Radovan Vidović

Croatian

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Radovan Vidović Split SPLITSKI ČAKAVSKI (LUŠKI) DVORI SONJE SENJANOVIĆ-PERAČIĆ Stručni članak Professional paper Čakavska poezija još nije umrla. Od Istre do Korčule ona je doživjela pravu renesansu, pojavio se niz novih imena, mlađih i najmlađih pjesnika; pojaviše se čakavski sabori, festivali pjesama. Objavljuju se knjige, djela u stihu i prozi te dramska. Pokreću se časopisi posvećeni proučavanju čakavskoga narječja i književ-nosti, niču čakavčići (i »čakavčići«). Sve to bujanje katkada biva popraćeno modom pa i pseudopoezijom, stihovanim folklorom, inflacijom riječi, kompromitacijom tema i devalvacijom autentičnih vrednota. Ali, kako bilo da bilo, pokazalo se da je prerano za requiem čakavskoj poeziji dvadesetoga stoljeća; pjevaju je i vrlo mladi pjesnici, u nekih je od njih ona postigla stvaran umjetnički domet, potvrdilo se da se čakavskim idiomom mogu stvaralački opjevati i zavičaj i ovo naše vrijeme. Čakavska poezija, dakle, nije sabijena u rezervat nostalgičnosti gdje samo »kroz buže od madiri vitar sviri« gdje odjekuju umiruća zvona djetinjstva. Službeni, standardni, književni hrvatski (novoštokavski) jezik, zahvaljujući svomu privilegiranom položaju, općoj pismenosti i svemoćnim sredstvima tzv. medija (općega, javnoga priopćavanja) oduzima čakavskom životne mogućnosti. Ionako teško stanje za primanje čakavske književne riječi postalo je još gorim jer je upravo njezina populacija najviše ili izumrla, ili se rase/ila. Čakavska je književ-nost književnost zavičajnosti, nostalgije i uspomena, pjesništvo svjetova, osobnih i narodnih, kojih više nema, ili koji su na putu da brzo i posve iščeznu. Ali, unatoč tome narječjima se, kao jednom od najjačih uporišta upravo u ove naše dane vraćaju neke visoko modernizirane evropske regije u traženju korijena, individual-nosti, u tako simpatičnoj potrazi za duhovnim vrednotama identiteta. Narječje se proglašava, u visoko urbaniziranim i kozmopolitskim sredinama, bitnom značaj­kom prestiža i tzv. imagea, značajkom i upravo odlikom tradicije, starine, kulture, kontinuiteta, u jednu riječ prepoznatljivim znakom izuzetnog i elitnog. Tu pre-217 stižnu funkciju odjednom zadobiva do jučer prezirani i progonjeni dijalekt , koji se tjerao kao »pogreška«, kao bolest. » ... širokim rasponima svoje osebujne književne izražajnosti (leksikom, meta-forama, rimom, ritmom i zvukom) čakavština može odraziti svoj svijet stvari i življenja iz takvog kuta ljudske i ambijentalne neposrednosti, koji je svim drugim izražajnim sustavima našega jezika u osnovi nedostupan. U časovima zamora, sumnji i otuđenja, vrijeme velikih sinteza možda baš traži osjećajnu kompenzaciju na zavičajnim korabljama, gdje usprkos svemu još žive biljezi naše temeljne ljudske odrediv osti .« »I baš zato jer je izvršena prekasno i svjesnim, decidiranim odlukama nacio-nalne elite , a ne postupno kroz dugotrajna povijesna sažimanja , književna standar-dizacija našega jezika imala je u stvari prirodu jedne nacionalne Magna charta, pa je kao prvorazredni konstitutivni akt postala i ishodište idejnog pritiska , isho-dište prenaglašene nesnošljivosti prema mogućoj književnoj upotrebi jezičnih oblika koji su od nje odudarali. Ali standardizacija o kojoj je riječ bila je prven-stveno pragmatičko rješenje u službi nacionalnih ciljeva te se kao takva i nije mogla poklapati s književnom tradicijom Hrvatske .« (Zvane Črnja) Prije više od dva desetljeća, u kasnu jesen 1971., imali smo prilike pozdraviti u našoj splitskoj sredini pojavu knjige čakavske memoarske proze, iz pera sada već pokojnoga Velevarošanina Ivana Kovačića s naslovom »Smij i suze starega Splita«. Slijedila je zatim godina 1979. , čakavska knjiga splitskih novelica Ive Vlahovića s naslovom »Fjabe«, pa čakavskog pisca Ljube Plenkovića »Da se ne zaudobi«. Konačno je došla (1994.) splitska autorica s knjigom poetske proze , Sonja Senjanović. » .. . ono što je rečeno čakavskom poezijom nije (se) moglo izreći ni jednim drugim narječjem unutar hrvatskog jezika tako adekvatno i tako neposredno kao što se to upravo čakavskim dijalektom reklo. Uzrokom posezanja za čakavštinom nije samo veza s vlastitim djetinjstvom. Radi se o umjetničkom traženju autentične stvarnosti , o evociranju biti doživljenog svijeta, a ne samo o obuhvatanju vlastite ličnosti iz mladih dana, iz djetinjstva, nego svih nezamjenjivih kvaliteta određenoga neponovljivog ljudskog postojanja. « (Miroslav Brandt) * Zbirka pjesničkih proza Splićanke Sonje Senjanović-Peračić opet je vraćanje neiscrpivu, najvećemu izvorištu, djetinjstvu, najvećemu bogatstvu umjetničkoga nadahnuća i po tome autentičnoj kreaciji. Ako prelistamo ove pjesme u prozi, ne samo da ćemo otkriti drevni Split, koji je bio pun autentičnih moralnih vrednota , otkrit će nam se i jedna poetska senzibilnost koja treperi prožeta njime u najtanjim treptajima. I otvaraju se pred nama retci i stihovi : 218 Dvori ditinstva moga, Š po ža svrj L uš ea, Živjenje u strpjenstvu, ... Intimna kronika jedne djevojčice svrj Lušca ... Ali ima jedna posebna pjesma, otkrivena pjesma tuge: »A za pegulu velu, učena dica, o' bogati spliski famij kad bi arivali sa študija iz Zagreba, Praga oli Beča beside su priobučivali u 'svetašnju' robu. I nisu se uspili ni okrenut, puno tega o' bašćine uteklo jin je ka anguja iz rukuj. Mome didi težaku i ocu radniku nisu bili dragi ti novi adukcjuni o' vrkli glav i pitali se: Di su slake riči naše spliske čakavice? Oli sa usan praunuci naši višje neće teć ka slador o' grozja naš lipi 'ČA'? U dvoru i cilome susistvu dica su bila smantana od ti novi riči i posramjeno govorila po domaću. Ka da su bidna dica na žaj kome čakod učinila, mučilo ji je kako vaja govorit. Mali Pera stii je iz čista mira vikat sa balature: 'Čuješ li me, Ivna, kako sad u fijeno govorin: Ptijeca na grjani pijeva.' I nima te, lipi moj 'ČA' da prikopan svu zemju sustipansku umuka si zanavik s babon Đovanon - Oparinkon i didon Bartulon- Jakoton. I nima te, i ne moreš višje doć ni kad lebićada uzbuntra sve do morskega dna i bura kad u refule zapuše i zvizdan zapeče i sva jidra skoreni.« Divan, jednostavan croquis: »Špacakamin Bržje o' vitra pronija bi se glas: doša je špacakamin i svu dicu u dvoru spopa je straj Pripadnu ti ukočenoga pogleda gledali u crni obraz, ruke i robu, alat njegov: balotu gozdenu, metlicu i bruškin i debelu žicu zavijenu Ustra vj eni čekali 219 svaki iza svoga kantuna kad će nestat s krova, i kad će poć iz dvora šporki , crni špacakamin. « Sve je to sladogorka poezija , poezija tuge, čežnje, nostalgije i sanjarenja, katkada s malo diskretne gorčine ... Autentičan čakavski svijet življen u pjesništvu. Od prve do posljednje pjesme zrači ljupko prema dragome i iščezlo mu svijetu; 220 Dida moj s percen kaduje na j usni, Tuga za dušo n moga grada .. . Umirućega GRADA. 

SPLITSKI ČAKAVSKI (LUŠKI) »DVORI« SONJE SENJANOVIĆ-PERAČIĆ

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

HRČAK - Portal of Croatian Scientific and Professional Journals