Način na koji se institut zakonskih (pravnih) predmnjeva nastoji prikazati i problematizirati u ovom radu ne odstupa u bitnome od standardnih stavova koji se o njegovim osnovnim polaznim odrednicama zauzimaju u komparativnoj doktrini građanskog procesnog prava. U radu se, međutim, s jedne strane, nastoje dalje razviti (produbiti) teorijske konsekvence tih odrednica, dok ih se, s druge strane, pokušava uskladiti s nekim teorijskim konstrukcijama koje o općoj pravozaštitnoj ulozi procesa, ali i onima o općoj impostaciji metoda utvrđivanja činjenica uključujući i dokazivanjem autor inače zastupa. Pritom se inzistira na tome da bi pri određivanju biti instituta pored pojma predmnjeve kao presumptivnog pravila, apstraktne predmnjeve, trebalo uvesti i pojam konkretne pravne predmnjeve kao zaključka koji se formira primjenom presumptivnog pravila na utvrđenje o postojanju konkretne presumptivne baze, kojim bi se pojmom nadomjestilo u domaćoj (civilističkoj) doktrini još uvijek široko prihvaćeno određenje pojma predmnjeve kao činjenice čije se postojanje pretpostavlja u zakonu i time otklonilo konfundiranje pojma konkretne predmnjeve s njezinim objektom. Proširuje se sadržaj pojma presumiranog objekta uključivanjem u taj pojam pored, tzv. «običnih» činjenica, kako se to redovito čini u domaćoj doktrini, i određenih prava, pravnih odnosa i pravnih stanja, zbog čega se specifičnosti instituta posebno obrađuju u ovisnosti o tome je li u konkretnom slučaju riječ o, tzv. predmnjevi o činjenicama ili predmnjevi o pravu. Istražuju se razlike između, tzv. oborivih i neoborivih predmnjeva te posljedice tih razlika, pretpostavke pretvaranja oborivih u neoborive te neoborivost i oborivost predmnjeva koje se vežu uz pravomoćne sudske odluke. Upozorava se na problem, tzv. ugovornih te, tzv. ulančanih predmnjeva. Razmatra se način utvrđivanja činjenica primjenom presumptivnih pravila kao jedne od metoda utvrđivanja činjenica u parničnom postupku, metode koja se različito primjenjuje kad je riječ o predmnjevama o činjenicama i o predmnjevama o pravu te o oborivim i neoborivim takvim predmnjevama, a posebno i odnos te metode prema drugim metodama utvrđivanja činjenica uključujući i dokazivanjem. Postavljaju se i analiziraju problemi, tzv. kumulacije i sukoba predmnjeva te određivanja vremenskih granica njihova djelovanja. Kritički se izlažu i doktrinarni stavovi o, tzv. jednočlanim predmnjevama, pravno značenje, tzv. jednostavnih predmnjeva te predmnijevanost, tzv. procesnih pretpostavaka. Posebna se pažnja posvećuje određenju pravne prirode zakonskih predmnjeva, pri čemu se pravila o tim predmnjevama kad je riječ o predmnjevama o činjenicama kvalificiraju kao pravila čija je funkcija analogna funkciji pravila koja uređuju i druge mehanizme utvrđivanja činjenica, dakle – u okviru klasifikacije pravnih normi prema njihovoj funkciji u suđenju koju daje autor na primarne materijalnopravne norme, na pravozaštitne materijalnopravne norme, na čiste procesnopravne norme i na pravozaštitne procesnopravne norme - kao pravila tzv. procesnog pravozaštitnog prava, a kad je riječ o predmnjevama o pravnom stanju kao pravila čija je funkcija analogna funkciji pravila koja utvrđuju činjenice uz postojanje kojih ta pravila vežu nastupanje odgovarajućih pravnih posljedica, dakle ili kao pravila (primarnog ili pravozaštitnog) materijalnog ili (pravozaštitnog) procesnog prava. Pokušava se odrediti odnos pojma zakonskih predmnjeva prema pojmu zakonskih fikcija te presumptivnih pravila i pravila o teretu dokazivanja. Zaključno se upozorava ponovno na komparativnom planu oživljeni interes za kompleksnu problematiku zakonskih predmnjeva i naglašava potreba reinterpretacije instituta, osobito s aspekta relativno tradicionalističkog (zapravo «zastarjelog») pristupa hrvatske doktrine.The way in which statutory (legal) presumptions are presented and problematized in this paper does not depart from the usual viewpoints in the comparative doctrine of civil procedural law. On the one hand, however, one tends to develop (deepen) the theoretical consequences of those determinants, whereas, on the other hand, one tends to harmonize them with some theoretical constructions that the author of this paper holds as regards the general protective role of the process as well as regarding the general impostation of the fact finding method including fact finding by means of evidence. Apart from the concept of presumption as the presumed legal proposition or abstract presumption one should also introduce the concept of concrete statutory presumption as the conclusion drawn by applying the presumed legal proposition to the determination of the existence of a concrete base of presumption. This would replace the widely accepted determination of the concept of presumption as the fact the existence of which is presumed in law. It would also eliminate the confusion over the terms concrete statutory presumption and the object thereof in the domestic (civil) doctrine
