Maković, Zvonko

Croatian

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

s izložbe živka đaka u galeriji sc u zagrebu 119 izložba živka đaka galerija studentskog centra zagreb 16/30. 12. 1968. zvonko maković Ovo slikarstvo možemo -nazvati sli­karstvom hazarda, ciničkim slikar­stvom, ironijom predmeta . . . Sve­jedno je. Svaki takav naziv odre­đuje nešto u njemu. Govori o nje-mu manje ili više tačno. No svaki takav termin, koliko god se poku­šava približiti pravoj determinaciji, toliko i odstupa od nje. Jedino što se može odmah uočiti u djelu Živka Đaka, to je opsjednutost predme­tom. Ali i takav stav može biti dvo­značan, ako pomislimo npr. na Van Gogha ili Cezannea koji su također bili neizmjerno zaljubljeni u pred­mete. Ali dok su oni prilazili ofoIli­ci ma svakodnevne upotrebe s po­štovanjem i tražili u njima simbo­liku »nečeg drugog«, u slikarstvu nove figuracije predmet postaje vulgariziran, a izražava sam sebe kao element banalne i brutalne svakodnevne stvarnosti. Njegova uporabivost i značenje počivaju u osjećanju suvišnosti u ovom racio­nalnom svijetu. Oni veličaju lje­potu bukvalnog, apsurd nezausta­vljive proizvodnje bezbrojnih stvari koje su, zapravo, suvišne i besmi­slene. Đak oslobađa svijet svake mitologi-zacije, skida aureolu sa svega. Čo­vjek se poistovečuje sa sladoledom, nebo postaje ljubičica, a igračka va-120 žnija od djevojčice koja se njome igra. Predmet uvijek pobjeđuje. Đak, kao i njegovi prethodnici Da-mijamović, Reljić, Drago, Otašević, ulazi u samu dušu predmeta. Ko­liko god se to slikarstvo činilo luc­kasto naivnim i besmislenim — najveći je cilj umjetnika da se što više približi kiču — ono posjeduje svoju specifičnu poetiku. Razgoli-ćena istima uvijek začuđuje i u prvi čas šokira. Đak prilazi predmetu analitički; iako mu je izraz naoko •nespretan i dječji naivan, djelo u sebi nosi istinu koja je drugačija od njegove vanjske »istine stvari«. On otkriva dušu predmeta. Sjetimo se izvanrednog motta Godardova filma »Živjeti svoj život« gdje autor priča priču o kokoši koja se sastoji od unutrašnjosti i vanjštine. »Otklo­nimo li vanjštinu, prodremo u unu­trašnjost, a uklonimo li unutra­šnjost, tada opazimo samu dušu.« Živko Đak ne otklanja vanjštinu, ali zato se duša nalazi na samoj vanj­štini. Duša stvari i duša čovjeka po-istovećuju se. Čovjek je isto toliko banalan kao i uteg, sladoled ili igračka. Njegova je duša vanjština. On je oslobođen svakog pojma o estetskom. Njegova estetika vezana je za samu ikonografiju — goloti­nju uporabnih elemenata svakida­šnjice. Za tehniku Živka Đaka možemo* reći da je »klasična«. »Štafelajno« slikarstvo čiste i elementarne kro­matike, jednostavnog i preciznog crtanja, plošno, bez sjena, bez to-naliizacije. Svaka patetika i gesta ovdje su odsutne. Likovi su mirni i ukočeni, pasivni i preneraženi. Postiđeni svoje tupe i beskorisne prisutnosti, zapečaćeni i začuđeni u času identifikacije s predmetom koji dotiču (il i predmet možda do­tiče n j i h? ) . To je slikarstvo kojeg elemente nalazimo u donjim dije­lovima stranica bulevarskih časo­pisa — narativne grafike stripa ili plakata. Naracija i fabula zaista je ovdje najprisutnija, i Đak je nemi­lice potencira (»Kada sam uskočio u ring ili pobediću«, »Ludi Pjero«, »Jedete li vi gel at to sa šlagom«, »Ja sam mala sa cipelom na cvetić sam stala« itd.). Bili bismo u zabludi kad bismo po­mislili da Đak odbacuje samu ideju lijepoga. Njegova je ljepota istina 0 predmetnoj stvarnosti, čudnovata i iracionalna anegdota koja sa dje­la nikada ne silazi. Ljepota prazne boce i okruglog balona jest sama boca i sam balon. Ističući takvu apsurdnu estetiku, umjetnik zapra­vo ističe i naglašava njezinu odsut­nost u svijetu škrtih i šutljivih predmeta, nemogućnost svake ko­munikacije i bizarnost pojava tih predmeta u svijetu realnosti. O Živku Đaku, prema tome, može­mo govoriti samo pohvalno. Njegov pokušaj da unutar kruga naše nove figurativne ekspresije stvori vla­stiti jezik i zasebnu problematiku uspijeva mu gotovo bez većih pote­škoća. (Od čitavog beogradskog kruga nove figuracije najbliži je Otaševiću.) Problem je jedino u to­me što se ovo slikarstvo može pre­rano zasititi samim sobom, tj. po­četi oponašati sama sebe. A to je možda opasnije nego što se na prvi pogled čini. izložba pokret i svjetlo aleksandra srneca galerija suvremene umjetnosti zagreb 10. 1/2.2. 1969. zvonko maković Za početak ovog prikaza poslužit ću se jednim zapisom R. Delauneva. On kaže da je »umjetnost po pri­rodi ritmička i ne podnosi prisile«. Naum Gabo u svojem Realističkom manifestu (1920.) afirmira jedan novi element u umjetnosti — kine­tičke ritmove, koji su, po njegovu shvaćanju, »temeljni oblici naše percepcije stvarnosti«. Ritam u De-launevovoj umjetnosti ritam je koji nastaje međusobnim djelovanjem boja što se, stvarajući specifične modulacije, počinju gibati, pokre-

Izložba Živka Đaka. Galerija Studentskog centra Zagreb 16. – 30. 12.1968.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia