U ovome se radu posvećuje pozornost antinomijama prostora u Pavela
Florenskoga na primjeru analize boja unutar umjetničke ekspresije, koje
proizlaze iz njihova simboličkog aspekta. Smatrajući da u temelju simbolizacije leži skrivena priroda čovjekova postojanja, jedinstvo čovjeka i svijeta, Florenskij veliku pozornost pridaje neočitovanome – unutarnjem, nevidljivom prostoru koji je u ikonografskome prikazu sveti prostor
