MODELI PRAVNE REGULATIVE TELEVIZIJSKOG EMITOVANJA U SJEDINJENIM AMERIČKIM DRŽAVAMA

Abstract

This paper is concerned with analysis of implementation of legislative regulation on broadcasting system of the United States of America, with special reference to the process which has put frequency spectre, with the aid of legal regulations, more and more in the service of commercial interests and not any other public property with a different concept. Hypothesis that the state legislation in the USA promotes and spreads only some interests and not those of all citizens is proved by the comparative analysis of the originally and recently adopted legal acts. The Communications Act of 1934 (which established public, not private property on radio waves) and the Public Broadcasting Act of 1967 (which stimulates the production of non-commercial programme, especially for children, and PBC, Public Broadcasting Corporation, is being established), defined television as a medium in the service of public interest and in the function of development of American democracy, while recently adopted legislative regulations (as the Telecommunications Act of 1996 and regulations of the Federal Communications Commission from 2003, as well as their latest initiatives), according to media scientists and researchers presented in this paper, turn the television into an instrument of establishing ruling of commercial interests. Throughout the American history, in almost every walk of life, primary definitions of common goods have been remodelled and, by adopting certain legal measures, gradually reduced to protection of certain interests (politics and capital), not common interests of all the citizens of America. The key moment for understanding this developing paradigm was when the Declaration of Independence text (1776), which refers to the rights of all people to “life, liberty and the pursuit of happiness” at the 1789 USA Constitution has been changed in the way that the phrase on the right to “pursuit of happiness” has been altered into the right to “property”. The US system institutions have been working for decades on carrying out in practice, through legislative measures, the ideology of bringing down the term of happiness to acquiring and protection of private property, that is to teleology of property. Reassessment of legislative measures which channel the action is crucial.Ovaj rad se bavi analizom primene zakonske regulative na radio-difuzni sistem Sjedinjenih Američkih Država, s posebnim osvrtom na proces koji je frekventni spektar, uz pomoć pravnih regulativa, sve više stavljao u službu komercijalnih interesa a ne nekog na drugi način koncipiranog javnog dobra. Hipotezu da državno zakonodavstvo u SAD medijski promoviše i štiti samo određene, a ne i zajedničke interese građana, dokazuje komparativna analiza prvobitno donetih i nedavno donetih zakonskih akata. Zakon o komunikacijama iz 1934. godine (kojim je uspostavljeno javno a ne privatno vlasništvo nad radio talasima) i Zakon o javnom emitovanju iz 1967. godine (kojim se podstiče proizvodnja nekomercijalnog programa, naročitog dečjeg, i osniva PBC, Korporacija za javno emitovanje), definisali su televiziju kao medij u službi javnog interesa i u funkciji razvoja američke demokratije, dok nedavno donete zakonske regulative (kao što su Zakon o telekomunikacijama iz 1996. godine i uredbe Federalne komisije za komunikacije iz 2003. godine kao i njene najnovije inicijative), po mišljenju naučnika i istraživača medija koji su predstavljeni u ovom radu, televiziju pretvaraju u instrument za uspostavljanje vladavine komercijalnih interesa. Kroz američku istoriju, takoreći u svim oblastima života, prvobitne definicije zajedničkog dobra su preinačavane i, donošenjem određenih zakonskih mera, postepeno sužavane na zaštitu samo određenih interesa (politike i kapitala), a ne zajedničkih interesa svih građana Amerike. Ključni momenat za razumevanje ovakve razvojne paradigme bio je trenutak kada je tekst iz Deklaracije o nezavisnosti (1776), koji govori o pravima svih ljudi na „život, slobodu i ostvarenje sreće“ u Ustavu SAD iz 1789. godine promenjen tako što je fraza o pravu na „ostvarenje sreće“ preinačena u pravo na „imovinu“. Decenijama su institucije sistema SAD sistematski radile na tome da se u praksi, putem legislativnih mera, realizuje ideologija svođenja pojma sreće na sticanje i zaštitu privatne imovine, odnosno na teleologiju vlasništva. Preispitivanje legislativnih mera koje kanališu akciju je ključno

    Similar works