Mira Štern

Croatian

Štern, Mira

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Upravni sud Republike HrvatskePrednost pri zapošljavanju hrvatskog braniteljaZakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i Članova njihovih obitelji(Narodne novine, broj 108/96 i 23/01, članak 21. stavak 1.)Zakon o upravi(Narodne novine, broj 16/98 do 53A/91, članak 320.)NIJE ZAPREKA ZA ZASNIVANJE SLUŽBE U SVOJSTVU PRIPRAVNIKA RADNO ISKUSTVO KANDIDATA U DRU­GOJ STRUCI ILI DRUGOJ RAZINI ŠKOLSKE SPREME. (Us-5498/2001 od 2. kolovoza 2005.)»Temeljem odredbe članka 21. stavka 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne no­vine, broj 108/96 i 23/01), tijela državne vlasti, tijela jedinica lokalne uprave i samouprave te pravne osobe u njihovom vlasništvu ili u prete­žitom državnom vlasništvu obvezni su pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima dati prednost, među ostalima, i nezaposlenom razvojačenom hrvatskom branitelju.Među strankama postupka nije sporno svojstvo nezaposlenog razvo­jačenog hrvatskog branitelja sudionika u natječaju R. R., kao što nije sporno ni da udovoljava svim natječajnim uvjetima. Sporno je da li nje­govo prethodno radno iskustvo na poslovima srednje školske spreme HRVATSKA JAVNA UPRAVASUDSKA PRAKSA/Upravni sudHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 6. (2006.), br. 1., str. 273.-280.274HRVATSKA JAVNA UPRAVApredstavlja zapreku za prijam u državnu službu u svojstvu pripravnika - diplomiranog pravnika, s obzirom na materijalni propis Zakona o upravi.Pravilno navode tužitelji da je odredbom članka 320. stavka 1. Zako­na o upravi (Narodne novine, broj 16/78, 50/78, 29/85, 41/90, 47/90 i 53A/91), koji se primjenjuje na spornu upravnu stvar, propisano da se osobe koje prvi put stupaju na rad primaju na rad u organ uprave u svojstvu pripravnika. Međutim, tužitelji pogrešno interpretiraju nave­denu normu u smislu prema kojem svako prethodno radno iskustvo sprječava zakonito zasnivanje službe u državnom tijelu.Odredba stavka 4. članka 320. Zakona o upravi propisuje da se priprav­nik za vrijeme pripravničkog staža, kroz praktičan rad i učenje po utvr­đenom programu i pod nadzorom, osposobljava za obavljanje poslova određene službe odnosno struke. Povezano tumačenje odredbi stava­ka 1. i 4. ovog članka Zakona upućuje na zaključak da se zaprekom za zasnivanje službe u svojstvu pripravnika može uzeti određeno radno is­kustvo, ali u istoj struci i istoj razini školske spreme. Dakle, tek radom u istoj struci i školskoj spremi moglo bi se govoriti o radnom iskustvu kojim se pristupnik u natječaju osposobio za obavljanje odgovarajućih poslova u struci i određenoj razini školske spreme, čime bi, na odgova­rajući način, udovoljio određenom programu kakav slijede pripravnici tijekom osposobljavanja u pripravničkoj praksi. Takvo prethodno rad­no iskustvo bilo bi zapreka za prijam u službu u svojstvu pripravnika.Na odgovarajući zaključak upućuje i odredba članka 325. Zakona o upravi, koja u stavku 2. izjednačava osobu s radnim stažem u struci dužim od pripravničkog staža s osobom sa završenim pripravništvom, jer se na njih ne primjenjuju odredbe o pripravnicima.Izloženo upućuje na pravilno interpretiranu materijalnu odredbu član­ka 320. Zakona o upravi temeljem koje je tuženo tijelo ocijenilo zako­nitim prvostupanjsko rješenje inspektora rada prema kojem odsustvo iskustva na poslovima diplomiranog pravnika, dakle u struci, daje R. R. jednake uvjete u natječaju kao i drugim pristupnicima, čime je pov­rijeđen Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, broj 108/96. i 23/01) na njegovu štetu.«SUDSKA PRAKSAAJpravni sudHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 6. (2006.), br. 1., str. 273.-280. 275Javna nabava - mirno rješavanje spornih pitanjaZakon o nabavi roba i usluga i ustupanju radova(Narodne novine, broj 142/97, članak 52.)PROPUŠTANJEM POSREDOVANJA, U SITUACIJI KA­DA SE SPORNA PITANJA IZMEĐU SUDIONIKA NAD­METANJA MOGU RIJEŠITI MIRNIM PUTEM, POVRI­JEĐEN JE ZAKON NA NJIHOVU ŠTETU.(Us-1268/2002 od 19. svibnja 2005.)»Iz sadržaja spisa predmeta slijedi daje Poliklinika za reuma tske boles­ti, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju - Dr. D. C. uputila pozivno pis­mo za nadmetanje prikupljanjem ponuda po pozivu za nabavu medi­cinskih aparata - za elektroterapiju dana 30. listopada 2001.U pozivu je naznačen rok za predaju ponuda od 15 dana u kojem roku ponude moraju biti zaprimljene u sobi 11. Poliklinika za reumatske bolesti, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju - Dr. D. C. do 14 sati bez obzira na način dostave. U činjenici da su ponude otvorene 21. stude­noga 2001. godine Sud ne nalazi povrede Zakona na štetu sudionika postupka prikupljanja i odabira ponuda slijedom odredbe članka 31. stavka 1. u svezi s člankom 30. stavkom 8. Zakona o nabavi roba, us­luga i ustupanja radova (Narodne novine, broj 142/97) prema kojem je rok valjanosti ponuda rok naveden u dokumentaciji za nadmetanje. Krajnji rok predaje konačne ponude je istovremeno i datum i vrijeme otvaranja ponuda.U konkretnoj stvari svi ponuditelji podnijeli su ponude u roku i njihove su ponude, prema dokumentaciji, istodobno i ravnopravno otvorene i razmatrane. Dakle, pravilno ukazuje tužitelj da nije pomicanjem dana otvaranja ponuda nijedan od ponuditelja stavljen u nepovoljniji ili po­voljniji položaj. Time nema povrede zakona na štetu ponuditelja.Kao kriterij odabira pozivom utvrđena je cijena uz uvjet da ponuđač zadovoljava ostale uvjete ovog nadmetanja’. To znači da cijena mora pratiti ponudu prema zahtijevanoj robi. HRVATSKA JAVNA UPRAVASUDSKA PRAKSA/Upravni sudHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 6. (2006.), br. 1., str. 273.-280.276HRVATSKA JAVNA UPRAVATuženo tijelo konstatira da niti podnositelj prigovora niti izabrani ponuditelj nije dao potpunu ponudu sukladnu pozivu, a tijekom pos­tupka je utvrđeno nespornim da je ‘F.-M.’ ponudio aparat za limfnu drenažu isključivo za donji dio tijela, dok se u pozivu tražio aparat za limfnu drenažu, što pretpostavlja aparat koji pokriva kompletno tijelo. Tek kad bi se tražio aparat djelomične namjene valjalo bi to posebno u pozivu navesti.Tuženo tijelo u razlozima rješenja navodi kako tvrtka ‘F.-M.’ također nije ponudila cijenu za aparat pod točkom 5., a dostavila je i alterna­tivnu ponudu, a kako je naručitelj čitao ukupno ponuđene cijene koje nisu usporedive, nije mogao po kriteriju najniže cijene izvršiti odabir. S obzirom da je odredio kako će kao kriterij odabira najpovoljnije po­nude koristiti najnižu cijenu, tuženi smatra da nije mogao koristiti i druga mjerila te je povrijeđena odredba članka 34. stavka 6. Zakona, odnosno da je propustio tražiti suglasnost Uprave za nabavu ako je želio koristiti i dodatna mjerila.Izraženo stajalište Sud ne prihvaća s obzirom da tvrtka ‘F.-M.’ nije ponudila aparat za limfnu drenažu koji odgovara pozivu za nabavu kon­kretnog medicinskog aparata, a odabirom tvrtke, koja je takav aparat nudila, nije izvršena povreda zakona kako se to navodi u osporenom rješenju.Činjenica je da tužitelj nije u pozivu otvorio mogućnost podnošenja po­nude za dio ponude, a da je doista odlukom po otvaranju ponuda odab­rao samo dio iz oglašene opreme. Time bi doista postupio suprotno odredbi članka 28. točke 8. Zakona o nabavi roba, usluga i ustupanja radova prema kojem dokumentacija za nadmetanje mora sadržavati, među inim, i opis djela ili dijelova za koje se mogu podnijeti ponude ako je ponuditeljima dopušteno podnošenje ponude samo za dio robe, usluga ili radova koji se nabavljaju.Sud u odnosu na konkretnu stvar ocjenjuje da time što je tužitelj odus­tao od nabave opreme pod točkom 6. zbog nedostatnih sredstava nije povrijeđen zakon na štetu sudionika postupka javne nabave, jer su svi ponuditelji u tom pogledu bili u jednakom položaju. Pri tome Sud po­sebno ocjenjuje činjenicu da se postupak javne nabave u konkretnoj stvari obavljao na samom kraju fiskalne godine u kojem je potrebno raspoloživa financijska sredstva utrošiti, dakle izvršiti odabir, sklopiti ugovore s odabranim ponuđačima i izvršiti isplatu do 31. prosinca te godine. Dakle, tužitelj u interesu svoje zdravstvene ustanove i moguć-SUDSKA PRAKSAAJpravni sudHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 6. (2006.), br. 1., str. 273.-280. 277nosti pribavljanja potrebne opreme nije postupio niti na štetu ponudi- telja, a niti na štetu pacijenata, odnosno opremljenosti same Poliklini­ke kada je odabrao i ugovorio onaj dio opreme za koji je raspolagao dostatnim sredstvima.Činjenično se konkretni spor svodi na pitanje da li je tuženi pravilno odabrao traženu opremu pod točkom 5., dakle aparat za limfnu drena­žu, kada je odabrao ponudu ponuđača 'A.’ d.o.o., a ne podnositelja pri­govora ‘F.-M.’ d.o.o. pri čemu Sud prihvaća stajalište tužitelja da firma ‘F.-M.’ d.o.o. nije ponudila aparat za limfnu drenažu tražen ponudom s obzirom da je ponudila ‘MEDI DRAINAGE SET, aparat za limfnu drenažu s manžetama za noge i trbušni dio, 12-kanalni s mogućnošću programiranja slijeda terapija, memorija za 50 terapija«. Time po sta­jalištu Suda nije ponuđen aparat za limfnu drenažu koji je tražen pozi­vom, jer ne zadovoljava primjenu cijelog tijela, dakle i ruku.Tuženo je tijelo povrijedilo odredbu članka 52. Zakona o nabavi roba, usluga i ustupanja radova kojom je propisano da ako Uprava za naba­vu sama ustanovi ili primi prigovor naručitelja ili ponuditelja o povredi odredbi tog Zakona i drugih propisa o nabavi, predlaže sudionicima nabave mirno rješavanje spornih pitanja. Ako Uprava za nabavu utvrdi da djelo ima obilježja kaznenog djela ili prekršaja, podnosi kaznenu pri­javu odnosno zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka.Po stajalištu Suda tuženo je tijelo propustilo provesti postupak slije­dom navedene odredbe, jer očigledno nije predloženo sudionicima na­bave da mirno riješe eventualni spor, odnosno da se razjasne suštinska pitanja glede pravilnosti odabira ponude.Sud zato smatra da je tuženo tijelo bilo dužno potpuno i pravilno ispi­tati činjenično stanje te Zakon primijeniti na način koji štiti interese, kako ponuditelja tako i naručitelja u postupku nabave roba, usluga i ustupanja radova. To je smisao i intencija Zakona, pa propuštanjem posredovanja i pokušaja da se konkretan spor mirno riješi povrijeđen je Zakon na štetu tužitelja.«HRVATSKA JAVNA UPRAVASUDSKA PRAKSA/Upravni sudHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 6. (2006.), br. 1., str. 273.-280.278Javni bilježnici - razrješenjeZakon o javnom bilježništvu(Narodne novine, broj 78/93 i 29/94, člank 21. stavak 1. točka 1.)JAVNI BILJEŽNIK, KOJI UPORNO NIZ GODINA ODBI­JA PODMIRIVATI SVOJE POREZNE OBVEZE I PORED PRUŽENE MOGUĆNOSTI REPROGAMIRANJA DUGA, NE MOŽE UŽIVATI JAVNO POVJERENJE.(Us-1499/2005 od 19. svibnja 2005.)HRVATSKA JAVNA UPRAVA»Na osnovi odredbe članka 21. stavka 1. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine, broj 78/1993 i 29/94), javni bilježnik će biti razrije­šen, među ostalim, prema stavku 1. točki 1., ako naknadno prestanu postojati pretpostavke za obavljanje javnobilježničke službe iz članka 13. toga Zakona ili ako se naknadno utvrdi da prigodom imenovanja nisu postojale.Odredba članka 13. Zakona o javnom bilježništvu propisuje uvjete za imenovanje javnog bilježnika pa među ostalim u točki 6. stavka 1. odre­đuje da za javnog bilježnika može biti imenovana osoba koja je dostoj­na javnog povjerenja za obavljanje javnobilježničkog poziva.Prema odredbi stavka 2. članka 13. Zakona smatra se da ne ispunja­va uvjet dostojnosti javnog povjerenja za obavljanje javnobilježničkog poziva osoba protiv koje je otvorena istraga, koja je osuđena zbog od­ređenih krivičnih djela, koja je odlukom disciplinskog tijela lišena od­ređenog zvanja, dok ne prođu tri godine od dana lišenja zvanja, na te­melju ponašanja koje je moguće opravdano zaključiti da neće pošteno i savjesno obavljati javno bilježničku službu, koja je prezadužena i koja se nalazi pod stečajem ili je glavni dioničar ili glavni nositelj osnivačkih prava pravne osobe koja je pod stečajem.Odluku o razrješenju javnog bilježnika donosi Ministarstvo pravosuđa na temelju pribavljenog mišljenja javnobilježničke komore time što se jav­nom bilježniku mora omogućiti da se izjasni o razlogu za razrješenje.SUDSKA PRAKSAAJpravni sudHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 6. (2006.), br. 1., str. 273.-280. 279Na osnovi stanja spisa predmeta proizlazi da je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured S., obavijestilo Ministarstvo pravosuđa da tužitelj ne podmiruje redovito svoje obveze od 1995. i dapače da je s njim sklopilo ugovor o nagodbi i obavezu plaćanja poreznog duga reprogramom na šest godina, ali da se ne pridržava niti toga ugovora.Također iz spisa proizlazi da je tužitelj dužan i neplaćeni porez na tvrtku za pet godina pa je prema izvješću Porezne uprave na dan 20. rujna 2004. tužiteljev ukupni dug iznosio 803.912,14 kn.Iz spisa predmeta proizlazi da je Hrvatska javnobilježnička komora na svojoj 64. sjednici održanoj 18. prosinca 2004. razmotrila zahtjev Ministarstva pravosuđa u vezi s postojanjem pretpostavki iz članka 21. stavka 1. točke 1. Zakona o javnom bilježništvu u odnosu na tužitelja te se očitovala u smislu da su naknadno prestale postojati pretpostavke za obavljanje javnobilježničke službe iz članka 13. stavka 1. točke 6. Zakona o javnom bilježništvu.Također, spisi predmeta sadrže podnesak tužitelja od 5. studenog 2004. upućen Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske koji sadrži izjašnjenje u vezi s postupkom razrješenja.Imajući u vidu sve izloženo, Sud ocjenjuje da je tuženo tijelo u cijelosti i potpuno utvrdilo relevantno činjenično stanje te je pravilno ocijeni­lo da su prestale postojati pretpostavke za obavljanje javnobilježničke službe propisane odredbom članka 13. stavka 1. točke 6. Zakona o javnom bilježništvu, čime je ostvaren razlog za razrješenje propisan odredbom članka 21. stavka 1. točke 1. istog Zakona.Spisi predmeta nedvojbeno govore da tužitelj ima dugogodišnji veliki porezni dug koji, i pored sklopljenog ugovora s Poreznom upravom od 3. listopada 2002. kojim mu je reprogramiran dug i određena dinami­ka plaćanja u 72 anuiteta, nije uopće podmirivao.Javnobilježnička služba je služba od javnog povjerenja te osobe koje obavljaju istu moraju imati isto svojstvo, dakle svojstvo osobe javnog povjerenja. Upravo zbog značaja službe javnih bilježnika postavljeni su strogi uvjeti za imenovanje bilježnika i nadzor nad javnobilježničkom službom koju obavljaju Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske i Javnobilježnička komora u koju se bilježnici na području Republike Hrvatske obavezno udružuju. Iz istih razloga propisani su zakonom i strogi razlozi za razrješenje javnih bilježnika pa Sud smatra da je tuženo tijelo pravilnom primjenom zakona razriješilo tužitelja od obav- HRVATSKA JAVNA UPRAVASUDSKA PRAKSA/Upravni sudHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 6. (2006.), br. 1., str. 273.-280.280ljanja javnobilježničke službe pravilno utvrdivši da osoba koja uporno, niz godina, odbija podmirivati svoje porezne obveze i pored pružene mogućnosti reprogramiranja duga ne može uživati javno povjerenje.Na osnovi izloženog, Sud ne nalazi povreda zakona na štetu tužitelja s obzirom da je tuženi u pravilno provedenom postupku potpuno ut­vrdio sve relevantne činjenice, pravilno primijenio materijalni propis, omogućio tužitelju sudjelovanje u postupku, čime se osporeno rješenje ukazuje donesenim u cijelosti u skladu sa zakonom.«Priredila: Mira ŠternHRVATSKA JAVNA UPRAVAMira Štern, dipi, iur., sutkinja Upravnog suda Republike Hrvatske

Upravni sud Republike Hrvatske

   213 Sudska praksa UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE    Upravni sud Republike Hrvatske  Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, br. 108/96) Članak 15. POSTOTAK OŠTEĆENJA ORGANIZMA UTVRĐEN PREMA ZAKONU O PRAVIMA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA I ČLANOVA NJIHOVIH OBITELJI, NE ODREĐUJE POSTOTAK TOG OŠTEĆENJA U OMJERU UZROKA INVALIDNOSTI U POSTUPKU PRIZNANJA PRAVA IZ MIROVINSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA. (Odluka Upravnog suda Republike Hrvatske, broj Us-3219/2001 od 17. prosinca 2003.)  “Tužitelj u žalbi i tužbi prigovara uzroku invalidnosti utvrđenom u postupku i drži da je bolest koja je posljedica sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske glavni uzrok smanjenoj sposobnosti za rad. Osporeno rješenje temelji se na nalazu i mišljenju Ovlaštenog višeg vještaka br. 826 od 11. prosinca 2000., koji prema ocjeni Suda nije mogao biti temelj za pravilno odlučivanje o žalbenim prigovorima. Tužitelj pati od više bolesti, ali kao glavna bolest koja utječe na radnu spo-sobnost tužitelja je prema nalazu i mišljenju toga vještaka PTSD –kronična slika. Iskazano mišljenje vještaka da ta bolest u manjem omjeru tek s 20% utječe na radnu sposobnost tužitelja dovodi u sumnju da je uzrok invalidnosti pravilno utvrđen čemu tužitelj osnovano prigovara u žalbi i u tužbi. Vještak naime u potpunosti prihvaća mišljenje Povjerenstva Ministarstva obrane za reviziju ocjena invalidnosti prema kojem na invalidnost kod tužitelja u omjeru od 20% utječe bolest – psihičke smetnje koje su posljedica sudjelovanja u obrani jer je u tom omjeru zbog istih smetnji tužitelju utvrđen status hrvatskoga ratnog vojnog invalida X. skupine s 20% oštećenja organizma. Odredbom članka 15. stavka 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (“Narodne novine” br. 108/96), pro-pisana je obveza revizije svake ocjene invalidnosti na temelju koje se stječe pravo iz mirovinskog i invalidskog osiguranja. Međutim, tuženo tijelo to ne oslobađa obveze da nadležnog vještaka u mirovinskom osiguranju upozori da se ne mora nužno izjednačiti uzrok i stupanj oštećenja organizma utvrđenog u postupku priznavanja statusa hrvatskoga ratnog vojnog invalida s uzrokom nastanka invalidnosti kao i omjerom uzroka invalidnosti kod utvrđivanja odnosno ocjene radne sposobnosti osiguranika. Oštećenje koje se utvrđuje u postupku priznavanja statusa hrvatskoga ratnog vojnog invalida i uzrokuje invaliditet ne određuje i omjer uzroka invalidnosti u postupku priznavanja prava iz mirovinskog osiguranja. To iz razloga što se invalidnost utvrđuje zbog nastalih promjena u zdravstvenom stanju osiguranika koje su posljedica bilo bolesti bilo ozljede i koje su trajne promjene 214     HRVATSKA JAVNA UPRAVA Godina 5 (2005), broj 1, 213-215    jer se ne mogu otkloniti liječenjem, a utječu na radnu sposobnost osiguranika jer ga čine nesposobnim za obavljanje poslova na koje je raspoređen i koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i naobrazbi. Zato je moguće da se kod osiguranika utvrdi invalidnost koja je prouzročena sudjelovanjem u obrani suvereniteta Republike Hrvatske iako kod njega ne postoji i oštećenje organizma prema Pravilniku za utvrđivanje oštećenja organizma vojnih invalida koja je temelj za priznavanje statusa hrvatskoga ratnog vojnog invalida kao i obratno. Tuženo tijelo je prema ocjeni Suda, propustilo u do sada provedenom po-stupku upozoriti vještaka na razliku između ocjene radne sposobnosti i ocjene oštećenja organizma za priznavanje statusa ratnoga vojnog invalida pa će to učiniti u postupku nakon ove presude. Zatražit će novi nalaz i mišljenje Ovlaštenog višeg vještaka i upozoriti ga u skladu s primjedbama ovoga Suda. Vještak se treba izjasniti o uzroku invalidnosti imajući u vidu podatke iz medicinske dokumentacije, stupanj izraženosti bolesnog stanja, u konkretnom slučaju osobito psihičkih smetnji koje su navedene kao glavna bolest te se osvrnuti i na kroničnu akustičnu traumu i ispitati njezin uzrok, te se na kraju izjasniti kako svaka od tih bolesti odnosno stanja utječe na radnu sposobnost tužitelja imajući u vidu poslove koje je tužitelj obavljao prije nastanka invalidnosti. Nakon potpunog i jasnog nalaza i mišljenja o radnoj sposobnosti tužitelja i njezinom uzroku, novim rješenjem će tuženo tijelo odlučiti o žalbi tužitelja i obrazložiti ga sukladno članku 209. stavku 2. i 245. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91).”  Odluka o osnovicama, stopama i načinu obračuna i plaćanja sredstava za ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (Narodne novine, br. 20/99) Članak 4. ZA ODREĐIVANJE VISINE DOPRINOSA ZA OBVEZNO ZDRAVSTVENO OSIGU-RANJE KOJI JE OSIGURANIK DUŽAN PLAĆATI MJERODAVAN JE PROPIS KOJI JE BIO NA SNAZI U VRIJEME KADA MU JE UTVRĐEN STATUS OSIGURANIKA, A NE PROPIS KOJI JE NA SNAZI U VRIJEME DONOŠENJA RJEŠENJA O OBVEZI PLA-ĆANJA DOPRINOSA. (Odluka Upravnog suda Republike Hrvatske, broj Us-9200/2000 od 30. travnja 2003.) “Tuženo je tijelo odbilo žalbu tužiteljice obrazlažući da je tužiteljica dana 26. svibnja 1997. godine upisana u obrtni registar Ureda za gospodarstvo u Splitu, a kako u propisanom roku nije podnijela prijavu na obvezno zdravstveno osiguranje po navedenoj osnovi, to je prvostupanjsko tijelo po službenoj dužnosti utvrdilo tužiteljici status osigurane osobe Zavoda s danom 26. svibnja 1997., od kojeg je datuma prijavljena i na mirovinsko osiguranje. Sukladno odredbi članka 4. Odluke o osnovicama, stopama, načinu obra-čuna i plaćanja sredstava za ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osigu-ranja (“Narodne novine” 20/99), koja se primjenjuje od 1. ožujka 1999., tužitelji-    215 Sudska praksa UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE    ci je utvrđena obveza uplate doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje za čitavo razdoblje od 26. svibnja 1997. pa nadalje. Osporeno rješenje se ne može ocijeniti zakonitim jer je tuženo tijelo tužiteljici dana 26. svibnja 1997., utvrdilo status osiguranika i od toga dana i obvezu plaćanja doprinosa, a primijenilo je navedenu Odluku koja je na snazi od 1. ožujka 1999., a ne i Odluku koja je bila na snazi u vrijeme kada je tužiteljici utvrđen status osiguranika i obveza plaćanja doprinosa. Imajući u vidu navedeno, tuženo će tijelo u postupku nakon ove presude ponovno odlučiti o zahtjevu odnosno žalbi tužiteljice primjenom Odluke o osno-vicama, stopama, načinu obračuna i plaćanja sredstava za ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja koja je bila na snazi u vrijeme kada je tužiteljici utvrđen status osiguranika i utvrđena obveza plaćanja doprinosa, a novo rješenje obrazložiti sukladno odredbi članka 209. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku (“Narodne novine” 53/91).”  Zakon o pravima bivših političkih zatvorenika (Narodne novine, br. 34/95 – pročišćeni tekst, 64/98, 109/01) Članak 3. STAŽ OSIGURANJA ZBOG NEZAPOSLENOSTI NAKON IZLASKA IZ ZATVORA MOŽE SE PRIZNATI DO 8. LISTOPADA 1991. GODINE. (Odluka Upravnog suda Republike Hrvatske, broj Us-10517/1999 od 5. veljače 2003.)  “Prema članku 2. stavku 1. Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika (“Narodne novine” broj 34/95 – pročišćeni tekst, 164/98 i 109/01), političkim zatvorenikom u smislu ovoga Zakona smatra se hrvatski državljanin koji ima pre-bivalište na području Republike Hrvatske ako je radi svojih političkih uvjerenja ili političkog otpora i borbe za samostalnu hrvatsku državu bio lišen slobode u razdoblju od 1. prosinca 1918. godine do 8. listopada 1991. godine. Prema ocjeni ovoga Suda tuženo je tijelo pravilno postupilo kada je tužitelju utvrdilo staž osiguranja u jednostrukom trajanju do 8. listopada 1991. u smislu citiranog članka Zakona. Priznavanje vremena nezaposlenosti nakon izlaska iz zatvora u mirovinski staž u jednostrukom trajanju, političkim zatvorenicima, jest kompenzacija za diskriminaciju pri zapošljavanju – u bivšem režimu – kojoj su oni bili izloženi zbog političkih uvjerenja radi kojih su zatvarani. Nepriznavanjem staža u jednostrukom trajanju na temelju nezaposlenosti političkog zatvorenika nakon 8. listopada 1991. nije povrijeđen zakon, jer nadležno povjerenstvo time izražava pravilno shvaćanje da se nakon stvaranja nove samostalne države zakonom ne pretpostavlja takva diskriminacija pri zapo-šljavanju.” Priredila Mira Štern    Mira Štern, sutkinja Upravnog suda Republike Hrvatske 

Upravni sud Republike HrvatskeGRAĐENJE - uklanjanje oštećenja na pomorskom dobruZakon o gradnjiNarodne novine, broj 52/99 do 47/03Članak 89. stavak 1.Pomorski zakonikNarodne novine, broj 17/94, 43/96Članak 51. stavak 1.Građevni inspektor ne može naložiti jedinici lokalne samouprave otklanjanje oštećenja na pomorskom dobru.»Sud prihvaća stajalište tuženog tijela izloženo u obrazloženju ospore­nog rješenja i nalazi daje to tijelo pravilno postupilo kada je osporenim rješenjem poništilo naprijed citirano prvostupanjsko rješenje kojim je Gradu S. naređeno otklanjanje oštećenja nastalih na dijelu obale i obal­nog zida u Ulici bana Stjepana Subića u J.Naime, prema odredbi članka 89. stavka 1. Zakona o gradnji (‘Narod­ne novine’, broj 52/99, 75/99, 117/01 i 47/03) koji je bio na snazi u vri­jeme donošenja prvostupanjskog i osporenog rješenja, građevni inspek­tor i nadzornik ima pravo i obvezu narediti vlasniku građevine da u primjerenom roku otkloni oštećenja zbog kojih je ugrožena stabilnost građevine ili njezinog dijela ako utvrdi da zbog toga postoji opasnost za susjedne građevine ili zdravlje ljudi.Dakle, sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, otklanjanje oštećenja na građevini građevni inspektor može narediti samo vlasniku građevine. Morska obala i obalni zid nisu vlasništvo jedinice lokalne samouprave, nego predstavljaju pomorsko dobro, pa građevni inspektor temeljem citi- HRVATSKA JAVNA UPRAVASUDSKA I UPRAVNA PRAKSA I Upravni sudHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 6. (2006.), br. 4., str. 297-305298rane zakonske odredbe i prema mišljenju ovog Suda ne može jedinici lo­kalne samouprave nalagati otklanjanje oštećenja na pomorskom dobru.Odredbom članka 51. stavka 1. Pomorskog zakonika (‘Narodne novi­ne’, broj 17/94, 43/96), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvos- tupanjskog i osporenog rješenja, propisano je da se na pomorskom dobru ne može stjecati ni pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi, pa stoga tužitelj neosnovano navodi da je u konkret­nom slučaju vlasnik predmetne nekretnine (rive) Grad S.Tuženo tijelo u obrazloženju osporenog rješenja pravilno upućuje na odredbe naprijed citiranog Pomorskog zakonika kojim je propisano da pomorskim dobrom upravlja, održava ga i zaštićuje Republika Hrvat­ske neposredno i/ili putem županija, te da upravni inspekcijski nadzor u provođenju propisa o pomorskom dobru obavlja Ministarstvo pomor­stva, prometa i veza (danas: Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka Republike Hrvatske).«Us-10243/2005 od 24. studenog 2005.HRVATSKA JAVNA UPRAVADRŽAVLJANSTVO - osobe koje su optirale za talijansko držav­ljanstvoZakon o hrvatskom državljanstvuNarodne novine, broj 53/91, 70/91, 28/92, 113/93Članak 16.Osobe, koje su prema Ugovoru o miru s Italijom (članak 19. točka 2.) odnosno prema Zakonu o državljanstvu osoba na području pripo­jenom FNRJ po Ugovoru o miru s Italijom (članak 2. stavak 1.), na temelju opcije zadržale talijansko državljanstvo, ne mogu se smatrati pripadnicima hrvatskog naroda jer je uvjet za zadržavanje talijanskog državljanstva bio materinji talijanski jezik.Us-9208/2001 od 12. siječnja 2006.SUDSKA I UPRAVNA PRAKSA I Upravni sudHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 6. (2006.), br. 4., str. 297-305 299KOMUNALNO GOSPODARSTVO - komunalni doprinos - ob­veznik plaćanjaZakon o komunalnom gospodarstvuNarodne novine 36/95, 109/95, 70/97, 128/99, 57/00 i 129/00 Članak 22. stavak 1. i članak 23. stavak 2.Hrvatska uprava za ceste obveznik je plaćanja komunalnog doprino­sa za rekonstrukciju državne ceste.»Odredbom članka 23. stavka 2. Zakona o komunalnom gospodar­stvu (‘Narodne novine’, broj: 36/95, 109/95, 70/97, 128/99, 57/00 i 129/00), temeljem kojeg Zakona je doneseno osporeno rješenje, propi­sano je da komunalni doprinos plaća vlasnik građevne čestice na kojoj se gradi građevina, odnosno investitor. Prema stavku 1. citiranog član­ka Zakona, komunalni je doprinos prihod proračuna jedinice lokalne samouprave. Sredstva komunalnog doprinosa namijenjena su financi­ranju gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz članka 22. stavka 1. ovoga Zakona.Prema odredbi članka 22. stavka 1. navedenog Zakona, propisano je da se iz sredstava komunalnog doprinosa financira građenje objekata i uređaja komunalne infrastrukture, i to javnih površina, nerazvrstanih cesta i javne rasvjete.Prema podacima spisa predmeta, dostavljenih ovom Sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je lokacijska dozvola Karlovačke županije, Ure­da za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostava S., klasa: UP/I-350-05/99-01/11, ur.broj: 2133-04/3-02/98-18, od 7. lipnja 1999., izdana po zahtjevu Hrvatske uprave za ceste za rekonstrukciju Državne ceste D-l, Dionica: Slunj- čica (Slunj) - Rakovica, na katastarskim čestima u katastarskoj općini Slunj, na području Grada Slunja, i u katastarskim općinama Broćanac i Rakovica, na području Općine Rakovica u Karlovačkoj županiji, a te­meljem koje je izrađen i glavni projekt iz kolovoza 1999. godine.Sukladno odredbi članka 24. stavka 1. Zakona, primjerak projektne dokumentacije dostavlja se upravnom odjelu jedinice lokalne samoup­rave nadležnom za poslove komunalnog gospodarstva, radi donošenja rješenja o komunalnom doprinosu. Tijelo prvog stupnja sukladno od­redbi članka 24. stavka 2. navedenog Zakona, rješenje o komunalnom doprinosu donosi pojedinačno za obveznika najkasnije do izdavanja HRVATSKA JAVNA UPRAVASUDSKA I UPRAVNA PRAKSA I Upravni sudHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 6. (2006.), br. 4., str. 297-305300HRVATSKA JAVNA UPRAVAakta na temelju kojeg se može graditi, i to na temelju odluke o komu­nalnom doprinosu iz članka 23. stavka 3. ovoga Zakona.Sukladno odredbi članka 23. Zakona, donesena je Odluka o komunal­nim doprinosima, koju je Gradsko viječe Grada Slunja donijelo 3. svibnja 2000., i koja je objavljena u Glasniku Karlovačke županije, broj: 11/00.Tuženo tijelo u obrazloženju osporenog rješenja navodi i zaključuje da iz odredbe članka 59. Zakona o javnim cestama (‘Narodne novine’, broj: 100/96 i 76/98) proizlazi zaključak da se javne ceste financiraju iz raznih naknada za uporabu cesta, cestarina i proračuna, koju visinu iznosa ut­vrđuju zakonom ovlašteni organi, pa daje nespojivo obvezivati investito- ra-državu, županiju, na plaćanje komunalnog doprinosa koji predstavlja samo jednu stavku više u strukturi troškova, dodatni izdatak, za koji ionako sredstva moraju izdvojiti-osigurati država i županija kako je to propisano odredbom članka 59. naprijed navedenog Zakona, te da sto­ga investitor nije obveznik plaćanja komunalnog doprinosa.Člankom 59. naprijed navedenog Zakona o javnim cestama propisano je da su izvori sredstava za financiranje javnih cesta, između ostalog, sred­stva državnog proračuna, proračuna županije, odnosno proračuna Grada Zagreba. Dakle, istim je propisano koji su izvori financiranja za izgradnju javnih cesta. Međutim, Sud ne može prihvatiti shvaćanje tuženog tijela da bi iz navedene odredbe Zakona proizlazio zaključak koji tuženo tijelo navodi u obrazloženju osporenog rješenja, odnosno da bi proizlazilo da bi Hrvatska uprava za ceste, koja je osnovana kao pravna osoba za upravlja­nje državnim cestama (članak 44. Zakona), odnosno Republika Hrvatska bila izuzeta od obveze plaćanja komunalnog doprinosa.Stoga osnovano tužitelj u tužbi upire na odredbu članka 23. stavka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu, prema kojoj komunalni dopri­nos plaća vlasnik građevne čestice na kojoj se gradi građevina, odnos­no investitor, te na odredbu članka 22. navedenog Zakona, kojom je propisano u što se sve sredstva prikupljena od komunalnog doprinosa mogu utrošiti.Nadalje, odredbom članka 23. stavka 3. alineje 4. Zakona o komunal­nom gospodarstvu, propisano je da predstavničko tijelo jedinice lokal­ne samouprave donosi Oduku o komunalnom doprinosu kojom se obvezatno utvrđuju uvjeti i razlozi zbog kojih se u pojedinačnim sluča­jevima može odobriti djelomično ili potpuno oslobađanje od plaćanja komunalnog doprinosa.SUDSKA I UPRAVNA PRAKSA I Upravni sudHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 6. (2006.), br. 4., str. 297-305 301Naprijed citiranom Odlukom o komunalnim doprinosima Grada Slu­nja, člankom 3. stavkom 2. propisano je da komunalni doprinos nisu obvezne plaćati osobe koje ostvaruju pravo na obnovu sukladno Prog­ramu obnove.Budući da Zakonom o komunalnom gospodarstvu, temeljem kojeg je doneseno osporeno rješenje, nije propisano oslobođenje od plaćanja komunalnog doprinosa za državu, odnosno za Hrvatsku upravu za ces­te, a niti to proizlazi iz odredbe članka 59. Zakona o javnim cestama, kojim su propisani izvori sredstava za financiranje javnih cesta, a kako je naprijed citiranom Odlukom o komunalnim doprinosima propisana mogućnosti oslobođenja od plaćanja komunalnog doprinosa samo za osobe koje ostvaruju pravo na obnovu sukladno Programu obnove, to se osporeno rješenje, uz obrazloženje kakvo je njime dano, ne može ocijeniti zakonitim, jer komunalni doprinos plaća vlasnik građevne čes­tice na kojoj se gradi građevina, odnosno investitor, a koja sredstva je jedinica lokalne samouprave dužna utrošiti sukladno odredbi članka 22. Zakona o komunalnom gospodarstvu.«Us-4681/01 od 14. prosinca 2005.NAKNADA IMOVINA - prava trećih osobaZakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske ko­munističke vladavine Narodne novine, broj 92/96 do 81/02 Članak 52.Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravimaNarodne novine, broj 91/96 do 114/01Članak 359. stavak 2.Pravna osoba, koja je na temelju ugovora o prijenosu prava koriš­tenja bez naknade, stekla pravo korištenja poslovnih prostorija ne smatra se trećom osobom koja je stekla pravo vlasništva tih poslov­nih prostorija samom pretvorbom društvenog vlasništva.»Iz podataka spisa predmeta, dostavljenih Sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je predmetna nekretnina rješenjem Komisije za nacionali­zaciju pri Narodnom odboru Općine D. g. - Z. broj: 02-KN-1266/1- 1059, od 23. prosinca 1959., nacionalizirana i postala društveno vlas- HRVATSKA JAVNA UPRAVASUDSKA I UPRAVNA PRAKSA I Upravni sudHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 6. (2006.), br. 4., str. 297-305302HRVATSKA JAVNA UPRAVAništvo danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (SI. list FNRJ, br. 52/58), koji je poi- menice naveden u Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu u vrijeme jugoslavenske i komunističke vladavine (’Narodne novine*, broj: 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02) i temeljem kojeg Zakona se prijašnjem vlasniku utvrđuje pravo na naknadu za imovinu oduzetu na teritoriju Republike Hrvatske.Prema odredbi članka 52. stavka 1. naprijed navedenog Zakona o nak­nadi, prijašnjem vlasniku ne vraća se imovina u vlasništvo i posjed na kojoj su na temelju valjane pravne osnove treće osobe stekle pravo vlas­ništva, odnosno ako im je imovina na temelju valjane pravne osnove za stjecanje prava vlasništva predana u posjed, ukoliko ovim Zakonom nije drugačije propisano.U pravu je tuženo tijelo kada u obrazloženju osporenog rješenja ističe da, ukoliko je do dana stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prenijeseno pravo korištenja, upravljanja ili raspola­ganja određene nekretnine, sukladno tada važećem propisu, osoba na koje je to pravo preneseno, smatra se vlasnikom.Tuženo tijelo zaključuje da je ugovor o prijenosu prava korištenja pos­lovnog prostora u dvorišnoj zgradi u Z., F. 11, zaključen između G. Z. i Privredne banke S. - Osnovne banke Z., od 12. lipnja 1987., valjana pravna osnova za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine ka­ko to propisuje odredba članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i dru­gim stvarnim pravima (‘Narodne novine’, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01).Međutim, prilikom odlučivanja o žalbi tužiteljice, tuženo tijelo nije imalo u vidu odredbu članka 359. stavka 2. navedenog Zakona o vlas­ništvu, prema kojem pravo vlasništva i druga prava, koja se steknu po odredbama ovoga Zakona o pretvorbi prava upravljanja, korištenja, ras­polaganja stvarima u društvenom vlasništvu, te o pretvorbi prava koriš­tenja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, stečena su pod uvjetom da nisu u sukobu s pravima koja na bivšim društvenim stvari­ma pripadaju drugim osobama na temelju propisa o nacionalizaciji.U konkretnom slučaju ugovor o prijenosu prava korištenja poslovnog prostora u dvorišnoj zgradi uZ., F. 11, od 12. lipnja 1987., treba prosu­đivati prema propisima koji su bili na snazi u vrijeme njegovog zaklju­čenja, a to je Zakon o prometu zemljišta i zgrada (pročišćeni tekst SI.SUDSKA I UPRAVNA PRAKSA I Upravni sudHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 6. (2006.), br. 4., str. 297-305 303list SFRJ, br. 43/65, 57/65 i 17/67) koji je preuzet Zakonom o dopuni Zakona o preuzimanju saveznih zakona, kojima se uređuju odnosi o kojim po Ustavnim amandmanima XX. do XLI. na Ustav SFRJ odlu­čuju republike (‘Narodne novine’, broj: 52/73), i koji je prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kako to izričito propisuje odredba članka 394. stavka 1. alineje 3. nave­denog Zakona.Naime, iz navedenog ugovora proizlazi da je tadašnja Privredna banka S. - Osnovna banka Z., stekla pravo trajnog korištenja i upravljanja predmetnih nekretnina, i to u naravi poslovne prostorije u dvorišnoj zgradi u Z., F. 11, što ih je upotrebljavao Centar Grada Z. za automat­sku obradu podataka, a koje nekretnine joj je grad Z. prenio bez nak­nade. Iz navedenog ugovora ne proizlazi da bi se radilo o prodaji, od­nosno otuđenju predmetne nekretnine iz društvenog vlasništva i njen prijenos u građansko vlasništvo nositelja građanskog prava vlasništva, a koja prodaja je bila regulirana člankom 10. naprijed navedenog Zako­na o prometu zemljišta i zgrada, prema kojem je bilo moguće prodati stambenu i poslovnu zgradu i pojedine stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada koji su u društvenom vlasništvu kad pro­daju vrši društveno-pravna osoba - radna organizacija ili društveno-po- litička zajednica, koji su nosioci prava korištenja na tim nekretninama, već se radi o prijenosu prava korištenja i upravljanja predmetnim nek­retninama.Kako se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru kakvog je imala u vi­du odredba članka 10. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, u kojem slučaju bi se jedino moglo govoriti da su ispunjeni uvjeti iz članka 52. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komu­nističke vladavine, dakle daje treća osoba na temelju valjane pravne os­nove stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine, te da njeno pravo nije u sukobu s pravima koja na bivšim društvenim pravima pripadaju drugim osobama na temelju propisa o denacionalizaciji (članak 359. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), to Sud ocje­njuje da je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužitelja.«Us-5952/2001 od 29. studenog 2005.HRVATSKA JAVNA UPRAVASUDSKA I UPRAVNA PRAKSA I Upravni sudHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 6. (2006.), br. 4., str. 297-305304HRVATSKA JAVNA UPRAVAPOLJOPRIVREDNO ZEMLJIŠTE - unošenje u kapital poljopriv­rednog zemljišta u vlasništvu Republike HrvatskeZakon o poljoprivrednom zemljištuNarodne novine, broj 66/01Članak 67.Hrvatski fond za privatizaciju nije nadležan za odlučivanje o uno­šenju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske u kapital poduzeća u pretvorbi.»Ocjenjujući zakonitost osporenog zaključka na osnovi stanja spisa predmeta te primjenom odgovarajućih odredbi Zakona o poljoprivred­nom zemljištu, Sud ne nalazi povreda zakona na štetu tužitelja.Prema odredbi članka 67. Zakona o poljoprivrednom zemljištu (‘Na­rodne novine’, broj 66/01), poljoprivredno zemljište koje su prijašnje društveno pravne osobe stekle kupnjom od fizičkih osoba ili drugim naplatnim pravnim poslom, rješavanjem mirovina ili darovanjem, na zahtjev tih pravnih osoba i uz suglasnost Državnog odvjetništva to zem­ljište će ući u njihov kapital.Razmatrajući zakonitost i pravilnost osporenog zaključka Sud nalazi da je tuženi pravilno imao u vidu da je temeljem Zakona o poljoprivred­nom zemljištu (‘Narodne novine’, broj 34/1991), sve poljoprivredno zemljište u društvenom vlasništvu po samom zakonu prešlo u vlasniš­tvo Republike Hrvatske. Time je poljoprivredno zemljište postalo vlas­ništvom Republike Hrvatske, dakle, imalo je poznatog vlasnika te slije­dom toga nije moglo ući u društveni kapital poduzeća u pretvorbi.Hrvatski fond za privatizaciju pravna je osoba osnovana radi provođe­nja i dovršenja postupka privatizacije imovine koja je Fondu temeljem Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća privremeno prenesena odnos­no koja je na temelju drugih zakona i odluka postala vlasništvo Repub­like Hrvatske i prenesena na Hrvatski fond za razvoj.Prema odredbi članka 4. Zakona o hrvatskom fondu za privatizaciju odnosno Zakona o izmjenama i dopunama tog Zakona (‘Narodne novi­ne’, broj 87/96), Fond obavlja stručne i upravne poslove koji se odnose na privatizaciju - prodaju dionica, udjela, stvari i prava i prijenos dio­nica bez naplate kad je to određeno zakonom, upravljanje imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske kad je to određeno zakonom ili odlu-SUDSKA I UPRAVNA PRAKSA I Upravni sudHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 6. (2006.), br. 4., str. 297-305 305kom Vlade; pretvorbu društvenih poduzeća, upravljanje pravnim oso­bama u kojima Fond ima dionice i udjele, te druge poslove utvrđene zakonom i Statutom Fonda, a koji zakonom nisu stavljeni u nadležno­st drugih državnih tijela. Dakle, Hrvatski fond za privatizaciju pravna je osoba s određenim upravnim i stručnim ovlastima vezanim uz pret­vorbu i privatizaciju, ali nema ovlasti raspolagati imovinom Republike Hrvatske, osim onom koja mu je privremeno prenesena.Pravilno je stoga i po ocjeni Suda tuženo tijelo nenadležno za dono­šenje odluke o raspolaganju poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske te je time pravilan i zakonit i osporeni zaključak o odlučivanju zahtjeva tužitelja.«Us-7185/2002 od 19. svibnja 2005.Priredila Mira Štern*Mira Štern, dipi, iur., sutldnja Upravnog suda Republike Hrvatske (judge of the Administrative Court of the Republic of Croatia) HRVATSKA JAVNA UPRAVA

Upravni sud Republike Hrvatske

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia