Azra Kozarčanin

Kozarčanin, Azra

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

PRIKAZILudwig LandgrebeSUVREMENA FILOZOFIJAVeseliti Masleša, Biblioteka »Logos«, Sa­rajevo, 1976.Knjiga poznatog suvremenog filozofa Landgrebea čitaocu otvara put u pro­blematiku suvremene filozofije, u bit problema filozofske kategorije — čo­vjek, pitanju njegove biti, njegovog biv- stvovanja.Taj Landgrebeov »temeljni« problem možda je najjasnije naznačen u autoro­vu popratnom tekstu za jugoslavenske čitaoce »kako se pod uvjetima moder­nog industrijskog i radnog svijeta mo­že sačuvati ljudskost čovjeka«?Sva ova pitanja Landgrebe razmatra s filozofsko-antropološkog aspekta u kontekstu teorijsko-kritičke analize. Za­to za Landgrebea ovo nije jedno u mno­štvu drugih filozofskih pitanja, jer, pi­tanje čovjeka nije vremenski uvjetova­no nego ga treba razmatrati i promatra­ti i u eksplicitnom i implicitnom sklo­pu samog pitanja.Naime, postavlja se fundamentalno pitanje: šta je čovjek? Tražeći odgovor na ovo pitanje, prethodno razmatrajući filozofske postavke o ovoj problematici kod Hegela, Marxa, Gehlena, autor u svojim prvim razmišljanjima smatra da je čovjek pojedinačni ja-subjekt »koji u svjetlosti uma u svojoj nutrini nala­zi jedinu ali nevarljivu uputu pomoću koje može sebi utrti put do izvjesnosti izvanjskog svijeta«.Međutim, u kontekstu Marxove misli »čovjek, to je svijet čovjeka«, dakle to je put koji vodi k nečem konkretnom.Da bi u potpunosti ušao u problema­tiku biti fenomena čovjeka, Landgrebena svojstven način podvlači paralelu iz­među Husserla i Heideggera, naime, na­lazi put od Husserla do Heideggera u bitnom određenju čovjeka.U traženju ove putanje koja će dati odgovor na postavljeno pitanje, autor dodiruje i bitna određenja ove proble­matike kod Gehlena, Schelera, Camu- sa ... Naime, ako je za Husserla čovjek bio samo jedan među drugim problemi­ma konstitucije svijesti, kod Schelera je ovo centralno pitanje. Za Husserla čovjek je određen nekim načinom sa- morazumijevanja. Taj je način funkcija njegovih svjesnih akcija. Upravo, ta svi­jest o sebi samom čini čovjeka onim što jest. Dakle, za Husserla prema Land- grebeovoj interpretaciji, čovjek u jednoj filozofskoj refleksiji otkriva sebe samog kao centar intencinalnih akata, on se otkriva u svojoj svijesti, a sebe samo shvaća kao »ja, ovaj čovjek« u produk­tu intencionalnih akata njegove svije­sti, dakle, u jednom refleksivnom otkri­vanju u kojem sebe čovjek ne nalazi kao izoliranu jedinku, nego kao čovje­ka u zajednici s drugima.Suprotno Husserlovu poimanju biti čovjeka, Scheler u tom kontekstu po­stavlja pitanje s drugog aspekta. Na­ime, on postavlja pitanje kako se mo­že razumjeti bit čovjeka u njegovom metafizičkom značenju? Odgovor na ovo pitanje Scheler nalazi u poistovečenju ličnosti i pojma duha. Za Schelera je duh sve »što ima bit akta, intencional- nosti i ispunjenosti smislom«.U analizi pojma biti čovjeka u kon­tekstu koncepcija spomenutih filozofa, autor u stvari želi prikazati smisao obr­ta koji se u današnjoj filozofiji događa kao prevladavanje antropološkog temelj­nog stava svođenjem pitanja o biti čo­vjeka na pitanje o njegovoj egzistenciji.revija za sociologiju 124PRIKAZrU sklopu pitanja o toj problematici Landgrebe proširuje okvire svog istra­živanja, razmatrajući pitanje pojma svi­jeta i pri tom analizirajući put današ­njeg Shvaćanja od tradicionalnog do no­vog određenja biti »svijeta«.U tom razmatranju i kritičko-analitič- kom osvrtu autor se opet vraća koncep­ciji suvremenih filozofa jer je u analizi tih koncepcija izražena bit knjige »Su­vremena filozofija«.Tako, na primjer, raspravljajući o ka­tegoriji svijeta, autor polaznu točku na­lazi u okvirima Hartmanove ontologije koji shvaća svijet u smislu »izvanjskog svijeta«, kao svijet realnoga gdje biće u svojoj slojevitosti i kategorijalnom redu postaje pristupačno spoznajnom subjektu. I u ovoj analizi i sagledavanju odgovora na pitanje »šta je svijet?«, autor povlači paralelu između koncep­cija Hartmanna i Husserla. Naime, dok odnos »duha« i »svijeta« Hartmann ni­je postavio u filozofske okvire, dotle je Husserl taj odnos izrazio kao intencio- nalni odnos. U stvari, cilj Husserlovih fenomenoloških analiza jeste da se svi­jet shvati kao tvorevina, da se porijeklo svijeta prikaže »iz iskustvenih odredbi zajednice subjekata«.U traženju odgovora na pitanje »šta je svijet?« autor pokušava naći odgovor i u koncepcijama filozofa M. Heidegge- ra. Naime, kod Heideggera bitak ispred sebe, bitak izvan sebe, koji u stvari či­ni razumljivim kako je čovjek moguć kao onaj koji jest i koji sebe nalazi u svom samoiskustvu, znači transcenden- ciju tu-bitka. U tom kontekstu postav­lja se i pitanje: gdje čovjek transcen- dira? Međutim, transcendiranje za Hei­deggera znači onu temeljnu strukturu koja sačinjava bit ljudske slobode, ko­ja omogućuje čovjeku da on uopće jest u svijetu i da on ima svoj svijet.Kada raspravlja o svijetu kao priro­di, Landgrebe izvodi konsekvencu uko­liko čovjek može postaviti prirodu on­da je to priroda u smislu predmeta pri­rodne znanosti. Naime, u objašnjenju pojma »svijeta« u suvremenoj filozofiji u kojem je prevladana suprotnost ob­jekta i subjekta i »svijet« učinjen ra­zumljivim kao struktura samog ljud­skog tu-bitka, ovo objašnjenje daje mo­gućnost novog tumačenja biti povijesti. Za autora, »povijesnost je jedna temelj­na struktura tu-bitka kao bitka u svije­tu i time samog svijeta«.Iznalaženje pojma povijesnosti i nje­gove veze s temeljnim strukturama svi­jeta jedan je od osnovnih problema ko­jim se bavi suvremena filozofija. U tom kontekstu autor osvjetljava Diltheyeve koncepcije koje paralelno suprotstavlja analitičkim postavkama Gehlena i dru­gih predstavnika filozofske misli. Tako na primjer, ako Diltheyeva filozofija znači prevladavanje psiholoških poku­šaja objašnjenja i obrat k analizi umjet­ničkih djela, onda u centar promatra­nja stupa samo djelo u svojoj struktur­noj zakonitosti koja u stvari stoji u ti­jesnoj vezi s djelovanjem povijesnog svi­jeta.Ovaj obrat u suvremenoj filozofskoj misli autor potvrđuje s Husserlovim is­traživanjima iznijetim u »Logičkim is­traživanjima«.Iz ovih koncepcija kao i iz koncepci­ja Maxa Schelera, Romana Ingaardena, Landgrebe traži odgovor na temeljno pitanje filozofije umjetnosti, na pitanjeo specifičnoj umjetničkoj istini. Tražeći odgovor na ovo pitanje, autor se ponovo vraća analizi filozofske misli kod Hei­deggera, na njegove »Šumske puteve«. Naime, uvid u izvor, tj. u bitno porije­klo umjetničkog djela i u bit same um­jetnosti može se postići samo destruk­cijom tradicionalne estetike i filozofije umjetnosti. Bit umjetničkog djela sači­njava to da ono otvara i drži otvorenim jedan svijet, naravno uvijek povijesni svijet, kao »poprište tu-bitka nekog na­roda«.U analizi ovih filozofskih postavki au­tor smatra da je u suvremenoj filozof­skoj misli najbitnije pronaći norme dje­lovanja i koncepcije biti čovjeka. U stva­ri, proces povijesti razumije se u tom samouspostavljanju kao proces rada. Dakle, namjesto određenja čovjeka kao »animal rationale« stupa njegovo odre­đenje kao »homo faber«.Dajući skice problema koje suvreme­na filozofija nastoji prekoračiti antro­125 revija za sociologijuPRIKAZIpološkom temeljnom tematikom, Land­grebe postavlja i pitanje odnosa filozo­fije i religije, spoznaje i vjere. U kon­tekstu tih pitanja postavlja se i pitanje: šta uopće znači prekoračiti horizont »za­padnjačke metafizike«? Heidegger je to označio kao zaborav bitka u zapadnja­čkoj metafizici. U Heideggerovom smi­slu riječi, bitak je u »zapadnjačkoj me­tafizici« ono postojano, nasuprot svije­tu bivanja. Bitak je essentia, tj. bivstvo, dakle ono je što svaku stvar čini onim što jest.Autor je interpretirao suvremenu fi­lozofsku misao kroz predstavnike suvre­mene njemačke filozofije. S pravom mo­žemo suditi da je takva preokupacija ograničena, jer suvremena filozofska mi­sao ima šire horizonte.Azra KozarčaninMarko Oršolić:ČAMILO TORRES — KRŠĆANIN U SLUŽBI REVOLUCIJEBiblioteka »Znakovi i gibanja«, »Kršćan­ska sadašnjost«, Zagreb 1976.Iako nam je ova knjiga dospjela u ruke sa stanovitim zakašnjenjem, čini se da je ipak ne bi trebalo prešutjeti. Riječ je, naime, o instruktivnom pri­mjeru kolumbijskog svećenika Čamila Torresa koji je, boreći se s puškom u ruci, pao za stvar revolucije. Knjiga je podijeljena u tri dijela. U prvom dijelu, Katolička crkva i suvremeni proletari­jat, autor iscrpno iznosi genezu odnosa opterećenog međusobnim optužbama stvorenim zbog samoobrane. »Međusob­na propagandistička klevetanja mnogo su više doprinijela nego što se obično misli kompliciranju odnosa između ka­toličke crkve i suvremenog proletarija­ta ... Antikomunistička propaganda sa­mo je kao po zakonu spojnih posudapothranjivala anticrkvenu i antireligij- sku kampanju unutar komunističkog svijeta kao i obrnuto.« (str. 29.) Taj se jaz smanjuje s crkvene strane počevši od enciklike pape Ivana XXIII »Mater et magistra« i drugog vatikanskog kon­cila, ali evolucija stavova crkve nije re­zultat samo promijenjene situacije u njoj, naglašava autor, nego je prouzro­čena i situacijom unutar proletarijata (socijalističkog svijeta). Crkva je zauzi­mala pozitivni je stavove prema nekim elementima marksističke nauke uspore­dno s destaljinizacijom i dedogmatiza- cijom.Marko Oršolić je historijat tematizi- ranog odnosa ispravno podijelio na ne­koliko razdoblja. Prvo, od 1789 do 1891. godine (to jest od francuske revolucije do enciklike pape Lava XIII »Rerum novarum«), izloženo je u stvarnoj povi­jesnoj retrospektivi, te kako je izraže­no u papinskim dokumentima o socija­lizmu i komunizmu. Sukob između ka­toličke crkve i proletarijata izbio je kra­jem 18. stoljeća u Francuskoj za vrije­me revolucije, a papinski dokumenti o društvenim pitanjima samo su taj su­kob konstatirali, a ne prouzročili, kako se to obično misli. Po utemeljenom mi­šljenju protestantskih teologa iz grupa­cije »religioznog socijalizma«, uloga ka­toličke crkve u Francuskoj bila je reak­cionarna, dok su protestantske crkvene grupacije bile veoma aktivne u borbi za socijalnu pravdu. Suprotno, u Njemač­koj, luteranstvo igra integracionu ulogu u službi reakcionarnog društva, a kato­ličanstvo ide u korak s liberalnijim dru­štvenim stremljenjima.Negativan stav socijalističkih vođa prema katolicizmu, upozorava autor, proizlazi otuda što je najčešće zasnovan na francuskom primjeru, budući da su, kao i uostalom sam Marx, držali da će svjetska revolucija izbiti najprije u Francuskoj. Poslije revolucije dolazi do konsolidacije reakcionarnih režima ko­ji u kršćanstvu vide moć što će čovje­čanstvo »spasiti« od revolucionarnog (proleterskog) anarhizma. (Zato je na Bečkom kongresu 1815. godine alijansa evropskih reakcionarnih režima dobila atribut »sveta«.)revija za sociologiju 126

Ludwig Landgrebe, Suvremena filozofija

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia