Do početka druge polovice XX. stoljeća u jezikoslovlju, a i izvan njega, dva su se starinom različita naziva rabila promiscue, tj. tako kao da znače isto ili bar tako da je poraba jednoga u cijelosti uključivala drugi i obratno. Riječ je o terminima leksikografija i leksikologija. Prvi je od njih znatno stariji jer se povezuje s grčkim oblikom leksikográphos zasvjedočenim još u IV. st. pr. Kr., dok se leksikologija pojavljuje mnogo kasnije kao analogna tvorenica s nizom tzv. internacionalizama kojima se imenuju znanstvene discipline (arheologija, biologija, filologija, malakologija, muzikologija, pedagogija, psihologija, zoologija), a tvoreni su sufiksom -logìa (s kojim su u hrvatskome bliskoznačni nešto češći sufiks -slovlje i rjeđi -znanstvo). Diferenciranje je leksikologije i leksikografije započelo u pedesetim godinama prošloga stoljeća kad se leksikologija počela profilirati kao samostalna jezikoslovna disciplina.Up to the beginning of the second half of the 20th century, in linguistics, and outside it, two terms of different age were used promiscue, i.e. so as to mean the same thing or at least that the use of one completely included the other, and vice versa. The terms in question are lexicography and lexicology. The first one is much older since it is connected to the Greek form leksikográphos which was used as early as 4th century B.C., while lexicology appeared much later as an analogue derivative with a range of so-called internationalisms used to name scientific disciplines (archaeology, biology, philology, malacology, musicology, pedagogy, psychology, zoology), made using the suffix -logìa (similar to Croatian suffixes -slovlje, which is the more common one, and -znanstvo). Differentiating between lexicology and lexicography started in the 1950s when lexicology started to emerge as an independent linguistic discipline
