Croatian Society of Physical and Rehabilitation Medicine, Croatian Medical Association
Abstract
Na Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Kliničke bolnice Dubrava, od
1.1.1992. do 31 .12.1995. pregledano je 2313 ranjenika koji su zadobili povrede od
vatrenog oružja. Težina ranjavanja je varirala, od okrznuća kože i potkožnog tkiva, do
traumatskih amputacija i prostrijela lubanje s lezijom CNS-a. Pojedini ranjenici ranjavani
su u više navrata (najviše 4), a 300 ranjenika imalo je povrede čak u 717 regija. U tom
razdoblju najčešće smo ustanovili strijelne i eksplozivne povrede potkoljenice i stopala,
zatim natkoljenice, pa ramena, ruke i trupa, a na kraju glave i vrata. Razlike po godinama
statistički nisu značaj ne po regijama ranjavanja i u odnosu jednostrukih prema multiplim
ranjavanjima. Razlike su značajne (P<O,Ol) kod ranjenika s lezijama perifernog i
centralnog neurona te kod ranjenika s amputacijom i bez nje ( < 0,001). Naime, u prvim
godinama Domovinskog rata dijagnosticirati smo više povreda centralnog neurona i
amputacija, dok se njihov broj značajno smanjio 1995. godine. Da bi procijenili učinke
pojedinih primijenjenih metoda liječenja ranjenika, neophodno je dalje pratiti rezultate
njihove rehabilitacije.On th department for physical medicine and rehabilitation in Clinical Hospital
Dubrava there were 2313 wounded from fire weapons that we examined during the period
from 1.1.1992. Do 31.12.1995. Severity of injuries varied from lacerations of the skin and
subcutaneus tissue to traumatical amputations and peforating gunshot wounds of seuil.
Some war casulaties were wounded more than once (at most four times) so wc have found
in 300 patients lesions of exactlyy 717 regions. ln this period we have diagnosed most
frequently gunshot and explosive injuries of fot and leg, than thigh, shoulders, after that
arms and trunk, and at least head and neck.
Differences between the years of trauma were not statistically significant
considering wounded regions and simple in comparison with multiple nj uries. Significant
differences are .found in casualties with lesions of peripherc1l and central neuron and in wounded with od without amputations. In the first few years of our war we have diagnosed
more injuries of central neoron and arnputations in comparison with 1995. When their
number significantly decreased. To estimate effects of some partic ular curing methods for
wounded patients it is necessary to follow up results of their rehabilitation