Sve donedavno demokratska teorija nije posvećivala dostatnu pažnju fenomenu socijalnog povjerenja i njegovoj ulozi u izgradnji stabilnog i prosperitetnog demokratskog poretka. S vremenom, a osobito nakon propasti komunističkih režima, postalo je jasno da demokracija može zaživjeti samo u društvima koja karakterizira visoki stupanj povjerenja i u kojima su građani spremni djelovati u cilju ostvarenja općeg dobra. Takvo generalizirano povjerenje usmjereno na široke i nespecificirane kategorije ljudi vrši niz važnih funkcija za demokraciju. Ono omogućuje komunikaciju među građanima i različitim društvenim grupama, potiče kooperativne društvene odnose, olakšava postizanje kompromisa i konsenzusa u stvarima od općeg značaja, doprinosi toleranciji i prihvaćanju razlika, a time posredno stabilnosti i daljnjem razvoju demokracije.
Prema autoričinom uvjerenju, cjelovita analiza odnosa demokracije i povjerenja mora ponuditi i odgovor na pitanje što determinira opskrbu društva povjerenjem. Ona odbacuje kao jednostrana i pojednostavnjena ona objašnjenja koja povjerenje tretiraju isključivo kao proizvod specifičnih lokalnih tradicija i kulture nekog društva i naglašava da povjerenje u modernim društvima nije automatski proiz’od kulture, već aktivno političko postignuće, fenomen koji počiva na kontinuitetu određenih fundamentalnih institucionalnih karakteristika društva. Pravedna, odgovorna i općem dobru posvećena vlada te institucije koje se u svojim praksama rukovode normama govorenja istine, ispunjavanja obećanja, poštivanja ugovora, pravednosti i solidarnosti generiraju odnose povjerenja i doprinose stabilnosti demokratskog poretka. Stoga je izgradnja institucija čiji obrasci ponašanja reflektiraju navedene vrijednosti prioritetni zadatak nove Hrvatske vlade. U suprotnome, daljnji će razvoj demokracije u našoj zemlji biti ozbiljno usporen.Until recently democratic theory did not pay enough attention to the phenomenon of social trust and its role in building a stable and prosperous democratic order. In time, and especially following the collapse of communism, it became clear that democracy can function only within societies characterized by a high level of trust and in which citizens are prepared and willing to work together towards some common goals. Such generalized trust that exists between disparate categories of people serves a number of functions critical to the development of democracy. This kind of trust enables communication among citizens and between different social groups, stimulates cooperative social relations, facilitates compromise and consensus, and contributes to tolerance and acceptance of differences. In this way trust underpins the growth and stability of democracy.
According to the author, a comprehensive analysis of the relationship between democracy and trust should answer the question of what is the source of this trust within society. This paper rejects as one-sided and oversimplified those explanations that view trust exclusively as a product of a specific society’s local traditions and culture. In addition, it stresses that in modem societies trust is not a given product of culture but, rather, is an active political achievement, a phenomenon that results from the continuity of certain fundamental institutional characteristics of society. Trust, it is argued, can be generated through government that is just, accountable, and devoted to the common good and through institutions whose practices are governed by the norms of truth-telling, promise-keeping, contract-fulfilling, justice and solidarity. This is why the principal task of the new Croatian government must be to build institutions whose patterns of behavior reflect these values. Failing this, the further development of democracy in our country will be seriously stunted
