Croatian Academy of Science and Split Literary Circles and Arts
Abstract
Krajem 18. i u prvoj polovici 19. st. – dakle u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda – kajkavski je književni jezik polifunkcionalan, standardiziran i normiran rječnicima, gramatikama i pravopisima te u stanju zadovoljiti sve komunikacijske potrebe svoga vremena. U radu se, temeljem analize narativa osoba, kao i podataka o njihovoj stvarnoj jezičnoj praksi i društveno-kulturnim životnim uvjetima (Novak 2012: 190), na primjeru četvorice značajnih kajkavskih autora toga vremena – Tomaša Mikloušića (1767. – 1833.), Ignaca Kristijanovića (1796. – 1884), Josipa Đurkovečkog (1761. – 1832.) i Ivana Krizmanića (1766. – 1852.) – raspravlja o kajkavskim pogledima na preporod i ilirsku jezičnu reformu
