Tijekom druge polovine 18. stoljeća u Veneciju počinju sve češće ristizati molbe dalmatinskih gradskih knezova, kamerlenga i kaštelana za obnovom njihovih rezidencija. Rezidencije državnih predstavnika u gradovima na obali pomalo su propadale, dok su javni dužnosnici, nakon bezuspješnih molbi za njihovu obnovu, stanovali u privatnim palačama za koje su plaćali najamninu. Novac za najamninu država je isplaćivala tek nakon što je državni inženjer sastavio izvještaj i troškovnik potrebnih radova za obnovu rezidencije. Često je tijekom zadnjih dvaju desetljeća 18. stoljeća od organa vlasti u Veneciji dolazila naredba da inženjer koji je sastavljao troškovnik obnove, istodobno sastavi procjenu vrijednosti građevine. S obzirom na razmjere oštećenja na rezidencijalnim građevinama, događalo se da su iznosi novca potrebnog za njihovu obnovu često nadmašivali tržišnu vrijednost samog objekta. Takav je slučaj bio i s kneževom palačom u Šibeniku. U tekstu će se pobliže analizirati dosada neobjavljenji brojni dokumenti iz Arhiva Mletačke Republike u Veneciji koji prate sudbinu kneževe palače kroz drugu polovinu 18. stojeća. Između ostalog donosi se izvještaj inženjera Francesca Cicava sastavljen 1784. godine nakon pregleda kneževe palače u Šibeniku te izvještaj inženjera Frane Zavorea iz 1788. godine koji sadrži projekt prenamjene palače te crteže palače koji su tom prilikom nastali.During the second half of the 18th century Venice was bombarded by petitions in which the Venetian public administrators, camerlenghi and castellani of Dalmatian cities pleaded for the restoration of their palaces. The residences of the Venetian administrators in Dalmatia were in decline, but as their petitions often remained unanswered, the Rectors moved into private mansions for which they paid rent. The rent money was reimbursed by the State only after the state engineer had written a report and the cost estimate of the repairs. In the last two decades of the 18th century, Venice often sent requests to its engineers to make estimates of the value of these palaces along with the cost estimate for the repairs. Owing to the derelict condition of many of these buildings, the cost of necessary repairs was often higher than their actual value. This was the case with the Rector’s Palace in Šibenik. This text offers an analysis of numerous as yet unpublished documents from the Archives of the Republic in Venice, which reveal the vicissitudes of the rectors’ palace in Šibenik in the second half of the 18th century. One of them is the report of the engineer Francesco Cicavo made in 1784, after he visited the building, and the report of the engineer Frano Zavoreo made in 1788, which includes his project of the palace’s conversion to another purpose along with the drawings of the building he made during his visit
