Tvrtko Ujević

Ujević, Tvrtko

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Karl August WittfogelORIJENTALNA DESPOCIJAUSPOREDNO ISTRAŽIVANJE TOTALNE MOĆIZagreb, Globus, 1988. god., preveo: Drago Dujmić, 478 str.Početkom ovog stoljeća potreba za razumijevanje Marxa i Lenjina pos­taje nezaobilazna, čime se i marksizam pretvara u vodeći kritičko-analitički pogled na svijet mnogih intelektuala­ca. Wittfogel je na zapadu slavljen kao neprekosnoven autoritet teorije »hid­rauličkog društva«, međutim u komu­nističkom svijetu i na onim područ­jima koja dijele tu ideologiju smatra se da njegova društveno-povijesna i društveno-politička analiza nije pri­hvatljiva. Godine 1962. mađarski sino­log Ferenc Tokei optužuje Wittfogela za prisvajanje Marxovog pojma »azi- jatskog«.Iza napada na njegovu studiju o azijatskom (hidrauličnom) društvu i orjentalnom despotizmu skriven je napad na otkrića u vezi s idejom azi- jatske restauracije.Wittfogel tvrdi:»Lenjin je teoretski definirao azi- jatsku restauraciju nakon svoje ras­prave sa Plehanovom 19,06. god., a praktički ju ostvario nakon 1917. go­dine. Njegovi su sljedbenici »pročisti­li« njegovo nasljeđe u interesu novog režima, koji je isključivo i njima do­nosio korist«. Wittfogel naglašava da su u prvom redu pokušali izbrisati formulu »azijatske restauracije« i s njom povezane argumente o »garanci­jama« — čiju je djelotvornost Lejnin smatrao potrebom za unapređenje rus­ke revolucije prema socijalizmu i zaRECENZIJE I PRIKAZIsprečavanje njezina izopačenja. Soci­jalizam je za Lejnina bio poredak ko­ji je Marx skicirao 1871. u duhu Pa­riške komune, i to je eksplicitno prih­vatio 1916-17. u »Državi i revoluciji« kao prijeko potreban korak na putu do komunizma.Izopačen je boljševičke revolucije za koje je Piehanov rekao da je neiz­bježno i kojeg se Lenjin plašio, uklju­čivalo je restauraciju »starog« caris­tičkog poredka, kojeg su on i Pieha­nov ponekad nazivali »poluazijats- kim«, a ponkad »azijatskim«. (str. 10.)Wittfogelova knjiga je obimno di- jelo, dovoljno je napomenuti da sadr­ži čak tnidesetdvije stranice opširne bibliografije, i deset pomno razrađe­nih poglavlja. Sama studija ima tri ključna aspekta pravilnog sagledava­nja teorijskog materijala:a) Pokušaj definiranja specifičnosti nezapadnog, poluupravljačkog sistema despotske vlasti.b) Tumačenje totalitarizma kao total­no upravljačke despotskije varijante tog sistema.c) Iskorištavanje velikih strukturira­nih pojmova s namjerom da indetnti- ficira značenje obrasca društvene st­rukture i promjene.To je vidljivo iz sljedećeg pasosa: »Pokušaji da se ocijene fenomeni ko­munističkog totalitarizma — kao što su kolektivno rukovođenje i autokra­cija, ekonomija moći i ekonomija, sa- moreprodukcija i samolikvidacija — više će štetiti nego koristiti budemo li se u prvom redu oslanjali na iskustva policentričnih društava i zanemarimo li jedine prave preteče trajno uspješne totalne vlasti: orjentalne despocije. Nastojanja da se objasne agrarne kri­ze u Sovjetskom Savezu i komunistič­koj Kini dat će problematične rezulta­te budemo li sovjetsku poljoprivredu analizirali kategorijama američke po­495RECENZIJE I PRIKAZIljoprivrede, a kinesku kategorijama sovjetske poljoprivrede.Takva su nastojanja po svojoj namjeni makroanalitička, a u suštini mezoanalitička. Ona nepravilno gene­raliziraju, jer se temelje na ograniče­noj i (neodgovarajućoj empirijskoj os­novi«. (str. 5)Totalni teror — totalna potčinjenost— totalna usamljenostProblem totalitarizma bio je kodklasika marksizma svakojako tuma­čen: Engels je sagledavao taj problem samo u njegovom društveno-povijes- nom obliku. Lejnin, koji ga je u svo­jim komentarima o restauraciji pro- jecirao u budućnost, također ga je vi­dio samo u njegovom društvenom obliku. Obojica su suštinski razmiš­ljali u klasnim kategorijama.Socijalni totalitarizam zahtjeva to­talnu pokornost čak i od progresiv­nih klasa (u slučaju neposluha sijedi totalna kazna), gospodari u novom po­retku doista formuliraju svoju novu politiku suštinski u socijalnim kate­gorijama.Jednako kao što jučerašnje potla­čene klase mogu na novi način biti potlačene i danas, čak još i okrutnije, tako i potlačeine nacionalne (etničke) grupe od jučer, mogu biti ponovo pot­lačene, bilo posredno (podržavanjem starog genocida etničkih manjina) ili izravno( istrebljivanjem domaćeg sta­novništva). Na taj način totalno soci­jalno i etničko ugnjetavanje mogu po­vezati: Gulag i Auschwitz«, (str. 14)(Kao ilustraciju uputno je pogle­dati CONQUEST, Robert: Čemerna žetva. Bgđ., Filip Višnjić, 1988. god.)Wittfogel i njegovo dijeloPosljeratni interes američke zna­nosti za Aziju i SSSR naglo je poras­tao da bi pedesetih godina ponovozamro pojavom McCarthyjeve komi­sije. To je uzrokovalo ponovno stvara­nje krutih stavova u proučavanju marksizma i Rusije. Wittfogel se je osjetio obaveznim da svojom knjigom pokuša donekle ublažiti taj »nespora­zum« američke vlade: »U Orjentalnim despocijama upozorio sam sociologe i kreatore mnijenja u SAD i inozenstvu da analiza »hidrauličke« privrede (ko­joj sam posvetio prvih pet poglavlja knjige) daje ključ za probleme svjets­ke povijesti koju su dugo zanemariva­li. Samo ključ i ništa više. Rezultate te analize trebalo je razraditi da bi se stvorio drugačiji pristup raznolikosti­ma hidrauličnih (azijatsklih) ključnih područja, hidrauličkom rubu i pod- marginalnoj zoni u svijetu. Nakon što sam to učinio u ključnom VI. poglav­lju, razradio sam u VII. poglavlju re­zultate s obzirom na problem privat­nog vlasništva (koje se ne može pot­puno definirati ako se ne uzme u obzir azijatsko iskustvo), a u VIII. poglavlju s obzirom ina problem birokracije kao vladajuće klase (što su oni kojima to­talna upravljačka vlast donosi korist, smatrali najvećim tabuom). Vrhunac istraživanja je u IX.poglavlju, gdje iz­ričito spominjem Marxova (Engelsova i Lejninova) shvaćanja azijatskog sis­tema, koji sam implicitno uspoređivao u prijašnim poglavljima. U desetom i ujedno posljednjem poglavlju primje­rno sam rezultate čitavog istraživanja na »azijatska« kretanja našeg vreme­na — na raspad prijelaznih azijatskih društava i ina stvarnost azijatske res­tauracije u Sovjetskom Savezu i ko­munističkoj Kini. Moje se gledište te­melji na klasičnom shvaćanju društva i povjesti s posebnim naglaskom na zaokretu koji mu je dao Marx svojim pojmom azijatskog društva i poluazi- jatske Rusije. To shvaćanje vodi don znanstvene analize glavnih sukoblje­nih snaga (našeg vremena — do jedinog496RECENZIJE I PRIKAZIznanstvenog pristupa tim snagama«, (str. 28)Knjiga Orjentalna despocija jed­nako je aktuelna kao i prije trideset godina. Fenomen političkog ropstva ostaje u obliku totalnog političkog i ekonomskog ropstva glavni problem planete. I danas se na tom području primjenjuju masovna represivna sred­stva: masakr ina Beijingu (Peking, NR Kina), dokaz da komunistička geron- tokracija Deng Xiaopinga ne odustaje od totalitarizma, nemiri u sovjetskim republikama Azerbajdžanu i Moldavi- ji... sve to daje ovoj knjizi aktualitet studioznog sagledavanja Azijske prob­lematike i kompleksnosti totalitariz­ma. I za kraj što drugo nego preporu­čiti kao dopunu Wittfogela, Pu Yia i njegovog »Posljednjeg kineskog ca­ra«,1 jer Beijing je tradicija njegovih predaka.Tvrtko UjevićRoger BastideSOCIOLOGIJA I PSIHOANALIZA»Narijed«, Zagreb, 1987. g., str. 335 + 14Davne 1931. g. Roger Bastide je zapisao: »Nemajući namjeru poricati ulogu individualnih utjecaja i fiziološ­kih dispozicija, mislimo da je utjecaj intelektualne i društvene sredine pre­sudan«. (Bastide, R. 1981. g. Umjetno­st i društvo, Zagreb: Šk. knjiga) Upra­vo na toj čanjenici zasniva se i njego­1 PU Yi: Posljednji kineski car: od nebeskog sina do novog čovjeka. Opatija, Otokar Keršovani, 1988. god.vo djelo »Sociologija i psihoanaliza« u kojem autor temeljito proučava od­nose između dvije kompleksne znan­stvene discipline, pokušavajući ukaza­ti na važnost njihovog međusobnog prožimanja, donekle usvajajući teoriju komplementarnosti. Velika zasluga za formuliranje odnosa komplementar­nosti između psihoanalize i društvenih znanosti pripada G. Devereuxa. Što podrazumjeva načelo komplementar­nosti? Psihologija ii sociologija se mo­gu upotpunjavati, alii ini u kojem slu­čaju svesti jedna na drugu.1Knjiga je tematski podjeljena u dva dijela sa nizom pripadajućih pog­lavlja, a kako saznajemo iz uvoda re­zultat je niza predavanja održanih na Sveučilištu u Sao Paulu. Unutar obim­nog prvog dijela (»Povijesno mjesto problema odnosa između psihoanali­ze ii sociologije«) Bastide, dakako po­najprije sagledava ortodoksni frojdi- zam i dirkemovsko nasljeđe, njihove temeljne suprotnosti (prvenstveno li­bida inasuprot dominaciji institucije), izvodeći zaključak koji je potvrđen samim povijesnim razvojem konfro­tiranih teorija, o »pomirujućem preo­bražaju frojdovske psihoanalize i dir- kemovske sociologije. Suočavajući nas s kritičkom analizom Freudove teorije (evolucionističke postavke društvenih pojava, tri elementarna stanja Nad — ja — Ja — Ono), kao i njegovim kas­nijim približavanjem socioligiji,2 autor ne propušta prikazati način na koji su Freudovi učenici (Janes, Roheim, Gins­berg) primjenili ideje na neke tradiicio_ nalne sociologijske probleme označivši time nastanak »psihoanalitičke socio­logije«.Unutar heterogenosti objašnjenja Freudovih sljedbenika implicitne su1 KORIŠTENI PODACI: RUDI SUPEK: Psi­hoanaliza i sociologija; komplementarnost ili pro­turječnost, Naprijed, Zagreb, 1987.2 Freud: Masovna psihologija i analiza JA, 1922, Nelagodnost u kulturi, 1930.497

Karl August Wittfogel, Orijentalna despocija – usporedno istraživanje totalne moći

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia