Iz osobnog iskustva, ali i iz literature znamo da studenti medicine započinju studij kao mladi idealisti (1). Pritom su altruistički i humanistički motivi za bavljenje medicinom stabilni i predominantni kako među hrvatskim (2) tako i među stranim studentima (3). Ipak, mnogi svakodnevni, ali i stručni komentari opisuju liječnike hladnima i ravnodušnima (4-7) što je u oštroj suprotnosti s motivima koji studente dovode na studij. Takva promjena iz mladog idealista u ravnodušnog profesionalca složen je proces koji je zasigurno rezultat većeg broja društvenih i psiholoških čimbenika. Jedan od njih je svakako moralni razvoj studenata. Ovaj rad potaknut je nalazima istraživanja koja upućuju da moralni razvoj, suprotno očekivanjima, zastaje tijekom studija medicine ili da čak nazaduje (8-17). Ovdje se ne tvrdi da je to ključan, a još manje jedini čimbenik. Međutim, nesumnjivo je važan, a ne posvećuje mu se dovoljno pažnje tijekom obrazovanja mladih ljudi u struku koja će ih, bez iznimke, prije ili kasnije suočiti s nekim oblikom moralne dvojbe. Zato ću ponuditi sažeti uvid u područje moralnog razvoja i stanje studenata medicine u tom pogledu, a na kraju ću ocrtati mogući smjer djelovanja kojim bi se taj razvoj podržao i potakao
