Tvrtko Ujević

Ujević, Tvrtko

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZIJE I PRIKAZInog kontinuiranog istraživanja, naro­čito u sferi međunacionalnih odnosa. Definiravši javno mnijenje kao poli­tičku percepciju, dakle doživljaj po­jedinca (pri čemu subjektivna priro­da doživljaja dovodi do objektivne promjene, tj. posljedice kroz djelo­vanje samog pojedinca potaknutog tim vlastitim doživljajem), autor iz­nosi rezultate istraživanja međuna­cionalnih odnosa (iz nekoliko različi­tih izvora d razdoblja) i tu se zamje­ćuje ravnomjerna zastupljenost odre­đenog postotka stanovništva (10— —15%) u mišljenju o dominantnosti ove problematike tokom niza godina, što ukazuje na konstantnu prisutnost stava o neriješenim nacionalnim situ­acijama i nacionalnoj ugroženosti u našem društvu, bez obzira na sve dru­štvene procese koji se u međuvreme­nu zbivaju. Jedina anomalija javlja se 1984. godine kada postotak mišlje­nja o dominantnosti međunacional­nih odnosa naglo pada, što se objaš­njava okretanjem pažnje javnosti pre­ma problematici ekonomske sfere, ali će danas vjerojatno (što se u knjizi, zbog nepostojanja ili neažurne obra­de recentnih istraživanja ne spomi­nje) ponovo postati značajan, poka­zujući tako još jednom točnost hipo­teze o projekciji frustracija (putem svjesne manipulacije vladajućih stru­ktura) na međunacionalnu razinu. Za­ključivši na kraju da » . . .  su rezulta­ti niza istraživanja pokazali da u na­šem društvu ima najmanje 10 do 15% pojedinaca koji međunacionalnim od­nosima pristupaju s latentno nacio­nalističkih pozicija«, dr. Ivan Šiber, navodeći sistematski nedostatke ana­liziranih istraživanja koja se pojav­ljuju među stotinjak stranica ove knjige uz nekoliko krucijalnih meto­doloških napomena za buduće znan- stvenike-istraživače međunacionalne problematike, ističe ulogu društvene okoline u tretiranju nacionalnog (patako i nacionalizma) i na neki način apelira na čitaoca da se otrgne tra­dicionalnim vrednovanjima, ideologij­skim projekcijama i dnevnopolitič- kim potrebama, te posveti se tom fe­nomenu kao onakvom kakav jest sam po sebi: postojećem ali ne i obeshra- brujućem, a za to mu aktualna dru­štvena i politička situacija u zemlji daje apsolutno za pravo.Pavle SchramadeiTalcott ParsonsDRUŠTVAEVOLUCIJSKI I POREDBENI PRISTUPS engleskog prevela Vesna Grbin — »August Cesarec«, Zagreb, 1988, 244 str. — Biblioteka Suvremene teme.Na molbu urednika Izdavačke ku­će Prentice-Hall Inc., Alexa Inkelesa da objavi knjigu o društvu kao dru­štvenom sistemu T. Parsons se pri­hvatio pisanja djela koje je trebalo aplicirati teorijslke mogućnosti socio­logije. U ovom djelu on analizira me­đusobne veze različitih dijelova dru­štva i snage pod čijim se utjecajem mijenja društvena struktura, odnos­no neznatne varijacije između da tih društvenih sistema.U želji da posao što temeljitije obradi, Parsons napominje da se su­kobljavao sa teškim problemima kod odabira empirijskog materijala i nje­gova teorijskog razvrstavanja i ana­lize.Knjiga je zamišljena kao dvotom- no izdanje, gdje prvi dio prati etapu210RECENZI/E I PRIKAZIevolucije s pregledom glavnih dru­štava koje on naziva »Razvijenim pri­jelaznim društvima« a završava sa tzv. rasadnicima kulture Izraelom i Grčkom.Druga knjiga (koja nije objavlje­na u našem prevodu, ali je valja oče­kivati, jer je ito logičan slijed zaokru­žene cjeline) razmatra sistem moder­nih društava od katoličanstva do da­nas.U prvom poglavlju knjige, »Izu­čavanje društva« koje je i ključno za razumijevanje daljnjeg teksta, autor nam daje vlastitu shemu gledanja na kompleksnost materije. Za Parsonsa, društvo je tip društvenog sistema s relativno najvišim stupnjem samodo­voljnosti. Društveni sistemi (lokalne zajednice, škole, (poduzeća) nisu dru­štva, već podsistemi nekog društva tj. oblici ljudskog djelovanja. Društvo da bi moglo funkcionirati mora zado­voljavati tri bitna preduvjeta: 1 Po­litičku organiziranost tj. mora jamči­ti odanost zajedništvu i »kolektivnim organima«, 2 mora imati relativno efi­kasan normativni poredak, te 3 po­sjedovati pravilan odnos naspram kulturnih, fizičkih, bioloških, psiho­loških idruštvenih okružja. Susjedna društva u istom povijesnom periodu se stoga bitno razlikuju upravo po primarnim okružjima u vlastitoj sre­dini. Bitan proces u svakom društvu je djelovanje koje se sastoji od struk­ture i procesa s pomoću kojih ljud­ska bića ostvaruju smislene namjere a zatim ih, manje ili više uspješno, izvršavaju u konkretnim situacijama. »Postoji mišljenje prema kojemu je svako djelovanje akcija pojedinca, međutim organizam i sustav kulture sadrže bitne elemente koji se ne mo­gu istraživati na razini pojedinaca« (str. 20) »Tako općenitiji obrasci kul­ture čine sustave djelovanja koji su strukturalno usađeni, analogno nači­nu genetičkih materijala, vrste-tipa:oni se usredotočuju na naučene ele­mente djelovanja, dok se drugi, gene­tički, usredotočjuju na nasljedne ele­mente.« (str. 22) Uzimajući u obzir o- ve činjenice možemo sagledavati po­dručje što ga omeđuju: genetička vrsta-tip i obrasci kulture kao mogu­ćnost da se dani pojedinci (jedinke) i grupe razviju u nezavisno strukturi­rane sisteme ponašanja, a samim ti­me i sistem pojedinaca koji se ne mo­že svesti na organizam, niti na kul­turu već je analitički nezavisan sis­tem.Uzimajući relevantnost općenitih podsistema ljudskog djelovanja — or­ganizama, osobe društvenog sistema i sistema kulture — dolazimo do op­će paradigme koja se koristi u cije­lome području djelovanja, te poseb­no u funkcionalnim kategorijama:a) održavanju najviših »vladaju- ćih« ili upravljačkih obrazaca,b) u unutrašnjoj povezanosti si­stemac) k usmjerenosti na postizanje ciljeva u odnosu na njegovo okružjed) te općenitijim prilagodbama općim uvjetima okružjaPojam društvenog sistema sastoji se od međudjelovanja ljudskih jedinki, svaki je njegov član istodobno i či­nilac jer ima ciljeve, ideje, stavove i predmet orijentacije, samim time dru­štveni sistem je integrativni podsis- tem djelovanja uopće. Drugim riječi­ma sistem međudjelovanja je anali­tički aspekt koji se može apstrahira­ti od sveukupnih procesa djelovanja njegovih sudionika.Sistemi djelovanja (kultura, oso­ba i bihevioralni organizam) čini dio okružja ili bolje rečeno jednog okru­žja nekog društvenog sistema. Ispod ili izvan ovog sistema stoji fizičko-or- gansko okružje, subhumane vrste or­211RECENZIJE I PRIKAZIganizama i »nebihevioralni« dijelovi ljudskih organizama. »Jedno od te­meljnih načela organizacije živih si­stema jest da su njihove strukture izdiferencirane u odnosu na razne bit­ne zahtjeve što ih nameću njihova o- kružja. Tako su biološke funkcije di­sanja, hranjenja-pražnjenja, kretanja i obrade informacija osnove za izdi­ferencirane sisteme organa, od kojih je svaki specijaliziran za bitne zahtje­ve u određenim odnosima između or­ganizama i njihovih okruženja«, (str. 25)Kao pojam društva Parsons je u- zeo kriterij koji je najrelevantniji za njegovu strukturalnu analizu: »Dru­štvo je onaj tip društvenog sistema, u bilo kojem univerzumu društvenih sistema, koji postiže najviši stupanj samodovoljnosti kao sistem u odnosu na svoja okružja«, (str. 26)Kriterij samodovoljnosti, u ovom slučaju, možemo razdijeliti na pet potkriterija od kojih se svaki odnosi na jedno od pet okružja društvenih sistema:a) »najviša stvarnost« (religija)b) sistemi kulturec) sistemi osobed) bihevioralni organizmie) fizičko-organsko okružjeSamodovoljnost nekog društva jest funkcija uravnotežene kombina­cije njegova nadzora, odnosa s ovih pet okružja i njegova vlastita stanja unutrašnje integracije, (str. 27)Socijetalna zajednica i njezina okružja»Jezgra nekog društva kao siste­ma jest strukturirani normativni po­redak s pomoću kojega je kolektiv­no organiziran život stanovništva. Kao poredak, ova jezgra sadrži vrijednosti kao i izdiferencirane i posebno nave­dene norme i pravila, a sve one za­htijevaju kulturne reference kako bi dobili smisao i legitimnost. Kao ko­lektiv, normativni poredak pokazuje strukturirano mjerilo pripadnosti, ko­je pravi razliku između pojedinaca koji mu pripadaju i onih koji mu ne pripadaju. Probleemi koji se tiču ju­risdikcije normativnog sistema mogu onemogućiti točno poklapanje položa­ja pojedinaca podložnog normativnim obvezama i njegova statusa kao člana, zato što se čini da je provođenje nor­mativnog sistema po svojoj prirodi, povezano s vlašću nad sankcijama (npr. s pomoću »policijske funkci­je«), što se izvršavaju od strane, a istodobno i protiv, ljudi koji žive na nekom području. Ako ti problemi ne uzmu široke razmjere, socijetalni ko­lektiv može efikasno djelovati kao je­dinica kad je to potrebno, a isto mo­gu razni njegovi potkolektivi. Ovu cjelinu društva, u njegiovom kolek­tivnom aspektu, nazvat ćemo socije- talnom zajednicom.« (str. 29)Svaka društvena zajednica da bi opstala mora održavati integritet za­jedničke kulturne orijentacije, koju u općim crtama (premda ne i jedno­dušno) dijele svi njezini pripadnici, kao osnovu svoga socijetalnog iden­titeta.Kao središnji funkcionalni zah­tjev u međusobnim odnosima izme­đu nekog društva i nekog sistema kulture, Parsons postavlja instituciju legitimacije, kao opravdanje norma- itivnog poretka u datom društvu. Sama institucija legitimiteta odre­đuje razloge za primjenu prava čla­nova, kao i za zabrane koje im se inameću. Treba napomenuti da svalka upotreba vlasti zahtijeva a- dekvatno opravdanje, stoga ne tre­ba posebno naglašavati da se pod- razumjeva da nečije »pravo« mora bi­ti neminovno u skladu s instituciona­212RECENZI/E I PRIKAZIliziranim poretkom. Autor dobro u- očava da se mjera kulturno uvjeto­vane neovisnosti između osnova le­gitimiranja i pojedinih operativnih mehanizama nižeg reda (npr. biro­kratske organizacije i tržišne ekono­mije) prilično razlikuje od društva do društva. Općenito govoreći, porast te neovisnosti glavna je težnja pro­cesa evolucije, a obuhvaća diferenci­jaciju između kulturnih i socijetalnih struktura i procesa, (str. 31)Ali bez obzira kakvo mjesto za­uzimao na taj razvojnoj liniji, sistem legitimiranja uvijek je u nekom od­nosu, a i u određenoj ovisnosti, pre­ma nekim temeljnim načelima odno­sa religijskog određenja Najviše Stvar­nosti. U posve primitivnim društvima ima vrlo malo diferencijacije između općih struktura društva i njegove vjer­ske institucije. U razvijenim društvi­ma međuodnosi između društvenog sistema i sistema kulture u kontek­stu vjere i legitimiranja zahtjeva vi­soko specijalizirane i složene struktu­re. (str. 31)Parsons odnos nekog društva pre­ma sistemu osobe radikalno razli­kuje od njegova odnosa prema si­stemu kulture, jer osoba stoji ispod društvenog sistema u kibernetičkoj hijerarhiji (poput bihevioralnog orga­nizma i fizičko-organslkog okoliša). On uspostavlja kao glavni funkcionalni problem, u odnosu društvenog siste­ma i sistema osobe — učenje, razvoj i održavanje dovoljne motivacije — kao glavne fakitore u oblicima djelo­vanja, koje društvo cijeni i kojima upravlja. Sa svoje strane, društvo mo­ra neposredno nagrađivati jedinke ako želi njihovu suradnju što je preduvjet da bi funkcioniralo kao sistem. Ovaj odnos predstavlja »socijalizaciju«, či­tav splet procesa kroz koje osobe po­staju članovima socijetalne zajednice i održavaju taj status. U slučaju po-remećenosti tih odnosa nužna je ikon- trola ili neutralizacija, kao funkcional­na upotreba sile. U visoko diferenci­ranim društvima ovo uvijek pretpo­stavlja neki stupanj državne monopo­lizacije, tj. društveno organizirane si­le. Prema tome, prvi hitni zahtjev ne­koga društva u odnosu ma svoje pri­padnike jest motiviranje njihova su­djelovanja, uključujući i njihov pri­stanak na obveze što ih nameće nor­mativni poredak (str. 37)Paradigma evolucijske promjene»Među procesima promjene, naj­važnije sa stajališta evolucije jest po­većanje sposobnosti prilagodbe, bilo unutar društva stvaranjem novog ti­pa strukture difuzijom neke kulture, bilo djelovanjem drugih faktora u kombinaciji s novim tipom struktu­re, unutar drugih društava i možda u kasnijim razdobljima. Neka su dru­štva bila rasadnicima tendencija koje su postale izuzetno značajne tek dugo nakon što su ta društva prestala po­stojati. Stari Izrael i antička Grčka nisu se dugo održali kao posebna, po­litički nezavisna društva, a ipak su bitno pridonijeli sistemu modernih društava.« (str. 51)Evolucijski pristup u tako kom­pleksnim pitanjima zahtjeva kriterij za postizanje pravca evolucijskog raz­voja i za shemu stupnjeva evolucije. Parsons faktor pravaca opisuje kao povećanje opće sposobnosti prilagod­be i svjesno ga prenosi iz teorije or­ganske evolucije. Socijalnu evoluciju ne shvaća ni ikao kontinuirani ni kao jednostavan linearni proces, umjesto toga pravi razliku između široko po­stavljenih etapa razvoja, ne predviđa­jući raznolikosti koje se nalaze u sva­koj od njih. Za potrebe ovog sveska i njegovog nastavka uspostavlja tiri vrlo široke razine evolucije: prvobit­213RECENZIJE I PRIKAZInu, prijelaznu i modemu. Ova se knji­ga bavi sa prva dva faktora, a treći je ostavio za njezin nastavak. Kriteriji podjele između najvažnijih etapa u njegovoj (klasifikaciji povezani su sa prijelomnim točkama u irazvoju ele­menata kodova u normativnim struk­turama. Kao prijelaz iz prvobitnoga u prijelazno društvo uzima formirani jezik, koji je prije svega sastavni dio kulture. Od prijelaznoga u moderno društvo, središnjim faktorima su in­stitucionalizirane odrednice normativ- nog poretka, koji su ujedno i osobine socijetalne strukture. »Pisani jezik — nosilac izlaska iz primitivnosti, pove­ćava osnovnu razliku između društve­nih sistema i sistema (kulture i izvan­redno proširuje opseg i moć ovog dru­gog. Glavni simbolički sadržaji neke kulture mogu se, uz pomoć pisma, ostvariti u oblicima nezavisnima od konkretnog konteksta međuodnosa društvenih sistema i sistema kulture. Ovo pak omogućava neizmjerno širu i intenzivniju difuziju kulture kako u prostoru talko i u vremenu te pojavu »emitiranja« — tj. upravljenost poru­ke na nedefinirane auditorije, na sva­koga, naime, tko je pismen u nekome jeziku i tko će se susresti s tim doku­mentom. Samo pismene kulture mogu imati povijest u smislu svijesti, teme­ljen na pismenim svjedočenjima o •prošlim događajima, što su izvain do­mašaja pamćenja živih osoba i neod­ređenih priča usmene predaje.« (str. 60)I na kraju smatramo da je potez izdavača za prevođenje ovog djela na hrvatsko-sipski jezik za svaku pohva­lu, a razlog više je taj što je ovo prvo samostalno* djelo Talcott Parsonsa publicirano u Jugoslaviji.Tvrfiko UjevićDoris A. GraberMEDIA POWER IN POLITICSCongressional press, Washington 1984, 348 stranica»Media power in politics« pred­stavlja zbornik iradova najistaknutijih američkih sociologa, psihologa, polito­loga, ikomunikologa i historičara žur­nalistike. U svom nastojanju da stu­dentima omogući uvid u najbolje ra­dove iz područja masovnih komunika­cija i političke sociologije, pritom ih (ne opterećujući gomilom knjiga, ovaj zbornik spada u literaturu sasvim praktične prirode.Knjiga se sastoji od 37 tekstova podij eil jenih u 6 integralnih dijelova, koji su pritom i relatvno zasebne cje­line. Tekstove piše 62 autora, što zna­či da su pojedine teme rezultat tim­skoga rada. Urednica Doris A. Graber, u predgovoru piše: »Ovaj zbornik prvenstveno je napisan kao priručnik studentima i postdiplomcima studija sociologije masovnih komunikacija i političke sociologije. Interdisciplinar­ni pristup problemu, svakako omogu­ćava i studentima drugih humanistič­kih znanosti, korištenje ove knjige.«Pročitavši zbornik, svakako bismo se složili sa gospođom Graber, inače profesorom političkih nauka na sveu­čilištu u Chicagu. Raznolikost znans­tvenih disciplina, kojima pripadaju au­tori tdkstova, govori u prilog činjenici da masovni mediji i njihov utjecaj na politiku, nipošto nisu samo sociološki fenomen. Posebnost ove knjige jest i u tome što pored mnogih već svjetski poznatih imena, priliku prezentacije* 1969. godine u izdanju Vuk Karadžića iz Beograda, preveden i publiciran je zbornik »Teorije o društvu« (u dva toma), gd je' je Parsons bio glavni urednik i jedan od autora.214

Talcott Parsons, Društva: evolucijski i poredbeni pristup

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia