Među mnogobrojnim poznatim požeškim licima posebno mjesto novije povijesti hrvatske književnosti zauzima ime Matka Peića. U svojim putopisima nastavlja matoševsku tradiciju otkrivanja „naših ljudi i krajeva“ (Dubravko Jelčić, 2004.) i stvara najveći i najvrjedniji putopisni opus u hrvatskoj književnosti. Matko Peić u svojim požeškim putopisima koristi zanimljiv leksik koji se kreće od tipičnih tuđica turskoga, njemačkoga, francuskoga i talijanskoga podrijetla do njegovih tvorenica. Njegov je leksik bogat i simboličan pa tako njegove sintagme „kaca parnjača“ ili „kruške miholjače“ potpuno dočaravaju krajolik o kojemu Peić piše. Svojim požeški putopisima Matko Peić potvrđuje činjenicu da bogatstvo jednoga naroda čini bogatstvo njegovih različitih idioma.Among many famous citizens of Požega, Matko Peić certainly takes a special place in the recent history of Croatian literature. In his travel accounts he continues the tradition of Matoš to discover not only “our people and regions” Dubravko Jelčić (2004) and he creates the largest and the most valuable travel accounting opus in Croatian literature up to the present moment. In his travel accounts of Požega, Matko Peić uses interesting lexis ranging from typical loanwords from Turkish, from German, from French and Italian to his own derivatives. His lexis is rich and symbolic, therefore his syntagms „kaca parnjača“ or „kruške miholjače“ fully conjure up the scenery about which Peić was writing. Matko Peić in his travel accounts confirms the fact that the richness of a nation consists of the richness of its different idioms
