Croatian scientific society for the history of health culture
Abstract
Historical research shows that many physicians experienced in medical sciences are also talented in art, literature and poetry. Avicenna was a sage who was skilled in poetry in addition to philosophy and medicine. He wrote two different types of poetry: those meant to be enjoyed for their literary qualities of novelty and imagination, and his didactic Urjuzeh.
Didactic poems are different from poetry evoked by imagination and feeling. In didactic poetry, the poets want to learn science and philosophy, whether spiritual, ethical or practical to the readers. Rhyme and poetry were often used for scientific writing in Avicenna’s era, and
were considered a method for memorizing scientific information and raising students’ interest in difficult scientific concepts. Verse was used to simplify the didactic content, ease memorization and make difficult scientific issues more attractive. In medieval Persia, students of medicine had learned the basics of philosophy before starting medical courses. Poetry could help the students memorize the poem itself in combination with its meaning, in a way that was better and easier than prose. Avicenna’s masterpiece, UrjuzehTebbi, comprises a perfect course in traditional Persian medicine in rhyming text written in Arabic. This great work was translated into Persian at the research centre for traditional medicine and history of medicine. We hope that the Persian translation of Urjuzeh Tebbi will allow students and experts to better appreciate the role of didactic poems in compiling and transmitting the concepts of Iranian medicine.Povijesna istraživanja ukazuju da su mnogi liječnici, iskusni u medicinskim znanostima, također talentirani za umjetnost, književnost i pjesništvo. Avicena je bio mudrac koji je bio vješt u pjesništvu nastavno na filozofiju i medicinu. Pisao je dvije vrste pjesama: one koje su bile namijenjene uživanju u književnoj kvaliteti originalnosti i imaginacije te njegova didaktička poema Urjuzeh. Didaktičke poeme razlikuju se od pjesništva evociranog imaginacijom i osjećajem. U didaktičkom pjesništvu pjesnici žele podučiti čitatelje znanosti i filozofiji, bilo spiritualno, etički ili praktički. U Avicenino vrijeme srok i pjesništvo često su korišteni za znanstveno pisanje i smatrani su metodom zapamćivanja znanstvenih informacija i podizanja studentova interesa za teške znanstvene pojmove. Stih je korišten za pojednostavnjenje didaktičkog sadržaja, olakšanje zapamćivanja i činjenja teških znanstvenih pitanja pristupačnijima.
U srednjovjekovnoj Perziji student je medicine morao naučiti osnove filozofije prije negoli je započeo medicinsku poduku. Pjesništvo je moglo pomoći studentu upamtiti samu pjesmu u kombinaciji s njenim značenjem, na način koji je bio bolji i lakši negoli je to kod proze. Avicenino remek-djelo UrjuzehTebbi uključuje savršenu poduku u tradicionalnoj perzijskoj medicini u rimovanu tekstu pisanu na arapskom. Ovo veliko djelo bilo je prevedeno na perzijski pri centru za istraživanje tradicionalne medicine i povijesti medicine. Nadamo se da će perzijski prijevod Urjuzeh Tebbi omogućiti studentima i stručnjacima bolje uvažavanje uloge didaktičkih poema u sabiranju i prenošenju pojmova iranske medicine
