Matko Meštrović

Meštrović, Matko

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZIJE I PRIKAZIodlučuje otisnuti u svijet, učiti od ljudi s ulice i tako upoznaje pjevačicu (Barbaru Stan- wick), zaručnicu kriminalca...Mene dakle osobno više zanimaju mišljenja, intervjui s ljudima koji "žive na rubu", kako dvanaestgodišnjaci postaju šegrti u "radionicama" majstora grafita (i kako se njujorško underground slikarstvo pretvara u renesansni umjetnički mecenat), zašto se seks jeruzalemskih Arapa sa strankinjama bitno razlikuje od židovskoga seksa s istima (o svemu tome vidi zbirku Sociologija svaki­dašnjice) negoli fraze o stapanjima društve­nih koncentričnih krugova i si. Ali sve done­davno u našoj (i svjetskoj) je sociologiji pre­vladavalo uvjerenje da se objašnjenje društvenih zbivanja može dobiti samo ako se apstrahira od društvene zbilje, pa smo na kraju dobili apstrakciju koja nema nikakve veze sa zbiljom, umjetan diskurz koji više ni­kome ne znači ništa. Kako kaže Latourov moto, treba odbaciti dualizam objašnjenja i pričanja priča. Objašnjenje "klasičara" ne samo da po sebi nije dobro za zdravlje već od njega nužno boli glava.I sami "novi sociološki klinci" raspra­vljaju o odnosu prema svojim prethodnicima, "klasičarima". Uzmimo primjer iz "Zavodlji­vosti zločina" Jacka Katza. Katz raspravlja o Mertonovoj materijalističkoj teoriji zločina. On je naziva "sentimentalnim materijaliz­mom":Robby Wideman kao da je mislio na Mer­iona kada je svojem bratu rekao: ’Ispravni’ lju­di to ne razumiju. Oni misle da dečki hoće ono što imaju ’ispravni’. Ne treba nama kućica u cvijeću, trava oko nje i slično sranje. Mi smo ljudi koji se vole pokazati. Pojaviš se s najbo­ljim autom, najboljom ženskom, piješ najbolje vino. Čuješ da ljudi pričaju o tebi. Čuješ kako cijeli bar utihne kad uđeš. Baciš na šank hrpu novca i kažeš: ’Sve vas častim’... stvoriš nešto ni iz čega.Ukratko, materijalizam ne objašnjava ono specifično u zločinu, zašto baš Robby a ne Nicky ili obratno, želju da se bude drukčiji, ponos na svoju različitost.Ali osim ’bottom-up’ pristupa, moguće je pisati i ’top-down’ diskurzom a da se ne prekine pupčana vrpca sa stvarnim ljudima.Ali tada "sociologija" opet počinje nalikovati klasičnome diskurzu. Anthony Synnott, primjerice, piše o sociologiji lica, kose i tijela. Riječ je ustvari o posebnoj semiologiji, tj. ikonologiji, sistematizaciji tjelesnih znakova, frizura .... "na tragu" Maussa, Cassirera i Bar- thesa. Jedino što je Synnott, za razliku od recimo Barthesa, toj problematici posvetio daleko više pažnje.Time želim reći: all that matters jest je li članak zanimljiv, je li dobro pisan. Hoće li se on zvati sociologija nečega, etnologija, so- ciografija, etnografija, esejistika, literarna kritika, filozofija, psihologija, roman, pripo­vijest, novinski izvještaj ili nekako drukčije, hoće li se koristiti intervjuima, citatima, sli­kama i sličim, potpuno je svejedno. Osim na­ravno skupini profesionalaca koji čitaju samo po dužnosti i samo ako se nešto zove ime­nom koji obilježava njihovu struku. Dakle, ocjena: čitati. Po dužnosti, iz interesa, zbog razonode, radi novih spoznaja... ali svakako čitati.Darko PolšekCIRCLE - Conseil de (’EuropePARTICIPATION A LA VIE CULTURELLE EN EUROPETendances, strategies et defis (Table ronde de Moscou - 1991)La documentation Francaise, 1993, str. 229.CIRCLE (Cultural Information and Research Liaison in Europe) - mreža istraživačkih i dokumentacijskih centara kul­ture u državama potpisnicama Europske kul­turne konvencije - organizirao je u proljeće 1991. godine u Moskvi međunarodni skup posvećen analizi kulturne potrošnje/po­tražnje pod nazivom "Sudjelovanje u kultur­nom životu u Europi". To je bilo svega koji mjesec prije burnih promjena u bivšem Sov­216RECENZIJE I PRIKAZIjetskom savezu. Domaćin je bio tadašnji Sa­vezni institut za istraživanje umjetnosti, a po­krovitelji i finacijeri Europsko vijeće, UNE­SCO, Komisija Europske zajednice, Europ­ska fondacija za kulturu i bivše sovjetsko Mi­nistarstvo za kulturu. Za tu priliku poseb­nom akcijom među članicama CIRCLE-a sa­kupljeni su osnovni faktografski uvidi u kre­tanja proteklih dvaju desetljeća koji su omo­gućili plodnu raspravu predstavnika dvade­setak europskih zemalja, pa je skup označen kao početni korak ka temeljitijem poredbe­nom izučavanju obilježja kulturnog života su­vremene Europe. Sakupljena građa objavlje­na je bez daljnje obrade još iste godine u publikaciji Centra za kulturna istraživanja u Bonnu (Participation in Cultural Life; Pa­pers Presented to the European Round Ta­ble on Cultural Research, Moscow, April 1991, Zentrum fur Kulturforschung, ARCult, vol.8, coll. "Kultur und Wissensshaft", Bonn, September 1991.), ali se posebna grupa ek­sperata - Rod Fisher, Genevieve Gentil, Au­gustin Girard, Jean-Michel Guy, Carl-Johan Kleberg i Vladimir Skok - u međuvremenu pozabavila detaljnijom elaboracijom te građe.To je sada ovaj naknadni izvještaj, ob­javljen dvije godine kasnije u redakciji Vla­dimira Skoka iz kanadskog Ministarstva ko­munikacija ; 'J7 asistenciju odgovarajućeg od­jela francuskog Ministarstva kulture. Ocijen­jeno je, naime, da politički, ekonomski i teh­nološki čimbenici koji utječu na postmoderni kulturni život Europe konvergiraju, da se većina zemalja nalazi pred sličnim izazovima te da su produbljene usporedbe moguće i nužne.Sudjelovanje u kulturnom životu taj iz­vještaj razmatra s tri gledišta: povijesnog, s osloncem na aktuelno stanje kvantitativno iskazanih tendencija, zatim nastojanja javnih vlasti da potaknu sudjelovanje u kulturnom životu, te izazova što ih za kulturnu politiku već sada nagovještaju moguće buduće ten­dencije.Taj pokušaj krije u sebi mnoge metodo­loške zamke, ali i konceptualna ograničenja. Na raznolike načine prikupljeni podaci o kulturnoj dokolici, o ponašanju Europljana,o "publikama", začuđuju više svojom homo- genošću nego različitošću, ali su mogli po­služiti tek za jednu opću sliku društvene evo­lucije, a ne i za podrobniju usporedbu nacio­nalnih i etničkih posebnosti. Teškoće uspo­redbe su i političke a ne samo sociološke na­ravi, zbog semantičke dvosmislenosti triju ključnih pojmova - Europa, kulturni život, sudjelovanje. Dok se u određenom smislu europskim mogu smatrati podjednako i Ka­nada i Ukrajina, kulturni život kao termin ne kazuje ništa o nejednakim socijalnim ili geo­grafskim uvjetima, ili pak o odnosu vrijedno­sti i broja u mogućim pokazateljima, a sud­jelovanje se može razumjeti kao pasivna po­trošnja i kao ulaganje u kreativnu djelatnost. Nacionalne statistike svjedoče više o pre­dodžbama što ih političar, sociolog ili stati­stičar imaju o kulturi pojedine zemlje, nego0 realnoj kulturnoj praksi njenih stanovnika.Ipak, zajednički nazivnik usporedbe nađen je u hipotetičnoj konstataciji da po­stoji izrazita korelacija koja povezuje praksu nekih djelatnosti (i njihove modalitete: frek­venciju, okolnosti, intenzitet, društvenost) i neke sociodemografske pokazatelje (dob, spol, naobrazba). Tumačenje takvih korelaci­ja uvažava da su dostupnost kulturnoj djelat­nosti i njezino prakticiranje uvjetovani stan­jem društva. Jer, kulturna praksa i ukus u kulturnim stvarima nastaju u društvenoj igri, iz nje proizlaze i povratno u njoj sudjeluju. Tako gledajući, sličnost kulturnih ponašanja u Europi može se razumijeti kao jedan od izraza međusobne sličnosti europskih društava, tj. postojanja ^aj-snac: nalnih društvenih laetanja i struktura. Tada se "sud­jelovanje" u kulturnom životu ni ne razlikuje mnogo u zemljama bivšeg Varšavskog pakta od onoga u zemljama Europske ekonomske zajednice. "Nacionalne" razlike postaju "soci­jalne" razlike evolucijskoga toka ili urbanog razvitka, a praksa kulturnih djelatnosti ostaje posvuda podložna prije svega postojanju po­nude kulturnih usluga.U tom smislu utvrđena su tri glavna tipa europskih kulturnih praksi koje su naz­vane "kultura unutar doma", "kultura izlaska"1 "kultura identiteta". Svaka se od njih može odrediti glede legitimnosti, socijalne i geo­217RECENZIJE I PRIKAZIgrafske rasprostranjenosti, pa se kombinaci­jom tih značajki mogu razlikovati i dominan­tne konfiguracije: kultura unutar doma je in­ternacionalna i nije distinktivna, kultura izla­ska je također internacionalna, ali je konfi- dencijalna i distinktivna, dok je kultura iden­titeta također konfidencijalna i distinktivna, ali nije internacionalna. Ta tri tipa kulturnih praksi međusobno se ne isključuju, ali njiho­va kumulacija nije univerzalna, naprotiv, ostaje posebnom značajkom najkultiviranijih pojedinaca.Ovo su bile neke od napomena Jean- Michela Guya, autora prvog poglavlja u ko­jem su pod nazivom Kulturne prakse u Eu­ropi, prema raspoloživim kvantitativnim po­kazateljima, analizirane i prikazane domi­nantne kulturne navike njenih suvremenih stanovnika. Odmah je uočljiva hegemonija audiovizuelnog - Europljani su žderači videa. Provode mnogo vremena pred televizorom, ponegdje i preko 28 sati tjedno. Sada se te­levizijske stanice i videoponuda okreću sve više prema ciljanoj publici, tj. većoj program­skoj diverzifikaciji. Radio im uspješno odoli­jeva zahvaljujući prije svega glazbi. Zanimlji­vi podaci mogu se naći o vrstama glazbe što ih preferiraju pojedine socioprofesionalne ili dobne skupine. Iako je televizija veliki reme- titelj tradicionalnih navika, čitanje je začudo još uvijek visoko zastupljeno. Ni nakon tri- dest godina djelovanja televizije čitateljstvo se ne prestaje širiti, iako je čitanje u naza­dovanju, i kod najvećih i kod mladih čitatel­ja. Ukupno, od tri Europljanina dva još uvi­jek čitaju knjige. Novine se čitaju više na sje­veru, a magazini na jugu Europe. Među čita­teljima novina brojniji su muškarci, a među ovim drugima žene; mlađe generacije čitaju manje. Ali književna djela ostaju i dalje glav­nim vektorom nacionalnog identiteta, u svim zemljama Europe kultura čitanja zasnovana je na domaćoj književnosti. Čini se da je to i glavni oslonac svake kulturne različitosti.Što se tiče druge skupine kulturnih praksi, kulture izlaska, promjene su znakovi­te. Nekada su kulturu izlaska prakticirali upravo baštinici književne kulture. Danas je, naprotiv, glavno razlikovanje da li se u po­trazi za kulturnom dokolicom izlazi iz kuće ili ne, a ne da li se čitaju ili ne čitaju knjige.Svega jedan Europljanin od troje ide u kazalište, muzeje ili na koncerte. Štoviše, i posjet kinima, nekad najpopularnijoj razono­di, veoma je smanjen, čak postaje elitnim. Ipak, unatoč svemu tome, razvoj kulture unutar doma nije uništio kulturu izlazaka. Zamjećuje se, naprotiv, novo oduševljenje za koncerte, prije svega rock glazbu, ali i za po­sjet muzejima, dok se uski krug publike scen­skih umjetnosti žilavo održava i reproducira. Tu dob nije zamjetna kategorija, ali se stalni posjetitelji značajnije razlikuju po sociopro- fesionalnim profilima. Porast zanimanja za spomeničku baštinu, za posjet povijesnim spomenicima i arheološkim lokalitetima dje­lomice se može pripisati i povećanom značenju u turističkoj ponudi.Kultura identiteta poznata je u katego­rijama individualnih i sociokulturnih amater­skih aktivnosti. Među njima dominira sklo­nost glazbenim instrumentima. Socioprofe- sionalno ta je djelatnost nedovoljno raspoz­natljiva, a u porastu je zastupljenost treće životne dobi. Tu je kulturna funkcija ujedno i socijalna i rekreativna.Od posebnih kultura, narodne i etničke nigdje se naročito ne njeguju, ali je značaj­nija pojava među drugim kulturama "mlade­načka kultura": mladi nastoje sve više razviti posebnu transnacionalnu kulturu izlazaka i druženja. To mnoge vlade u Europi dovodi u dilemu: kako poticati istodobno kulturnu različitost, mimo svih vrijednosnih sudova, i "visoku" kulturu.Ta dilema očita je i u prikazu strategija i metoda poticanja kulturnog sudjelovanja, što je sadržaj drugog poglavlja ovog izv­ještaja. Više autora nastojalo je prikazati najznačajnija iskustva nekolicine zemalja u tom pogledu. Još je premalo izučena i doku­mentirana sve očitija tendencija da se potpo­ra centralnih ili nacionalnih vlasti kulturno­me sudjelovanju prepusti lokalnim razinama ili samim kulturnim organizmima, na čemu su inače u ime kulturne demokracije inzisti- rale deklaracijama i međunarodne organiza­cije. Ako su nacionalne vlasti te preporuke glede kulturnog sudjelovanja dosada prema­lo uvažavale, promjene u Srednjoj i Istočnoj Europi za dosadašnju kulturnu politiku više218RECENZIJE I PRIKAZIne pružaju ni ekonomske osnove. A Europ­sko vijeće ocjenjuje da svojevremeno povećanje državnih izdataka za razvoj kultur­ne infrastrukture u nekim nacionalnim poli­tikama nije rezultiralo i odgovarajućim povećanjem sudjelovanja u kulturnom živo­tu. Čini se da su mjere poduzimane u svrhu povećanja kulturne ponude u tom smislu ostale bez očekivanog učinka.Otuda današnja sklonost za kulturnu politiku usredotočenu na povećanje po­tražnje. Tome, dakle, nije razlog privredna recesija koja je svakako i sa svoje strane pri­donijela redukciji javne financijske pomoći kulturnom sektoru. Situacija se promijenila i zbog spoznaje da se dobro finacirane kultur­ne institucije nisu brinule za nužno povećanje svoga auditorija. Sada moraju do­kazati vitalnost i vrijednost svoga djelovanja, ali ne samo kod zastupnika javnog nego i pri­vatnog sektora koji im mogu pružiti pomoć. Drugim riječima, moraju se poput svih po­duzeća boriti za opstanak i razvitak.Polazeći od te temeljne činjenice pisan je i treći dio izvještaja koji govori o budućim usmjerenjima i izazovima za kulturnu politi­ku. Njegov autor Vladimir Skok koji je i sam iskusio te nove pritiske u društvenim i go­spodarskim prilikama Kanade. Njegov je za­ključak da europski postmoderni kulturni život ima homogene značajke: mondijalizaci- ja privrede sve više dominira nacionalnim su­stavima, pa promjene u Zapadnoj Europi mogu samo poslužiti kao prethodni uviđaj u ono što i druge čeka.Većina nacionalnih vlasti još nije spre­mna učiniti nužan iskorak ka proširenju le­peze kulturnih politika usmjerenih potražnji, osobito na lokalnim i regionalnim razinama, na kojima je kulturni život i najviše ugrožen. Ne pokazuju spremnost za takvu javnu poli­tiku koja bi bila kadra prihvatiti i proširenu definiciju kulture, a još manje da već sada vode računa o posljedicama koje će tehno­loške promjene neminovno izazvati u kultur­nim praksama. Skica te elektroničke imaži- nerije koju je u završnim djelovima izvještaja Skok nabacio ipak je više naznaka mogućeg nego njegovo sustavno promišljanje.Matko MeštrovićBožena JokićPODUZEĆE U PROMJENIAlinea, Zagreb 1994, 94 str.Zamislite na trenutak da kao sociolog sudjelujete u istraživačkom projektu čija je krajnja svrha remodeliranje organizacije radi boljih proizvodnih učinaka. Morate na kon­kretnom slučaju istražiti kakav je utjecaj kul­ture na ponašanje radnika i rukovodstva i kako se uočeni kulturni obrasci mogu mijen­jati u poželjnom smjeru. Od čega ćete kre­nuti?Bilo koji pristup odabrali, odmah posta­jete svjesni nedostatka domaće literature (sociološke, ekonomske i socijalnopsiho- loške) koja obrađuje problem organizacijske kulture odnosno kulture poduzeća (corpora­te culture). Ovo je prva knjiga koja se nudi hrvatskom čitatelju posebice iz tog područja i već stoga je nezaobilazan izvor relevantne građe, dosegnutih teorijskih modela i empi­rijskih podataka.Autoričin je cilj bio na prikladan način pokazati značenje kulture poduzeća kao or­ganizacijskog i upravljačkog resursa i mo­gućnosti mijenjanja kulture poduzeća zbog potreba prilagođavanja turbulentnoj okolini modernih poduzeća. Odatle i potreba za suodnošenjem međunarodnog i domaćeg iskustva, teorijskih modela i organizacijske prakse. Po mojoj procjeni, autorica je, bez obzira na određene manjkavosti knjige, svoj osnovni cilj uspješno izvršila.No, pođimo redom. Odakle zapravo za­nimanje za kulturu poduzeća i ispitivanjem njena utjecaja na proizvodne i upravljačke strane organizacije? Klasična organizacijska teorija (normativistička škola H.Fayol, škola "scientific managementa" EW.Taylor, struk­turalistička škola M.Weber) bavila se isklju­čivo formalnom strukturom organizacije. Po­javom "kontingencijskog pristupa" u organi­zacijskoj teoriji, koji u obzir uzima ne samo formalnu strukturu i neformalnu organizaci­ju (utjecaj istraživanja E.Mayoa i "human re-219

CIRCLE - Conseil de l’Europe, Participation a la vie culturelle en Europe

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia