Zarazne bolesti oduvijek su ljudima predstavljale veliku prijetnju. U ne tako davnoj prošlosti teške pošasti kolere, kuge, tuberkuloze, španjolske gripe i velikih boginja pokosile su golemi broj života, mladih i starih. Iako je današnje stanje, zahvaljujući napretku medicine, sustavnoj primjeni zdravstvenih protuepidemijskih i preventivnih mjera, te s druge strane porastu općeg standarda i razine obrazovanosti i znanja, neusporedivo bolje, u dubokoj podsvijesti i kolektivnom pamćenju pošasti su i dalje crna, zabrinjavajuća prijetnja. U postojanje zajedničkog sjećanja možemo se na razne načine uvjeriti u svakodnevnom zdravstvenom radu s ljudima. Na primjer, i danas će mnogi cijepljenici nakon primanja injekcije ostaviti podignut rukav košulje da bi se cjepivo "osušilo", iako se na način koji to iziskuje nikada nisu cijepili oni sami, već netko od njihovih predaka u vremenima kada se cijepilo skarifikacijom protiv velikih boginja. Ili, na primjer, i danas vrlo prisutan strah od "cijepljenja", zapravo primanja (konjskog) seruma protiv tetanusa, iako već decenijama nitko kod nas nije primio serum, a humani hiperimuni tetanus gamaglobulin ne pravi nikakve poteškoće. To duboko zajedničko sjećanje ima iznimno veliko značenje za razumijevanje ponašanja suvremenih ljudi u vezi sa zaraznim bolestima. Naime, stare strepnje i strahovi, zakopani ispod svakodnevnih događaja i života koji većinom teče gotovo bez potrebe za zabrinjavanjem zbog zaraza, s eventualnim probavnim smetnjama ili gripom, začas se mogu probuditi na vijest o mogućoj prijetnji za zdravlje. Tako je dovoljno čuti da se, iako rijetko, može umrijeti od ptičje gripe, pa da se refleksni stav maksimalne obrane i strah u punom intenzitetu uspostave i zavladaju postupcima. Takvi postupci, upravljani probuđenim iskonskim strahom od zaraznih pošasti, često su posve iracionalni, no prirodni, očekivani i medicinaru lako objašnjivi. Na primjer, kod nas je prije nekoliko godina bilo slučajeva ljudi koji su, u strahu od mogućeg napada sporama anthraxa preko pisama, vlastita pisma prijateljima na poštu nosili u gumenim rukavicama. Takve je reakcije straha i panike puno teže izazvati, na primjer, obavijestima o pogubnom utjecaju duhana ili nedovoljnog kretanja jer se kod tih bolesti polaganog tijeka i pojedinačnog i nepovezanog umiranja i danas teško povezuju uzrok i posljedica.
