Tonija ANDRIĆ

ANDRIĆ, Tonija

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

238Prikazi i recenzijesociologije i filozofije, preko ekologije, biologije do pedagogije, teologije ili pak antropo-logije – kao doprinos navedene knjige.Socijalna ekologija priznata je kao iznimno važna socijalna disciplina unutar koje dolazi do prožimanja socijalnih i prirodnih znanosti u novo istraživačko interdisciplinarno pod-ručje. Ona rabi znanja iz empirije i nastoji ih teorijski oblikovati u sustavno mišljenje, a svojom interdisciplinarnošću pridonosi formiranju koherentne pojmovne jezgre s ciljem razumijevanja i objašnjavanja prostornih i vremenskih odnosa čovjeka (društva, kulture) i prirode (okoliša). Autor je, uvidjevši važnost navedene discipline, izradio sustavan leksi-kon u kojem je naveo i objasnio gotovo 1000 ključnih pojmova. Između velikog broja poj-mova, autor se odlučio za one koji čine sastavnicu socijalnoekološke problematike, iako, kako navodi sam autor, uslijed dinamičnosti odnosa društva i prirode, ova disciplina zahti-jeva konstantno nadograđivanje i stvaranje novih pojmova ili pak drugačije razumijevanje postojećih. S obzirom na navedeno, ovaj je Leksikon izraz sadašnjeg trenutka znanstvenih spoznaja, empirijskog stanja i autorovih razmišljanja, a ne zatvoren pojmovni arsenal.Leksikon je koncipiran kao rječnik, odnosno sadrži 991 natuknicu razdijeljenu prema abe-cednom redu (9–414). Uz svaku natuknicu nalazimo kratko određenje pojma te njegovo objašnjenje kod drugih autora, kao i kod samog autora Leksikona. Osim navedenog, kod nekih su natuknica dodani empirijski podatci i imena nekih važnijih autora. Stoga natukni-ce nisu jedinstvena opsega. Povezivanjem i međusobnim upućivanjem pojmova jednih na druge, autor je stvorio pojmovnu mrežu koja omogućuje shvaćanje konteksta određenog pojma.Na kraju se knjige nalazi »Izbor iz literature« (415–441), »Kazalo imena« (443–454) i »Kazalo pojmova« (455–466). U popisu literature autor je vodio računa o zastupljenosti domaćih, uz strana imena.Sustavni rječnik najvažnijih pojmova iz područja socijalne ekologije svakako će biti na korist kako studentima tako i drugim profilima istraživača. Činjenica kako je ova knjiga prva takvog sadržaja u hrvatskoj znanstvenoj i stručnoj literaturi uvećava njezinu vrijed-nost.Ana BiočićSplitska hagiografska baština: povijest, legenda, tekst. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Splitu od 26. do 27. rujna 2011. (ur. Joško BELAMARIĆ, Bratislav LUČIN, Marko TROGRLIĆ, Josip VRANDEČIĆ), Književni krug Split, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, Split, 2014., 534 str.U rujnu 2011. godine održan je u organizaciji splitskog Književnog kruga i Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu međunarodni znanstveni skup Splitska hagiograf-ska baština: povijest, legenda, tekst. Vrijednost ovog događaja, održanoga kao dio mani-festacije Knjiga Mediterana, prepoznao je i svojim pokroviteljstvom podupro i Papinski odbor za povijesne znanosti, a novčanim su prilozima održavanje skupa omogućile i broj-ne druge institucije iz resora znanosti i kulture. Gotovo tri godine nakon tog događaja 239CCP 74, str. 225–251konačno je objavljen i zbornik koji sadrži pisane inačice većine održanih izlaganja. On započinje uvodnim teksovima (»Proslov« i »Program skupa«), a potom slijede pozdravni govori predsjednika Papinskog odbora za povijesne znanosti Bernarda Ardure (14–17), zatim pozdravna riječ nadbiskupa metropolita splitsko-makarskog mons. Marina Barišića (18), potom i profesora s Europskog sveučilišta u Rimu Massimiliana Valentea (19–20) te naposljetku i govor predsjednika Književnog kruga akademika Nenada Cambija i dekana Filozofskog fakulteta u Splitu prof. dr. sc. Marka Trogrlića (21–22).Prvi rad u Zborniku tekst je Ivanke Petrović pod naslovom »Salonitansko-splitska hagio-grafska baština u svjetlu mediteranske kasnoantičke i ranosrednjovjekovne hagiografije« (25–67). Nastoji se potvrditi mjesto i najbliže vrijeme postanka hagiografije trojice saloni-tanskih mučenika: sv. Anastazija, sv. Domnija i sv. Donata Salonitanskoga te potom pratiti daljnju sudbinu tih salonitansko-splitskih tekstova u ranome i zrelom srednjovjekovlju, naglašavajući ne samo duhovni i kultni već i pisani kontinuitet kasnoantičke Salone i ranosrednjovjekovnoga Splita. Idući prilog tekst je Mirjane Matijević Sokol naslovljen »Od Ivana Ravenjanina do Adama Parižanina. Poruke Splitskog evangelijarija« (69–83). U njemu autorica iznosi tezu, utemeljenu na paleografsko-jezičnoj analizi teksta i margi-nalnih bilježaka Evangelijarija, kako je ovaj kodeks mogao nastati samo u Rimu, i to u 8. stoljeću. Autorica također prati i druga povijesna vrela te uspostavu splitske Crkve kon-tekstualizira s politikom pape Hadrijana i Karla Velikog, a dovodi je u vezu i s mozaikom iz oratorija sv. Venancija u lateranskoj krstionici u Rimu. Naposljetku se prati i početak stvaranja kulta sv. Dujma kojemu će s vremenom biti posvećena i splitska katedrala.U radu »Povratak Adama Parižanina« Bratislav Lučin raspravlja o životopisima i himna-ma sv. Dujma i sv. Staša (85–137). Zaključuje, na temelju akrostiha ADAM, kako Adamu Parižaninu valja pripisati Četvrti život sv. Dujma, a po svoj prilici i Treći život sv. Staša, kako se čini prema zastupljenosti grčkog leksika i istovrsnim stihovnim umetcima. Na-posljetku autor ističe i kako je Adam Parižanin zaista bio povijesna osoba sa sačuvanim opusom te kako je vijest Tome Arhiđakona o njemu vjerodostojna. Potom slijedi prilog Ivana Bodrožića »Bitni teološki elementi životopisâ sv. Dujma objavljenih u Farlatijevu Illyricum sacrum« (139–161). U prvom dijelu rada autor daje opći osvrt na teološku vri-jednost šest životopisa sv. Dujma u kontekstu hagiografske literature, a potom raščlanjuje pojedinačne teološke elemente utkane o priču o svetčevu životu i mučeništvu. Naposljetku zaključuje kako životopisi odražavaju vrlo stari kontekst, bliži patrističkom negoli sred-njovjekovnom razdoblju.«Dvije stalne značajke progonitelja kršćana u splitskog hagiografskoj baštini« razmatraju se u radu Vesne Lalošević (163–183). Prema mišljenju autorice, to su podložnost manipu-laciji i obuzetost ludilom koje autori i redaktori životopisa sv. Dujma i sv. Staša najčešće pridaju najvišim predstavnicima rimske vlasti što vode istragu i osuđuju kršćane. Suprot-no njima, duh kršćana je stabilan čak i kad su suočeni sa smrću, a takav duhovni mir donosi njihovo ufanje u Krista. Varijacije tih toposa, zastupljene u životopisima sv. Dujma i sv. Staša, promatraju se u navedenom radu. Idući prilog tekst je akademika Nenada Cam-bija pod naslovom »Maurilius (Illiricum sacrum I, 414) = Marcus Aurelius Iulius v(ir) c(larissimus) praeses provinciae Dalmatiae (CIL III 8569)« (185–193). U njemu autor obrazlaže kako je jedan žrtvenik posvećen Fortuni, a pronađen još u 19. stoljeću, riješio enigmu progonitelja sv. Dujma. Bio je to, naime, Marcus Aurelius Julius, praeses provin-240Prikazi i recenzijecije Dalmacije iz senatskog staleža i član kolegija augura, odnosno stanoviti Maurilius koji se spominje u žiću sv. Dujma.U tekstu »Doprinos kršćanske epigrafije proučavanju salonitanske hagiografije« Josip Du-kić istražuje mozaik postavljen u kapeli sv. Venancijana, u kompleksu krstionice sv. Ivana Evanđelista pokraj Lateranske bazilike u Rimu (195–219). Na njemu je prikazano devet salonitanskih mučenika čije su postojanje potvrdili i epigrafički natpisi što ih je u Saloni pronašao još don Frane Bulić. U idućem radu, autorice Jasne Jeličić-Radonić, razmatraju se »Martiri salonitanskog amfiteatra« (221–229). Naime, nakon što je potpuno prestala osnovna funkcija salonitanskog amfiteatra u 6. stoljeću, unutar supstrukcija njegova gle-dališta nastaju ranokršćanski oratoriji na što upućuju ostatci fresaka mučenika Asterija i drugih martira. Stoga autorica u tekstu pokušava odgovoriti na pitanje je li se kult saloni-tanskih martira štovao i u podzemnim prostorijama arene i je li kontinuitet kulta postojao i u srednjem vijeku. Sljedeći prilog tekst je Emilia Marina pod naslovom »Sjeverno svetište na Marusincu u Saloni. Rezultati revizijskih istraživanja tzv. Bazilike diskoperte na Ma-rusincu u Saloni, epigrafička i hagiografska baština« (231–253). U njemu autor posebno opisuje tijek radova i predstavlja rezulate revizijskih istraživanja navedenog lokaliteta iz 2000. godine. U završnome dijelu rada razmatraju se pronađeni epigrafički natpisi koje se povezuje s tekstovima hagiografskih žanrova liturgijskog svetačkog štovanja srednjovje-kovne i kasnije splitske Crkve.«Hagiografski i drugi čimbenici u donošenju odluke splitskoga koncila održanog oko go-dine 925. o prvenstvu splitske Crkve« razmatraju se u tekstu Slavka Kovačića (255–269). Autor zaključuje kako u pozadini odluke formulirane u prvome kanonu splitskoga koncila prije svega stoji stvarna uloga salonitanske Crkve u rimskoj Dalmaciji, ali i raširenost što-vanja sv. Dujma te prihvaćenost legende o njemu kao učeniku apostolskog prvaka Petra. Ipak, glavnim je čimbenikom, čini se, bila apsolutna neprihvatljivost prijedloga da metro-politansko sjedište bude u hrvatskom gradiću Ninu ili pak u Zadru, kao dotadašnjem sje-dištu predstavnika bizantskog cara. U radu »De inventione Sancti Felicis: rekognosciranje relikvija i reafirmacija kulta sv. Feliksa u Splitu u kontekstu poslijetridentske obnove« Ivan Basić razmatra obnovu kulta spomenutog svetca u Splitu krajem 16. st. (271–313). Zaključuje kako je reafirmacija Feliksova kulta zapravo bio rezultat skupnih napora ne-kolicine protagonista čije motivacije i dodatno raščlanjuje kako bi pokazao njihovu privr-ženost projektu. U idućem tekstu, pod naslovom »Svijećnjaci zadarskih majstora Mateja i Aristodija i dosad nepoznati fragmenti srednjovjekovnog tekstila iz splitske katedrale« (315–333), Joško Belamarić interpretira odlike dvaju visećih svijećnjaka postavljenih iznad glavnog oltara splitske katedrale. U radu se također po prvi put objavljuju i dva sloja među tekstilnim fragmentima koji su se očuvali u baroknom moćniku sv. Staša.«Evanđelistar pisan beneventanom iz 1259. godine: analiza sanktorala i slikanog ukrasa te argumenti za moguće splitsko podrijetlo rukopisa« sljedeći je prilog u Zborniku, autorice Rozane Vojvoda (335–352). U radu se uspoređuju tipologije inicijala navedenog evan-đelistara i druga dva kodeksa iz 13. stoljeća koji su nesumnjivo trogirskog podrijetla. Na temelju srodnosti i razlika njihovih oslika autorica donosi zaključke o konzervativnosti na osnovi kontinuiteta određenih tipova inicijala od 11. do 13. stoljeća. »Aspekti glazbenog repertoara rukopisnog kodeksa nazvanog Missale Romano-Spaltense (Nacionalna biblio-teka Széchényi, Budimpešta, sign. C.L.M.AE. 334, 14. stoljeće)« analiziraju se u tekstu 241CCP 74, str. 225–251Hane Breko Kustura (353–370). Splitsku provenijenciju ovog misala, temeljenu samo na apostrofiranju splitskog patrona sv. Dujma, autorica dovodi u pitanje, te na temelju analize drugih, historijski također važnih svetačkih slavlja, kao i mise pro rege, upućuje na šire područje Zadra kao mjesto gdje je rukopis najvjerojatnije bio u uporabi.U radu »Spalatum Sacrum« (371–380) Milan Ivanišević sakuplja podatke o štovanju sve-taca i svetica u crkvama i na oltarima u gradu Splitu u vremenu od prvog spomena (nad)biskupa do 1831. godine, kada prestaje postojati prva nadbiskupija i kada su određene po-rezne granice gradskog prostora. Svoje istraživanje autor temelji na podatcima iz izvješća nadbiskupskih i apostolskih pohoditelja Nadbiskupije. U sljedećem prilogu Josip Bratulić razmatra »Dva zbornika svetačkih službi s područja splitske nadbiskupije« (381–393). Radi se o zbornicima službe svetcima koje su bratovštine posebno štovale i koje su bratimi čitali na pobožnim sastancima, paraliturgijskim svečanostima, u župnoj crkvi ili filijali. Autor u ovome radu donosi analitički osvrt na dva sačuvana zbornika, od kojih prvi potje-če iz Staroga Grada na otoku Hvaru, a drugi iz Pučišća na Braču. Idući tekst rad je Gorane Stepanić naslovljen »Salonitanski sveci i povijest lokalne crkve u epskom opusu Josipa Čobarnića« (395–413). U njemu se autorica bavi latinskim epilijima J. Čobarnića i pred-stavlja njegove heksametarske spjevove koji, između ostalog, donose i kataloge lokalnih mučenika i crkvenih dostojanstvenika. Posebna se pozornost posvećuje tretmanu likova poznatih svetaca sv. Dujma i sv. Anastazija, a navedeni se aspekti tumače u kontekstu statusa latinskog jezika u prvoj polovici 19. stoljeća.«Sv. Dujam i sv. Anastazije u hagiotopografiji Hrvatske« proučavaju se u radu Anđelka Badurine i Tomislava Galovića (415–439). Njihov tekst donosi popis do danas poznatih hrvatskih mjesta posvećenih tim svetcima, a radi sveobuhvatnosti pristupa, u dva se na-vrata čak obrađuju i područja koja prelaze granice ovih prostora. Na taj se način ukazuje na raširenost štovanja sv. Dujma i sv. Anastazija duž istočnojadranske obale, počevši od Porečke i Pulske biskupije pa sve do Kotorske. »Diffusione di devozioni per i santi Istriani e Dalmati in area Adriatica e Padano alpina fra tardo antico e alto medioevo (Širenje kulta istarskih i dalmatinskih svetaca na području uz Jadran i u Padsko-alpskoj regiji u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku)« tekst je Renate Salvarani (441–450). U njemu autorica povijesno praćenje tragova pobožnosti uključuje u kritički i historiografski kontekst odre-đivanja obilježja i granica procesa kristijanizacije. Pritom ukazuje na dodirne krugove i misijske putove u prvoj fazi kristijanizacije duž konzulskih putova i u gradovima, no uka-zuje i na zaleđe venecijanskih laguna i Julijske Alpe kao mjesta dodira latinskog svijeta te slavenskih i germanskih plemena. Idući prilog naslovljen »Štovanje svetaca i pobožnost splitskih obrtnika prema oporukama 15. stoljeća» tekst je Tonije Andrić (451–478). U tek-stu se, na temelju podataka sačuvanih u obrtničkim oporukama splitskog kasnosrednjovje-kovlja, pokušava utvrditi koji su svetci splitskim obrtnicima bili najomiljeniji, kojima se od njih najviše legata oporučno darivalo te koji su se svetci smatrali zaštitnicima pojedinih obrtničkih djelatnosti. Tekst također prikazuje i utjecaj hagiografskih legendi na oporučno ostavljanje legata pojedinim splitskim obrtničkim bratovštinama.Završni tekst u Zborniku rad je Ivana Botice i Marka Rimca pod naslovom »Svetačko ime Dujam među Splićankama i Splićanima u 18. stoljeću« (479–495). U radu se, na temelju matičnih knjiga triju splitskih župa, pokušava utvrditi raširenost spomenutog svetačkog imena među stanovnicama i stanovnicima Splita u navedenom razdoblju. Pritom se poku-242Prikazi i recenziješava odgovoriti na pitanja poklapa li se izbor krsnog imena s datumima slavljenja sv. Duj-ma u Splitu te koliko je to ime bilo dijelom obiteljskog nasljeđa i tradicije grada. Također se razlučuje i koje su sve inačice osobnog imena Dujam postojale u onodobnom Splitu.Na samom kraju Zbornika nalaze se i korisna pomagala: »Kazalo osobnih imena« (499–517) i »Kazalo zemljopisnih pojmova« (519–530).Naposljetku možemo zaključiti kako se ovdje radi o još jednom vrlo uspjelom izdanju Književnog kruga i Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu koje obogaćuje ha-giografske spoznaje o lokalnoj splitskoj baštini, ali i hrvatskom društvu u cjelini. Zbornik, naime, pokazuje visoku razinu suvremenih istraživanja hagiografskih tema, ali ujedno potvrđuje i važnost multidisciplinarnog pristupa ovoj problematici. Stoga splitsku hagio-grafsku baštinu ovdje ne proučavaju samo hagiolozi već i razni filolozi, povjesničari, ar-heolozi, epigrafičari, teolozi i liturgičari te povjesničari književnosti, umjetnosti i glazbe. Tako su se naposljetku i ostvarile želje izdavača da ovaj zbornik bude zanimljiva i nadasve korisna lektira svim zainteresiranim istraživačima i javnosti u cjelini.Tonija AndrićGlagoljica i glagoljaštvo u biogradskom kraju: zbornik radova sa znanstvenoga skupa Glagoljica na biogradskom području održanoga 17. studenoga 2012. u Biogradu (gl. urednik Vjekoslav ĆOSIĆ), Grad Biograd – Ogranak Matice hrvatske u Zadru – Sveučilište u Zadru, Biograd – Zadar, 2013., 290 str.Tijekom prošlosti glagoljica i glagoljaštvo činili su nezaobilaznu sastavnicu društvene, kulturne i crkvene povijesti Biograda na Moru i širega biogradskog područja – kako ono-ga na kopnu (priobalje i zaleđe) tako i onoga na susjednim otocima. Na biogradskome području tradicija glagoljaštva održala se sve do najnovijega vremena te je sve do Drugog vatikanskog koncila 1963. godine činila sastavni dio bogoslužja. U cilju osvjetljavanja glagoljske baštine ovoga kraja održan je u Biogradu 17. studenoga 2012. znanstveni skup pod naslovom Glagoljica na biogradskom području. Skup su organizirali Grad Biograd, Ogranak Matice hrvatske u Zadru, Sveučilište u Zadru i Zadarska nadbiskupija, a na nje-mu je svojim izlaganjima nazočilo dvadesetak znanstvenika.Zbornik radova koji ovdje predstavljamo sadrži 15 radova sudionika skupa, a započinje »Sadržajem« (3–5), »Proslovom« (7–8) iz pera Uredništva zbornika te »Pozdravnim go-vorima« (9–15) predsjednika Organizacijskog odbora Bože Došena, gradonačelnika Bio-grada Ivana Kneza, nadbiskupa zadarskog mons. Želimira Puljića, predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Zadru Božidara Šimunića i potpredsjednika Matice hrvatske u Zagrebu Stjepana Damjanovića.Prvi tekst u zborniku napisala je ugledna hrvatska slavistica, akademkinja Anica Nazor (»O prvotisku glagoljskoga Misala i primjerku iz Sikova: ususret 530. obljetnici objavlji-vanja«, 19–28). U radu se iznose glavne značajke Misala iz 1483. godine i upozorava na primjerak koji se čuva u Knjižnici HAZU-a u Zagrebu, a bio je u uporabi u Sikovu kraj Turnja u Zadarskoj nadbiskupiji. Prinosima hrvatskoga jezikoslovca i kulturnog djelatnika Blaža Jurišića (1891. – 1974.), zavičajem s otoka Vrgada, bavi se Stjepan Damjanović 

Croatian

Splitska hagiografska baština: povijest, legenda, tekst. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Splitu od 26. do 27. rujna 2011. (ur. Joško BELAMARIĆ, Bratislav LUČIN, Marko TROGRLIĆ, Josip VRANDEČIĆ), Književni krug Split, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, Split, 2014., 534 str.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia