Introduction of the Hungarian Language in Official Use in Hungary and the Role of the Croatian Nuncio in Požun (Bratislava) Parliament in the Year of 1843/44.
Do raspada Austro-Ugarske monarhije 1918. godine su u političkom životu Ugarske dominirala dvije teme: narodnosno pitanje, te tzv. austrijsko pitanje. Hrvati su imali važnu ulogu i utjecaj na oba pitanja, a napose glede uvođenja mađarskoga kao uredovnoga jezika u Ugarskoj.
U vrijeme nacionalnoga buđenja u Ugarskoj se kao reakcija na nasilno uvođenje njemačkoga jezika i sveopću germanizaciju društvenoga i političkoga života pojavila težnja za uvođenjem mađarskoga jezika u javnu uporabu umjesto „mrtvoga” latinskoga te nametnutoga njemačkoga jezika.
Pitanje uvođenja mađarskoga kao uredovnoga jezika pokrenuto je na državnome saboru 1790. godine, kada su se tome oduprli hrvatski nunciji. Kako ugarski redovi i staleži nisu mogli ostvariti svoje nakane ukoliko njihove zakonske članke nije sankcionirao kralj, to je jačalo njihovo nezadovoljstvo prema bečkome dvoru koji je, naime, desetljećima odbijao udovoljiti željama Mađara zastupajući gledište da skoro polovina pučanstva Ugarske i Hrvatske (osim Hrvata još i Slovaci, Rumunji, Srbi i Nijemci) ne poznaje mađarski jezik, pa bi njegovo uvođenje u javni život otežavalo uredovanje u zemlji. Želji Mađara su se desetljećima najoštrije suprotstavljali Hrvati, pa su se hrvatsko-ugarski odnosi početkom 1840-ih godina zaoštrili do usijanja. Naime, kralj nije uobičavao sancionirati zakonske članke Požunskoga sabora za koje nisu glasovali hrvatski nunciji, budući je Hrvatska od 1102.bila pridružena strana (partes subjectae, partes adnexae), odnosno posestrima kraljevina (socia regna) Ugarskoga kraljevstva.
U ovome radu se na temelju saborskih spisa i arhivskih materijala bavimo istraživanjem uloge hrvatskih nuncija na povijesnom Požunskom saboru 1843-44. godine kada su jezične i uopće javnopravne rasprave dostigle vrhunac i uzrokovale razmirice koje su znatnim dijelom utjecale na događaje 1848-49. godine.Until the collapse of the Austro-Hungarian Empire in 1918 two themes dominated in the Hungarian political life: nationality question and the so called Austrian question. The Croats had an important role and impact on both issues, particularly to the introduction of the Hungarian language as official in Hungary.
In time of national awakening in Hungary, and in response to the violent introduction of German language and germanisation in social and political life, the strive for the introduction of the Hungarian language in public use appeared instead of the "dead" Latin and imposed German language.
The question of the introduction of the Hungarian language as the oficcial was initiated at the State Parliament in 1790, when it was resisted by the Croatian nuncios. The Hungarian orders and estates could not achieve their intentions if their legal papers were not sanctioned by the King himself, it made their dissatisfaction towards the Viennese court even stronger and which in fact, for decades refused to comply with the wishes of the Hungarians representing the view that almost half of the population of Hungary and Croatia (Slovaks, Romanians, Serbs and Germans) did not know the Hungarian language, so that its introduction into public life would be too difficult for managing the country. The Croats opposed for decades to the Hungarian desires and wishes and the Croatian-Hungarian relations in early 1840s sharpened to a boiling point. Specifically, the King did not use sanctions for legal articles of Požun Parliament that were not voted by the Croatian nuncios, since Croatia was an affiliated party from 1102. (partes subjectae, partes adnexae) or fraternal realm (socio regna) of theHungarian kingdom.
In this thesis, on the basis of parliamentary documents and archival materials we study the role of the Croatian nuncio in the historic Požun(Bratislava) Parliament of 1843-44. when the linguistic and general public law debate reached a climax and caused disputes that were significantly influenced by the events in the year of 1848-49
