Veoma je važno prisjetiti se slavenske filologije kao discipline u Jagićevo doba. Pojedinom
je znanstveniku tada bilo na volju cijelo filološko, i jezikoslovno i književnoznanstveno
predmetno područje, pa se od stručnjaka očekivala šira slavistička
naobrazba, od starocrkvenoslavenskoga do pojedinih nacionalnih jezika, kao i šira
književnopovijesna, tekstološka, kao i komparatistička stručna kompetencija. U kasnijem
razvoju slavenske filologije ona se podijelila najprije na stručnjake za slavenske
jezike ili slavenske književnosti, a danas se susrećemo sa specijalizacijama na pojedine
slavenske filologije, pa i još uže - na povjesničare i teoretičare književnosti ili lingviste
koje se specijaliziraju za pojedina područja na korpusu jedne književnosti ili jednoga
jezika. Dolazimo u situaciju u kojoj se o slavistici kao studijskom i znanstvenom
području jedva još može govoriti, pa se postavlja pitanje daljnjega razvoja modernih
slavističkih studija. U radu se zagovara interdisciplinarna solidarnost kroz zagovor
dvo- i više disciplinarnih studija, čime se osigurava potrebna višejezična, interkulturna
i višeknjiževna naobrazba.It is important to recollect briefly what Slavic philology as a discipline was like
during Jagić’s lifetime. A literary scholar used to make use of entire philological area of
study, in terms of language and literature, which naturally required a broader knowledge
of Slavic studies, ranging from Old Church Slavic and national languages to a
number of competences in literary history, textology, comparative literature, etc. In the
subsequent development of Slavic philology, the latter was first divided into distinct
areas of study, i.e. Slavic languages or Slavic literatures, while today we witness specialization
for various Slavic philologies, even more specific, to literary historians and
literary theorists or linguists, specialising in a distinct field of study within one particular
Slavic literature or one particular Slavic language. We have come to the point
where Slavic studies are almost extinct as a distinct scientific and university study programme,
and a question rises whether further development of modern Slavic studies is
still possible. In this paper, an interdisciplinary solidarity is advocated, to be achieved
by double disciplinarity or multidisciplinarity, which would provide a multilanguage,
intercultural and multiliterary education
