Sanja Vulić

Croatian

Vulić, Sanja

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Sanja Vulić Zagreb STUDIJA O ČAKAVSKOM GOVORU ORLECA NA OTOKU CRESU (H. P. Houtzagers: The čaka vian dialect of Orlec on the island of Cres, Studies in Slavic and General Linguistic, vol. S, Editions Rodopi, Amsterdam, 1985) Prije disertacije H. P. Houtzagersa nije objavljena ni jedna rasprava o orleč­kom govoru pa će ovaj rad ispuniti jednu prazninu u proučavanju čakavskih govo-ra. Za otok se Cres općelf•.to može utvrditi da su ga dijalektolozi u svojim teren-skim istraživanjima uglavnom zaobilazili. Veći je interes za govor svog rodnog grada Cresa pokazao jedino M. Ten tor pa su njegove rasprave »Der čakavische Dia-Jekt der Stadt Cres (Cherso)<< i »Leksička slaganja creskoga narječja i slovenskoga jezika protiv Vukova jezika« (prva je objavljena još daleke 1909.) i danas nezaobi-lazne pri istraživanju creske čakavštine. Poslije Tentora još je M. Hraste 1954. go-dine objavio kratak prikaz akcenatskog sustava na Cresu, a posljednjih smo godi-na još dobili opis creskog fonološkog sustava od A. Šojata (budući da je grad Cres izabran za jedan od čakavskih punktova za Općeslavenski lingvistički atlas) te je-dan Houtzagersov članak o akcentuaciji creskih govora. Inače se otok Cres spomi-njao u dijalektološkim raspravama samo sporadično što je šteta s obzirom na to da se radi o govorima na rubnom području slavenskoga svijeta koji čuvaju mnoge konzervativne jezične karakteristike. Upravo je ta činjenica bila odlučujuća za Ho-utzagersov izbor orlečkog govora. U svom prvom, uvodnom poglavlju autor izričito naglašava kako je bio upu-ćen izabrati za svoj rad Orlec zato što su u tom mjestu vrlo dobro sačuvani stari običaji i nošnja te, što je najvažnije, sam govor. Tu pojavu objašnjava činjenicom da je Orlec smješten u unutrašnjosti otoka, izoliran od različitih utjecaja, naročito od utjecaja turizma. Medutim, Houtzagers, koji je duže boravio na otoku Cresu, proučavajući i ostale govore, došao je do zaključka da je i drugdje na Cresu dobro sačuvan dijalekt. Pri ispitivanju orlečkog govora za informante je 1zabrao starije žene jer su one oduvijek bile više vezane za kuću pa je njihov govor bio manje izlo-žen vanjskim utjecajima od govora muškaraca. Još u uvodnom poglavlju ističe ka-119 ko je ovaj opis orlečkog govora sinkronijski. Nakon toga daje osnovnu informaciju o jezicima i dijalektima na području SFRJ, a zatim nekoliko općih naznaka o ča­kavskom narječju i posebno o sjeverozapadnom čakavskom dijalektu kojemu pri-pada orlečki govor pa ovaj kratak opis može dobro poslužiti onim potencijalnim čitateljima Houtzagersove knjige koji ne znaju puno o jezicima i narječjima na na-šem tlu. U uvodnom je dijelu još dat kratak pregled ostalih poglavlja. Tu upozora-va da je u svojoj radnji najviše pozornosti posvetio fonologiji, morfološkim pro-mjenama i rječniku te da je opis orlečkog fonološkog sustava temeljen na teorija-ma Ebelinga i Kortlandta. Bez obzira na to što je naveo te izvore, ipak mislim da je šteta što nije detaljnije objasnio lingvističke termine kojima se služio. Još na-značava kako je napravio razliku izmedu fonetskog i fonološkog pristupa gradi . Treba spomenuti da je prije uvodnog poglavlja dao dvije karte kako bi što bolje ilustrirao geografski položaj otoka Cresa (na prvoj) i Orleca (na drugoj), a osim to-ga još daje popis kratica koje rabi u svom radu. Drugo je poglavlje posvećeno fonologiji. Tu opisuje samoglasnički i suglasnič­ki inventar te daje kratak pregled troakcenatskoga sustava orlečkoga govora (/a / / a/ / a/). Veću pažnju posvećuje konsonantizmu nego vokalizmu. Tu navodi različi­te glasovne varijante koje nemaju fonološku funkciju. Analizira različite tipove asi-milacija uključujući i asimilaciju na udaljenost. Veliko zanimanje pokazuje za kon-sonantske skupove pa tako razmatra i pojavu redukcije prvog konsonanta u sug-lasničkim skupovima na početku riječi. Zamjećuje i pojavu slabljenja napetosti prvog konsonanta u konsonantskim skupovima unutar riječi te glasovne promje-ne na kraju riječi u sandhi pozicijama. U potpoglavlju o vokalizmu najviše se os-vrće na problem odredivanja kvantitete vokala. Spominje i diftongizaciju dugog e i o u orlečkome govoru, ali začudo ne navodi nikakve pirmjere premda inače obi-čava sve svoje opise ilustrirati brojnim primjerima. U trećem poglavlju obraduje imenice. Na početku daje izuzetno opširan pre-gled akcenatskih tipova imenica. Zatim prelazi na analizu padežnih nastavaka i do-nosi postojeće paradigmatske tipove svih triju rodova. Posebno razmatra situacije kada je naglasak na osnovi riječi, a posebno kada je na fleksemu . U četvrtom je poglavlju riječ o zamjenicama. Smatra da je za zamjeničke i pri-djevske deklinacije izuzetno važna opreka živo/ neživo i ljudsko / neljudsko te navo-di u kojim padežima ta razlika dolazi do izražaja. Iza toga obraduje zamjenice po vrstama i za svaku donosi deklinacijski tip. Peto poglavlje pripada pridjevima. Najprije daje pregled pridjevskih paradig-mi i tablicu nastavaka. Posebno analizira svaki deklinacijski tip, ali ne zanemaruje ni akcentuaciju pridjeva. Osvrće se i na sintaktičku uporabu odredenog i neodre-đenog oblika pridjeva, a na kraju se kratko zaustavlja na komparaciji pridjeva. šesto je poglavlje o glagolima. Kao i u prethodnim poglavljima i ovdje opisuje paradigmatske karakteristike, daje tablicu nastavaka te analizira akcenatske tipo-ve. Opet posebno izdvaja tipove s akcentom na fleksemu. U svim tim poglavljima koja se bave morfologijom uvijek svoje opise ilustrira mnoštvom primjera kao i u poglavlju o fonologiji. Sedmo poglavlje čine bilješke o sintaksi. Autor je još u uvodnom dijelu svoje radnje napomenuo da bi analiza sintakse orlečkog govora zahtijevala posebnu stu-diju. Tu činjenicu ponovo ističe i u ovom poglavlju . Stoga ovdje samo navodi neke 120 podatke o kongruenciji i to poglavito o slaganju riječi prema broju. Iza toga daje popis prijedloga za koje ima potvrdu od informanata da se rabe u orlečkom govo-ru. Kratko se osvrće na sintaktičku upotrebu prijedloga. Zatim daje nekoliko po-dataka o sintaksi padeža bez većeg udubljavanja u problem. Na kraju donosi još nekoliko raznovrsnih kratkih zapažanja o sintaksi bez nekog odredenog sustavnog pristupa. Prije popratnog rječnika, kojemu pripada polovica ove radnje, još se nalazi 17 ogleda govora koje je dobio od istih onih informanata od kojih je dobio i ostale podatke. Napominje da je svoje informante pustio da govore spontano pa je to razlog što u ovim ogledima često ima naglih prelazaka s jedne teme na drugu, a ta-koder i nekih riječi koje ne pripadaju orlečkom govoru. Odlučio je da neće ništa mijenjati osim što je ponešto ispustio i ponešto grafički posebno istaknuo. Tako je npr. potcrtao mjesta na kojima dolazi do fonetskih promjena zbog sandhija tekur-zivom istaknuo i potcrtao riječi ili oblike riječi koji ne pripadaju orlečkom govoru. Odredene pojedinosti iz ogleda govora objašnjava u bilješkama ako smatra po-trebnim. Ako je poznavanje značenja nekih riječi u pojedinom ogledu bitno za raz-umijevanje teksta kao cjeline, Houtzagers ih objašnjava prije samog ogleda govo-ra. Ako pak iz konteksta pojedinog ogleda nije u potpunosti jasno o čemu je u tom tekstu riječ, prije ogleda daje kratku informaciju o sadržaju čitavog ogleda. Svi su tekstovi, naravno, akcentuirani. Osim što sadržavaju niz podataka iz života infor-manata, ti su ogledi govora ujedno i riznica različitih informacija o narodnim obi-čajima i pripremanju jela pa mogu biti vrlo interesantni za etnografska istraživa-nja, a takoder i za proučavatelje usmene narodne književnosti jer medu njima ima i nekoliko pripovijesti koje se generacijama usmeno prenose. Popratni čakavsko-engleski, ili točnije rečeno orlečko-engleski rječnik, uz ras-pravu o orlečkom govoru ima ilustrativan karakter. U kratkom, ali vrlo informa-tivnom uvodu koji prethodi rječniku, Houtzagers donosi osnovne podatke o struk-turi svog rječnika. Tako npr. saznajemo da natuknice nisu donesene u kanonskom obliku ako od informanata na terenu nije dobio potvrdu o tom obliku. U tom slu-čaju natuknica je prezentirana onim oblikom za koji je imao potvrdu. Ako ipak do-nosi nepotvrdeni kanonski oblik, takve natuknice obavezno označuje križićem. Steta je što je iz tog razloga izostavio mnoge infinitive glagole. Tu je prazninu na-stojao nadomjestiti brojnim prefigiranim infinitivnim oblicima za koje je imao po-tvrdu. Rječnik sadržava približno 4500 natuknica. Većina ih je zabilježena u kanon-skom obliku. Uz takve oblike ne donosi gramatičke odrednice natukničkog lekse-ma, ali ako je natuknica zabilježena u nekom drugom obliku, obavezno je morfolo-ški opisana. Ovaj je autor u svom rječniku nastojao dati što više informacija o paradigmatskim oblicima odredene natuknice pa tako u tijelu članka imeničkih i glagolskih natuknica navodi flekseme svih paradigmatskih oblika za koje ima po-tvrdu s terena. Eventualne akcente na tim nastavačnim morfemima obavezno bi-lježi. Isto tako uz pridjevske, odnosno priložne natuknice donosi odgovarajuće ob-like komparativa i superlativa ako ih je čuo od informanata. Ako mu je poznato da odredena riječ počinje iščezavati u govornoj praksi, uz natuknicu u koju je ta riječ unesena daje informaciju o njezinoj opsolescentnosti. Frazemi su leksikografski obrađeni na način uobičajen u frazeološkim rječnicima, tj. unutar leksikografskog članka imenice koja prva po redu dolazi u tom frazemu Uer se radi o frazemima 121 koji sadržavaju imenice). Frazem se kao cjelina nalazi u tijelu članka anteponiran svom prijevodnom ekvivalentu. Leksikografski su članci glagolskih natuknica čes­to strukturirani na principu leksičkih gnijezda. Prefigirani derivati pojedinog gla-gola, za koje ima potvrdu od izvornih govornika, uvrštavaju se u rječnik kao pod-natuknice unutar leksičkog gnijezda glagolske natuknice od koje su izvedeni. Hete-rofoni i glasovne varijante odredenog leksema nalaze se u ovom rječniku zajedno u sklopu jedne glave članka. Ponekad se uz glasovne varijante nalazi naznaka koja je od tih varijanti češća. Tvorbene varijante koje su rezultat različitog načina mor-fološke adaptacije riječi u procesu jezičnog posudivanja takoder se bilježe zajedno u okviru jedne leme. Ostale se tvorbene varijante uvrštavaju u rječnik kao posebne natuknice. Za svaku se natuknicu u tijelu članka donosi odgovarajuća prijevodna semantizacija. Te su prijevodne semantizacije, kao što se može i očekivati, uglav-nom pravi prijevodni ekvivalenti natuknice. Medutim, u slučajevima kada se prije-vodna semantizacija ne može adekvatno izraziti prijevodnim ekvivalentom, Hout-zagers donosi leksikografske definicije kojima objašnjava sadržaj odredene natuk-nice. Ako je neka riječ u orlečkom govoru homonimna, unosi se u rječnik kao natuknica onoliko puta koliko ima različitih sadržaja te riječi. S druge strane, poli-semne riječi imaju jednu zajedničku natuknicu a sadržajna različitost prijevodnih ekvivalenata grafički je posebno istaknuta. Leksičke jedinice koje su homografi ili pak homoformi uvijek imaju svaka svoj vlastiti leksikografski članak kao i homo-nimi. Uz fitonimne natuknice pored prijevodne semantizacije obično bilježi odgo-varajući znanstveni naziv na latinskom jeziku. Ponekad se unutar tijela članka na-laze egzemplifikacije odredene natuknice. Houtzagers donosi samo one egzempli-fikacije koje je zabilježio na terenu pa je to razlog zašto se u ovom rječniku nalazi razmjerno mali broj egzemplifikacija s obzirom na količinu natuknica. Uvijek daje prijevodne semantizacije svojih egzemplifikacija što je jedinstven slučaj u čakav­skoj le9ikografskoj praksi. Natuknice, podnatuknice i egzemplifikacije obavezno su akcentuirane. Od onomastičke grade u ovom rječniku medu natuknicama ima po nekoliko antroponima, etnika, etnonima, hrematonima, horonima, mikrotopo-nima, oronima i hidronima. Uz mikrotoponimne i neke horonimne natuknice na-lazi se oznaka da je riječ o toponimima. šteta je što je, pri unošenju etničkih na-tuknica u rječnik, autor napravio nekoliko ortografskih pogrešaka. Tako su npr. etnici orlečan 'inhabitant of Orlec', orlečanka 'female inhabitant of Orlec', orlešćica 'female inhabitant of Orlec', sansigot 'inhabitant of Susak', sansigota 'female inhabi-tant of Susak' zabilježeni malim početnim slovom. Neke su etničke natuknice ipak zabilježene ispravno velikim početnim slovom, npr. Bejiin 'inhabitant of Beli'. Jed-na natuknica u ovom rječniku pobuđuje posebnu pozornost. Riječ je o natuknici snim kojoj je postponirana glasovna varijanta sran. Unutar tijela članka nalaze se egzemplifikacije obiju varijanata: me je sram do njega; ni ga sran. članak je uput-nicom povezan s natuknicom jiiski kojoj pripada egzemplifikacija sran jiiski i strah božji. Ako je podatak točan, riječ je o zamjeni nenastavačnog završnog -m sa -n, a takav slučaj, koliko mi je poznato, do sada na čakavskom području nije nigdje registriran. Tako ovaj interesantan rječnik ne samo da vrlo dobro ilustrira pre-thodni iscrpan opis orlečkog govora nego uz to pruža i uvid u brojne karakteristi-ke leksičkog fonda ovog mjesnog govora pa rasprava kao kompaktna cjelina pred-stavlja dobitak za našu dijalektologiju. 122 

STUDIJA O ČAKAVSKOM GOVORU ORLECA NA OTOKU CRESU (H. P. Houtzagers: The čakavian dialect of Orlec on the island of Cres, Studies in Slavic and General Linguistic, vol. 5, Editions Rodopi, Amsterdam, 1985.

STUDIJA O ČAKAVSKOM GOVORU ORLECA NA OTOKU CRESU (H. P. Houtzagers: The čakavian dialect of Orlec on the island of Cres, Studies in Slavic and General Linguistic, vol. 5, Editions Rodopi, Amsterdam, 1985.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia