Premda romanopisac Jean Echenoz odbija postmodernističku etiketu,
studija nastoji demonstrirati da su za njegov rukopis konstitutivna brojna obilježja postmodernističkih poetika te da njegov tekst uprizoruje ključne simptome postmoderne epohe. Konvergencija pripovjedno-stilističke i referencijsko-ontološke dimenzije promatrana je u autorovu ironijskom ili parodijskom pristupu tradicionalnim formama i modernističkim ciljevima, u njegovu ludičkom postupanju s jezičnom građom, zbivanjima i likovima. Posebna je pozornost posvećena ulozi i načinu predočavanja prostora, ljudskog tijela i pojedinih motiva paradigmatskih za svijet tehnologije i spektakla. Postmodernistička obilježja također su razmatrana u filmičnosti Echenozova diskurza, njegovim metanarativnim
i samoreferencijalnim naglascima
