Zbog zastarjelosti izvanparničnog prava u Republici Hrvatskoj, gdje su bila na snazi pravna pravila
Zakona o sudskom vanparničnom postupku Kraljevine Jugoslavije iz 1934. godine koja su bila neprimjenjiva
i izgubila su svrhu radi višekratne derogacije posebnim zakonima, a pri čemu je heterogenost
pravnih pravila istovremeno dovodila do pravne nesigurnosti i različitih pravnih rješenja o istoj pravnoj
stvari, izražena je nužnost uspostavljanja novog normativnog sustava u izvanparničnom postupovnom
pravu. Izradom Zakona o izvanparničnom postupku proširen je djelokrug javnih bilježnika u nespornom
sudovanju u svrhu ‘outsorcinga’ ovlasti sa sudova na javne bilježnike, bilo kao povjerene nadležnosti
bilo kao izvorne nadležnosti. Novouspostavljeni Zakon o izvanparničnom postupku nomotehnički je
precizno strukturiran te je njegova formalna konstrukcija podijeljena na opći dio i posebni dio Zakona.
Općim dijelom Zakona omogućeno je sveobuhvatno normiranje zajedničkih procesnopravnih osnova
svih raznovrsnih izvanparničnih postupaka koji nisu uređeni drugim pozitivnim propisima. Posebnim
dijelom Zakona detaljno su uređeni neki od značajnih posebnih izvanparničnih postupaka koji nisu normirani
drugim zakonima ili su do sada u određenim dijelovima bili obuhvaćeni normativno zastarjelim
propisima
