The Power of the Void - Speculative Realism and Artworks of Tomo Savić Gecan

Abstract

Fundamentalna teza moje rasprave glasi: djela Tome Savića Gecana su zasnovana na konceptu da je um promatrača orijentiran ka vanjskim predmetima. Ako su vanjski predmeti prazni, tada su oni indeksne strukture za mentalne konstrukcije. Tomo Savić Gecan je hrvatsko-holandski umjetnik čija se umjetnička praksa formirala početkom i sredinom devedesetih godina dvadesetog stoljeća. On se pojavio na zagrebačkoj umjetničkoj sceni s tada mladim umjetnicima koji otkrivaju kulturalne tragove kao mediji svog umjetničkog rada. Njego rad se tada bitno razlikovao od ostalih umjetnika njegove generacije po tome što je izvodio događaje radikalnog minimalističkog i apercpetivno kritičkog redukcionizma. Reducirao je čulnost umjetničkog djela na intencionalno indeksiranje potencijalnosti umjetničkog djela na popozicijskoindeksne intervencije u prostoru, vremenu i ponašanju unutar, najčešće galerijskog života. Dok se većina umjetnika hrvatskoga neokonceptualizma sredinom devedesetih godina bavila eksplicitnim kulturalnim značenjima i njihovim distribucijama posredstvom masovnih medija prikazivanja ili potrošnje, Tomo Savić Gecan je radio s izoliranim uzrocima, neprimjetnim događajima, neutraliziranim intenzitetima, odloženim posljedicama i razrađenim indeksacijama nositelja značenja unutar kulturalnih institucimja i njihovioh prostorno-vremenskih situacija u ljudskom životu. Drugim riječima, postmediji umjetničkih radova Tome Savića Gecana nisu kulturalne reprezentacije, već prostorne, vremenske i bihevioralne pojavnosti kulturalnih institucija u odnosu na tijelo/ponašanje promatrača, gledatelja ili sudionika u projektu. On je eksplicitno radio s body/mind modelima situiranja događaja u čulni svijet nasuprot ili izvan naglašene čulnosti. Mnogostruki konceptualni i čulno-pojavni događaji odsutnosti i praznine u umjetnost su se odigravali tijekom dugog dvadesetog stoljeća. Ti događaji su se izvodili odlaganjem, premještanjem pražnjenjem, razlučivanjem te indeksiranjem izuzetnosti bivanja tu i tada. Ali, izvođeni su i isticanjem granične-minimalne prisutnosti, retoričnošću praznog, ponovljivošću neutralnog, odstupanjem, oduzimanjem precrtavanjem, redukcijom oblika, preobražajem simbola u znak i znaka u mjesto odsutnosti i odlaganja, tj. u sam označitelj.Certain artists have entered the adventure of search for emptiness preceding and following every act of life: human productive reproduction the society. In different historical periods, those artists – Savić Gecan included – have obsessively, persistently and dramatically confronted the powers of emptiness within social and cultural institutions, apparatuses and situations. Tomo Savić Gecan started investigating the empty at the time of artistic reflections following the eclectic postmodernism of the 1980s or, more precisely, at the time of the so-called art in the ‘of culture.’ Tomo Savić Gecan’s works, installations and performances brought forth in this context even though they were with standard art production of that time. His production differs from practices based on media representations and performances referring to or rooted in and cultural conditions and circumstances. Gecan’s work is different through displacement, absence, totalizing minimalism and exception from fictional contexts of ordinary life featuring unexpected instruments of intervention. This paper argues that Tomo Savić Gecan’s artworks are based on the idea that the spectator’s mind is oriented towards external objects. If such objects are empty, then they become indexing structures for mental constructions