NEMIRNE VODE HRVATSKA MORSKA OBALA KAO RES EXTRA COMMERCIUM IN COMMERCIO

Abstract

This paper seeks to examine the special legal nature of the Croatian seashore as a common good and the challenges of its commercial use. It was Roman law that first recognized the seashore as a thing that was res communes omnium – common property of all men under natural law. Roman jurist Marcian defined it as all air, running water, sea, and the seashore as far as the high-water mark. In Croatia, based on this Roman doctrine, the seashore is considered a maritime domain, the welfare of which is of interest to and under special protection of the state. Although maritime domain should not be presumed as a subject of ownership or commerce (extra commercium), due to numerous legal exemptions, its common good-character has become a point of contention.Contemporary legal solutions in Croatia (especially the Act on Ownership and Other Real Rights (Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), the Maritime Domain and Seaports Act (Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama), and the Concessions Act (Zakon o koncesijama)) grant exclusive rights to commercial exploitation of the maritime domain for up to 99 years, as well as provide for pledging or transferring of concession. In doing so, this paper reasons, the Croatian legal system has to a certain extent alienated the legal nature of the maritime domain and de facto created a new ‘quasi-real right’ on the common good.Rad je usmjeren na analizu iznimne pravne naravi hrvatske morske obale kao općeg dobra te posljedičnih izazova njezine komercijalne uporabe. Od antičkog rimskog prava morska je obala smatrana stvarju u općoj uporabi svih ljudi prema načelima prirodnog prava (res com- munes omnium). Rimski pravnik Marcijan u navedenu je kategoriju ubrojio zrak, tekuću vodu, more te morsku obalu. Danas, sukladno doktrini rimskog prava, morska je obala definirana kao pomorsko dobro, odnosno opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku te uživa njezinu posebnu zaštitu. Iako pomorsko dobro ne može biti predmetom vlasništva ili drugih stvarnih prava, zbog postojanja brojnih pravnih iznimaka, njezina narav kao općeg dobra – dvojbena je. Kroz raščlambu pozitivno-pravnog statusa morske obale, posebice regulirane Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama te Za- konom o koncesijama, ovaj će rad ukazati kako hrvatski pravni sustav omogućava ekskluzivna prava na ekonomsko iskorištavanje pomorskog dobra, odnosno njegovo isključenje iz opće uporabe na razdoblje do 99 godina te pruža mogućnost zalaganja ili prijenosa koncesije na po- morskom dobru na pravnog sljednika. Slijedom navedenog, u radu se utvrđuje je li se hrvatski pravni sustav udaljio od rimske pravne tradicije vezano za pristup prema pomorskom dobru kao općem dobru te je li stvorio novo kvazistvarno pravo na pomorskom dobru