Rad je posvećen načelu ne bis in idem koje je kao temeljno ljudsko
pravo zajamčeno Protokolom 7 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih
prava i temeljnih sloboda, kao i Poveljom o temeljnim pravima
Europske unije. Razmatraju se svrha, doseg i kriteriji primjene konvencijskog
prava iz Protokola 7, elaborirani u judikaturi Europskog suda
za ljudska prava, kao i mogućnosti ponovnog razmatranja slučaja.
Za razliku od konvencijskog ne bis in idem koji se primjenjuje samo u
okviru nacionalnih jurisdikcija, doseg tog načela zajamčenog Poveljom
proširen je na razinu Europske unije te se primjenjuje ne samo
u okviru nacionalnih jurisdikcija nego i među jurisdikcijama država
članica. Stoga na razini Europske unije vrijedi transnacionalni ne bis
in idem, čija se svrha, opseg i kriteriji primjene obrađuju kroz judikaturu
Europskog suda pravde vezanu uz primjenu Povelje i Konvencije o
provedbi Schengenskog sporazuma, kao i Okvirne odluke o europskom
uhidbenom nalogu. Zaključna razmatranja sadržavaju osvrt na odnos
nacionalnog i transancionalnog ne bis in idem
