PARADOX, CONTROVERSY AND NATIONAL SELF-DETERMINATION

Abstract

Polazište ovog članka je u tvrdnji da doktrina narodnog samoodređenja i dalje ostaje jedna od najparadoksalnijih, najkontroverznijih, ali istodobno i najuspješnijih doktrina, koja i dalje u velikoj mjeri doprinosi oblikovanju postojećeg međunarodnog sustava nacionalnih država. U članku se tvrdi da je ta doktrina, čija je namjera bila da sačuva mir i ljudsko dostojanstvo, uvijek bila u samom srcu mnogih sukoba. Ovaj članak analizira paradokse i kontroverze koji su sadržani u toj doktrini, počevši od napetosti između univerzalnosti doktrine narodnog samoodređenja s jedne, i posebnosti nekog konkretnog zahtjeva za narodno samoodređenje neke nacionalne grupe s druge strane. Ti paradoksi i kontroverze odnose se na širok spektar pitanja: od političkih izazova i pitanja legitimnosti same nacionalne države, koja se na taj način stvara, do činjenice da je doktrina narodnog samoodređenja zapravo stvar međunarodne politike, a ne tek puko unutarnje, tj. nacionalno pitanje. Ne odbacujemo samu doktrinu samoodređenja, nego zaključujemo – u zadnjem (devetom) paradoksu – da se njena uspješnost ili neuspješnost ne smije mjeriti brojem država koje su nastale na taj način, nego u kojoj je mjeri ona uspješna u pretvaranju postojećih država u “sigurne kuće” za sve jasnije definirane nacionalne grupe.This article’s point of departure is that the national self-determination doctrine remains one of the most paradoxical, contested, but successful doctrines which has largely contributed to the shape of our existing international system of nation-states. It argues that the doctrine which is intended to safeguard peace and human dignity is and always has been at the heart of many conflicts. Starting with the tension between the universality of the national self-determination doctrine and the particularity of the national group whose interests it promotes, the article explores other paradoxes contained within this doctrine. They range from political and legitimacy challenges to the very nation-state it creates, through the violations of human rights contrary to its very meaning, to the fact that national self-determination doctrine, far from being a national issue, is actually an international affair. While not rejecting the doctrine, the paper concludes with the final (ninth) paradox that perhaps the success of this doctrine should not be measured by how many states it can produce, but how it can make the existing states a safe home for more self-differentiating national groups