-nih podržavatelja je da se ohrabri stvaralački duh, ma gdje da se pojavio, i tako potvrdi ona stara istina, da u svakom malenom mjestu može izrasti veliko stablo, 71B. Jelušić: Plivajući kajkavskom rijekom - KAJ, XLVIII, Zagreb 3-4 (2015) netko odlučan da slijedi crtu svoje sudbine, bez obzira na navade i očekivanja okoline u kojoj je ponikao. Uostalom, upravo na tom zemljovidu Medvedičke i Novoga Virja postojao je čovjek širokih horizonata i velika srca, pravi zalju-bljenik u sve dravsko i podravsko - Miroslav Dolenec-Dravski. Cijelim svojim opusom i životom vezan uz “falačec” dravske zemlje, ostavio je neke od najsnaž-nijih kajkavskih stihova u modernoj hrvatskoj poeziji, potičući ideju o jedinstvu svih “emirata” vezanih kajkavskim jezikom. Premda marginaliziran za pjesniko-va života, taj opus za sve kajkavce ima zasebnu vrijednost i težinu. Držimo da se i visok “slovostaj” Katarininog rukopisa, teško usporediv s dječjim radovima, oslanja na Dolenčevu apsolutnu i suverenu kajkavsku pismenost, izgrađenu na temelju srednjepodravskih lokalnih idioma i literarne (habdelićevsko-krležijan-ske) zalihe. Stoga je čitatelju ugodno čuti tu izvornu, čvrstu kajkavsku riječ, bez šlagerskih natruha i bilo kakve jeftine sentimentalnosti, koja u suštini i ne prido-nosi promociji kajkavskog jezika u cjelini.Posebice nas raduje što je u ovom rukopisu sačuvano mnogo čistih, zvonkih, starinskih riječi, pomalo potisnutih u doba visokih tehnologija i nekritičnog pri-hvaćanja “urbanih” vrijednosti. Nestankom alata, rukotvorina, zemljoradničke težačke prakse, te posebice nekih svjetovnih i religijskih običaja, i riječi odlaze u duboku pozadinu, u svojevrsnu “ilegalu”, zaboravljaju se ili bivaju zamijenjene nezgrapnim kovanicama. No, Katarina umije pogledati kroz onaj starinski oblo-čec na podravskoj hižici, i vidjeti nešto oku i srcu prisno, poput naivne sličice: ““Ak glediš vu dvor / glediš pečnjake z cvetjem, / staro ruško po koji vrapci skačo, / pod orejom v toro kokoši kokodačo, / race se vu vodi peruškajo, / a po travi se deči-ca naganjajo”. Mnogo je takvih ugodnih i prepoznatljivih sličica u Katarininim pjesmama, primjerice u jednoj običnoj, nazvanoj Runjenje, gdje se srdačno i veselo opisuje veselje dodira sa svježim brašnom, uskoro pretvorenim u „kruh svagdašnji”, a nakon takva radošću prožeta rada, djeca-sudionici su “Vun zišli beli, beli kak anđeli”. No, možda je ipak DRAVA prava paradigma u životu naše mlade pjesnikinje, i ti prizori boravka vani, u prirodi, sa svim zvukovima, mica-njima, svjetlosnim senzacijama, najbolji su dio zbirke, prožet ekološkim duhom i nepatvorenim divljenjem. Gotovo kao mali putopis, doima se pjesma Ribičija, u kojoj je svaka strofa sekvenca jednodnevnog “filma”, poput ove: “A krej Drave, / Listje na vrbaj šuška, / Mlađevina diši, / Vrapci črčukajo. / Drač se od rose blešči, / Guščar prek granja prebeži./ Fazan jako zarebeti, /Gavran se splaši i  odleti. / Žabe sako malo krekečo, / Kače na drugi breg Drave preplujo”. Pa čak i kad prvi put vidi priželjkivano more, kojemu se starinski i s poštovanjem obraća sa Faljen Bog, more…, ona dvoji između proklamirane modre boje vode i možda zelene, kak i moja Drava?, jer svaka mjera ljepote počinje i završava upravo s njenom rijekom. Iskazana je mjera zavičajnosti  i poštovanja prema nenadmašnim djelima prirode, 72B. Jelušić: Plivajući kajkavskom rijekom - KAJ, XLVIII, Zagreb 3-4 (2015) u svakom slučajnu uzorita i poželjna, za sve naše generacije.Katarinin tematski opseg nije preširok, no uvijek joj uspijeva pronaći iskricu nadahnuća, bilo u pučkoj izreci “Dober je strah komu ga je Bog dal”, bilo u mete-orološkoj opasci da je vrijeme uzrok nevolja i glavobolja jer “Zadušeno je i preveč žmeko, / V glavi se mete, v prse pritišče”. Od takvih jezgri ona brzo ispreplete pjesmu, baš kao i od opisa kućnoga života, igre sa svojom pasjom ljubimicom, ili odlaska u “čestitare” dragom članu obitelji. Stihovi su joj laki, okretni, rime spo-radične i slučajne, no ritam uvijek dobro “drži korak” i u njenim pjesmama slo-bodna stiha i razgovorne intonacije. Gotovo polovica ovih pjesama već je prošla prosudbeno “sito” i ušla u kulturološku kajkavsku riznicu, te nam se čini primje-renim i njihovo uknjižavanje. Bilo bi lijepo da u svojim kreativnim početcima ova mlada, senzibilna duša, doživi prihvaćanje i priznanje okoline, koje talentom i samozatajnošću zaslužuje. I još nešto: premda je prava literarna slava rijetka i teš-ko dosegljiva, poezija može pomoći u duhovnom odrastanju mlade osobe i šire-nju njenih ukupnih potencijala, što svakako priželjkujemo i našoj Katarini Janči. U ulozi ilustratora pružila se prigoda također mladoj MARTINI IŠTVAN, i pri tom nije učinjena pogrješka, već su se dvije energije lijepo udružile i prožele. Martina je pustila svoju meku olovku, da nam dočara tijek pjesnikinjinih misli. Učinila je to suptilno, bez suvišnoga “kićenja” i detaljiziranja. Koncentrira se na oblik, riblja tijela u klupku, oval fizionomije, mekoću ružina pupoljka, strukturu zrna ili mekoću perja, pa laganim sjenčanjem daje plasticitet, izbjegavajući ploš-nost. Starinski prozor sa zakovicama i razbarušenim cvijećem, čini nam se naj-uspješnijim, s dosegnutom mjerom liričnosti. Svakako valja njegovati Martininu percepciju i laku ruku, da bismo u slikarskom molvarskom krugu ubilježili još jedno ime, bez obzira na smjer i stil koji kasnije odabere. Obje autorice zaslužuju našu srdačnu preporuku u povodu prvog javnog (hrabrog) istupanja u javnosti.(Iz recenzije, 2011.)                                                                                                                                                                                                    

PLIVAJUĆI KAJKAVSKOM RIJEKOM (Katarina Janči: "Vidla sem na svoje joči")

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia