Brozović, Dalibor

Croatian

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

D a l  i b o r  B r o z o v i ćDR. I V A N  P O P O V I Ć ,I S T O  RI J A S R P S K O H R V A T S K O G  J E Z I K ANovi Sad 1955.(Primljeno za Filologiju na 4. sjednici V. odjela od 17. V. 1956.)Knjiga Ivana Popovića neobična je pojava u našoj znanstvenoj litera*- turi, i to po mnogim svojim osobinama, pozitivnim i negativnim. Što je najčudnije, negativne su njezine osobine tako očite, da čitaocu jedno­stavno nije jasno, kako ih je pisac uopće mogao propustiti.Mi uopće oskudijevamo u priručnoj znanstvenoj literaturi. Veliki, opsežni, dokumentirani, pregledni i iscrpni priručnici zasad su još samo vruća želja naših i inozemnih studenata i svih što se ozbiljno zanimaju za naš jezik, književnost i povijest. Zato je vrlo pohvalno, da se Popović dao na takav posao. Jednom valja početi. Može se slobodno reći, da je Popović pošao dobrim putem: on sam ide na različite terene (vidi se, da je bio u panonskim i jugoistočnim krajevima, u Istri i drugdje), pro­učava dosad poznate radove, sređuje ih, povezuje, preocjenjuje, pregru­pira podatke, upotpunjuje ih vlastitim opažanjima, traži uzroke i izvore pojava, gleda na cijelu problematiku kritički, ne pokorava se autorite­tima, uravnotežuje analitičke i sintetske elemente u svđjoj metodi, prati i tekuću nauku (Albance na pr. ispravno smatra potomcima Tračana, str. 121*.) Zato je knjiga pregledna, pisana zanimljivo, u usporedbi s do­sadašnjom našom literaturom moderno. Vrlo je dobro što se posvećuje mnogo prostora odnosima između hrvatskosrpskog jezika i jezika naših balkanskih, srednjoevropskih i mediteranskih neslavenskih bližih i daljih susjeda. I tu Popović nastoji da bude samostalan — opaža na pr. (105) čakavski akut kod riječkih Talijana (i ja sam ga sam čuo u ovom dija­logu: »Kos’ti 3ogi?« -  »Trentun«).Ima u tome i nedostataka. Nije svim jezičnim pojavama pružena jed­naka pažnja; sintaksa je na primjer dosta zapostavljena, u akcentu pisac* Strane ću d a lje  n a v o d iti je d n o sta v n o  sam o b ro jk o m  u zagradi.241gleda samo na stupnjeve u razvoju, kao da i ne postoje kod nas akcent- ski sistemi, koji se i na istom razvojnom stupnju mogu bitno razlikovati. Popović se ne služi dovoljno materijalima iz pomoćnih društvenih i kul­turnih nauka, a i pisanim spomenicima naše jezične prošlosti, donekle zanemaruje rezultate novije svjetske opće lingvistike i starije naše filo­logije. Literature je sakupio mnogo, ali izložio ju je nepregledno, neka djela navodi i vise puta, a druga, često i vrlo važna, uopće i ne spomi­nje (na pr. Đ. Daničića). Koliko je god sam tekst pregledan, toliko je Popovićev način kako izlaže literaturu nezgodan, Čitalac ne može usta­noviti, odakle je uzet koji podatak. I na koncu, u knjizi ima i neujedna­čenosti. To se vidi osobito u njegovoj fonetskoj transkripciji, koja je vrlo raznorodna. U ovu knjigu loše pristaje grafija dy za romansko di (132), ili eh, koje autor dosljedno piše. Svaki pisac ima doduše pravo na vla­stitu transkripciju, ali u tome slučaju ona mora biti objašnjena i oprav­dana.Sve ovo nisu teške stvari. Da se radi samo o tome, ipak bismo mogli biti zadovoljni. Rekli bismo: to je Popovićeva koncepcija, drugi će net­ko napisati knjigu, u kojoj će možda biti više o sintaksi, akcentu i pi­sanim izvorima, a manje o leksiku, utjecajima i fonetici. I sve bi bilo u redu. Ali u Popovićevoj knjizi ima mnogo običnih, očitih, ničim objašnji­vih pogrešaka. Navest ću ih bez komentara i bez literature. Mislim da je baš to dužnost recenzenta u ovakvom slučaju: knjiga ima dobrih strana i potrebna je, bila bi Šteta, da se studenti i drugi ne mogu njome služiti kao s pomoćnim udžbenikom, a same se pogreške dadu dosta lako ispra­viti. Zato ću nastojati da budem što potpuniji.1. U knjizi ima nekoliko pogrešaka, koje ne spadaju u historiju hrvat- skosrpskog jezika, nego se tiču drugih činjenica. Tako nalazimo Mošće- nice u Hrvatskom Primorju (80) mjesto u Istri (autor sigurno nije mi­slio na hrvatsku obalu uopće, nego baš na Primorje) i Omiš na Krku (131) mjesto Omišalj. Historijski je netočna usporedba Vojvodine i Sla­vonije (92): »Vojvodina (a tako i Slavonija) u Srednjem veku uglavnom nije ulazila u sastav srpske (odnosno hrvatske) države ...«. To su dva posve različita slučaja.Popović Krašovane u Rumunjskoj zove Srbima katolicima (45). Nema nikakve sumnje, da su oni srpskog podrijetla, ali smatraju se Hrvatima. Nevjerojatna je hipoteza, da su Krašovani potomci najstarijeg slavenskog sloja u Daciji, sam Popović na idućoj strani priznaje, da njihov dijalekt upućuje na Srbiju. No kako pisac vidi u Krašovanima stariji sloj, izo­stavlja iz popisa naše dijaspore (Italija, Austrija, Madžarska i si.) cijelu Rumunjsku (98), iako tamo ima i drugih Srba i Hrvata osim Krašovana (ima i naseljenika nakon velikih migracija).2. Mnogo je tiskarskih pogrešaka ispravljeno, ali dosta ih je i ostalo (Omiš!): zadnji nalaz, a treba nazal (102), ou, treba uo (88 — ali poslije u primjerima ispravno: žuot).Česti su netočni termini i definicije, nejasne formulacije. Ne može se reći da su >4 same hodže ... upotrebljavale ćirilicu« (107), bosančica je242u tursko doba bila već posve samostalno pismo. Nejasna je rečenica: »Nova deklinacija, ona sa završetkom -ma (-m, -mi) u dat. =  instr. =  loc. pl., nalazi se sada i po Istri, i po Dalmaciji, i po Lici, i po Slavoniji, i po Vojvodini, i po Srbiji, delom i po Crnoj Gori« (100). Ako je samo u Crnoj Gori djelomična, onda bi značilo, da je na pr. u Istri opća, a to je daleko od stvarnog stanja, iako se radi o štokavcima. Ili: »Novi, preneti akcenat ( ',  % pored " i ~) ... počinje zahvatati i slavonske govore« (100). To bi se moglo reći samo za vrlo mali dio slavonskih govora, većinom je taj proces već davno i počeo i dovršio se na svoj osobiti način.3. Samostalnost u radu lijepa je odlika svakog naučnog radnika. Ali ona ne može biti cilj sama po sebi. Popović sasvim ispravno zauzima vlastiti stav prema Belićevu mišljenju o makedonskom (§ 40) i slavon­skom problemu (86). Danas je jasno, da je Belićeva klasifikacija Make­donije preživjela i da o slavonskom akutu Ivšić govori, kako kaže Po­pović, »začelo ubedljivije od Belića.« Ali čini se da se pisac želi u što više točaka razlikovati od Belića. Zato bez osobitih novih podataka pre­okreće čitavu Belićevu podjelu štokavskog dijalekta, a kajkavski dija­lekt smatra slovenskim jezikom. Budući da se Ivšić uglavnom slaže s Belićem o pripadnosti kajkavaca hrvatskosrpskom jeziku, ovdje se Po­pović nije htio složiti s Ivšićem, koji je najbolji poznavalac kajkavskog dijalekta. Tako je Popović, u težnji da se što više razlikuje od Belića, prihvatio dvije neodržive teze, a one su ga odvele u brojne netočnosti na kajkavskom i štokavskom terenu. Slično je i s prof. Skokom. Pisac na više mjesta ponavlja, da Skokova teza o đakoslavenskom nije uspjela (§ 6., 30. i 45.), iako je ta teza savim vjerojatna, bar je Popović ničim čvrstim ne pobija.4. Kako kajkavski smatra slovenskim dijalektom, Popović ne razlikuje termine »kajkavski« i »slovenski«. Zato onda ima ovakvu rečenicu: »Slo- venački jezik (kajkavski dijalekt) zauzeo je ... ćelu današnju NR Slove­niju, možda jedan deo hrvatske Istre, Hrvatsko Zagorje do Kupe, Kar­lovca i Gorskog Kotara ... i najzad zapadni deo Slavonije«. Nezgodna formulacija u svakom slučaju (nezgodno je i kad na str. 99. govori o »bednim ostacima« čakavaca, no sigurno je, da ni jedno ni drugo nije namjerno, nego da se radi o zbrci termina, odnosno o nepažnji. U prin­cipijelnim pitanjima Popović ima ispravan stav).Zamjenjivanje naziva kajkavski i slovenski pojavljuje se na više mje­sta: tako se na istoj strani nazivaju slovenskima refleksi poluglasa aJd i e, iako je samo prvi slovenski, a drugi istočnoslovenski i kajkavski (77). Na drugom mjestu piše točno: istočnoslovenski i kajkavski e (89), ali onda opet, obratno nego u prvom slučaju, upotrebljava termin »kajkavski« i za slovenski: a/d ili e (88). Konačno je kajkavski postao hrvatskosrpski dijalekt (90/91, 103).5. O kajkavskom i čakavskom dijalektu ima netočnih tvrdnji. Na dva se mjesta tvrdi, da hs. i slovenski jezik imaju »meke« nastavke (glave, žene, zube, narode i si.), a ne spominju se čakavski izuzeci (58, 78). Njih spominje drugdje, ali ne pravi razliku između sjevernih (a i o deklina-243čija) i južnih (samo o deklinacija) čakavaca (81). U ovakvim se sluča­jevima mora reći sve, ili se bar čitač upućuje na drugo mjesto.U najmanjd je ruku čudna tvrdnja da »spaja Slovence i čakavce ... građenje budućeg vremena sa bpdp« (80). Nije zabuna, jer dalje stoji, da je novi futur s (ho)ću »zahvatio ... bar đelimično i čakavce« (88).Slično je s refleksom za q. Na jednom se mjestu kajkavci i čakavci uopće ne spominju: »zatvoreno *q samo kod Slovenaca zamenjeno sa 6« (82, slično 78). Na drugim pak mjestima spominju se i kajkavci (89) i krajnji zapadni čakavci (88, 92) s istim refleksom o (uo). I na koncu u sistematici dijalekata stoji, da zapadni čakavski govori (ekavski, na str. 92. i ikavski) imaju refleks o, uo, (103), a to se može reći samo za ma­njinu tih govora.Više je nego smiona tvrdnja, da čakavska inovacija / j možda spada u doba prije IX. stoljeća (86). Ne može se prihvatiti ni tvrdnja, »da ni čakavski govori kvarnerskih ostrva, sem jednog malog delà, nisu ekavski već ikavski, kao i kopneni govori Hrvatskog Primorja (takav je na pr. novljanski govor opisan od Belića)«. Na ovo ćemo se još vratiti.6. O štokavskom i prizrensko-timočkom (torlačkom) dijalektu ima ta­kođer netočnih tvrdnji. Na Torlacima se ne ćemo zadržavati. Popović u osnovi ispravno gleda na njihov jezični problem (§ 39), ali je nezgodno odabrao za njih naziv Šopovi. To je etnografski naziv i nezgodan je u lingvistici, to više što već imamo dva dobra imena (torlački ili prizren- ^ko-timočki) za taj četvrti hrvatskosrpski dijalekt, koji je doduše nešto drukčija kategorija od kajkavskog, čakavskog i štokavskoga.Ne bi se moglo reći da je rabiti hrvatska dijalektalna riječ (11), iako je možda arhaizam, a još je manje točno, da ljubiti ne znači više »voljeti« (124), ili da se glagolska dvojina izgubila »bez traga; nema je ni u naj­starijim tekstovima« (121). Da ne tražimo mnogo, citirat ću stihove iz narodne pjesme U divojcice mlade, objavljene u čakavskoj antologiji: »Dvi sta černi oči te ... Ona t’ meni igrata ... kakono i dvi ribice kê sta t’na udice.«*Popović ne vjeruje u iskonske štokavce, koji bi bili šćakavci i imali d9 >  /. Iz tog apriornog uvjerenja, da su šćakavci, »potomci štokavizira- nih predaka današnjih kajkavaca i čakavaca« (90) izlaze pojedinačne piščeve pogreške i zgrada njegove sistematike (101—103), na kojoj ćemo se posebno zadržati. Tako pisac tvrdi, da je kod štokavaca d9 dalo đ (85) i ne spominje drugu mogućnost, a na idućoj je strani isključuje: »deo prašćakavaca ... koji je bio naselio centralnu Slavoniju, centralnu Bosnu i centralnu Dalmaciju, odvojio se ... i od čakavaca i od kajkavaca, pot- pao pod uticaj štokavaca i sačuvao ne samo sć (<Cšt’) i žđ (<7žđ?), nego i ć, đ, (<7 t’ , d’), kao i svi ostali štokavci« (86/6). Zato je onda u Bosni d9 >  / čakavizam (87), iako to još nitko nije dokazao. Na istoj strani Popović u Bosni daje šćakavcima prostor otprilike između Bosne i Vr­basa, a između Bosne i Drine nalazi samo st. Ali čitav zapad prostora* I. Jelenović, H. Pétris, Antologija nove čakavske lirike, II. izdanje, Zagreb 1947. str. 119.244između Bosne i Drine poznaje šć, a na mnogim mjestima šć i preteže, ili pak uopće nema št (Vareš).Teško je reći, da li »samo poneki primorski štokavski govori« imaju prijelaz m )> n (spominje samo Dubrovnik i Budvu — 99). Ta je pojava u Dalmaciji (a i u Crnoj Gori) zašla dosta duboko u kopno, a Popović je na drugom mjestu spominje i u Bosanskoj Posavini (131). Prijelaz m u n (ili u labiodentalni nazal) poznat je i drugdje u Bosni. Veliko je pitanje, da li je crnogorsko vino, glava, postalo od vino, glava (133). Silazni je akcenat mogao nastati bez prijelazne uzlazne intonacije (na pr. kaj- kavci, Podravina) i zato nije potreban romanski utjecaj.7. U nekoliko slučajeva promakle su netočnosti o drugim jezicima. Tako ne stoji, da je Bar danas čisto crnogorski grad (23), u Baru ima i danas mnogo Albanaca. Makedonsko kuh'a ne znači ništa za refleks q, jer je to posuđena riječ, a ne domaća (65). Nema razloga za tvrdnje, da su »rusinski« govori zapadnoslavenski (104), cja je »prsluk« uzet iz nje­mačkog (152, -  uzet je preko madžarskog jezika), da su Bugari riječ kral uzeli od Srba (107) i da je bosansko zvučno h turskog podrijetla (139). Osim toga, u bugarskom je ste piš"b dijalekatski (129), treba ste piša (64).8. U ovoj su historiji našeg jezika podijeljeni hrvatsko-srpski govori u šest skupina: glavnina štokavskih govora, šćakavski štokavski, šopski štokavski, istočni-ikavski čakavski, zapadni-ekavski čakavski i hrvatski kajkavski govori (101-103). Najbolje bi bilo pretiskati cijelu ovu podjelu s ispravljenim činjenicama. No kako to nije moguće, donijet ću samo pojedinačne ispravke.Glavnina Štokavskih govora, a) i b) sjevernoekavski mlađi i stariji: mlađi prelazi granice Srbije, a stariji dijelom uopće ne spada ovamo, nego u šćakavske govore.g) stariji jekavski: ne obuhvaća samo istočnu Crnu Goru, nego i dio srednje, pa čak i zapadne Crne Gore. d) mlađi jekavski: cio Sandžak ne spada ovamo (na pr. Sjenica, Novi Pazar). Osim toga nije odredio kamo spadaju ijekavci u istočnoj polovici prostora između Bosne i Drine (oni imaju st). Po akcentu bi se mogli pridružiti i mlađim i starijima, a mogli bi tvoriti i posebnu podskupinu s obzirom na neke osobitosti, đ) ikavski: teško bi se mogla braniti tvrdnja, da istarski ikavci (oni sa št) imaju novu deklinaciju. e) mješoviti ekavsko-jekavski i jekavsko-ikavski go­vori: bosanski i slavonski govori ovog tipa nemaju št i zato ne spadaju ovamo.Šćakavski govori. U ovoj je skupini najviše pogrešaka. Šćakavci nisu samo ikavci, nego i brojni ijekavci u dolini Bosne, u zapadnoj polovici prostora između Bosne i Drine, u dolini rijeke Fojnice i oko gornjeg toka Bosne. Osim toga ovamo dolaze i slavonski ekavci i »mješoviti« govori po Bosni i Slavoniji (v. 93. u ovoj istoj knjizi). Za velik dio šća- kavaca (i ijekavaca) ne vrijedi d! )> A, nego d' daje /.Šopski govori. Već je rečeno, da sam termin šopski nije dobar, a loka­lizacija »i zapadna Bugarska« svakako je pretjerana. Ne može se za te245govore reći: »Vokalno l ( l) ne prelazi u u«. Vokalno l u ovom dijalektu ostaje, daje lu ili pak obično u (Prizren, Južna Morava), dakle baš su­protno od citirane tvrdnje.Istočni-ikavski čakavski govori. »Delovi Hrvatskog Primorja, većina kvarnerskih ostrva« ne spadaju ovamo, nego u zapadnočakavske govore. To nije ikavski teren, tu je dvojaki refleks jata eli po poznatom pravilu Meyera i Jakubinskog. Osim toga ovamo je valjalo dodati i lastovske jekavce. Ovi govori nemaju svi staru deklinaciju, deklinacija im u glav­nim crtama ide često putem sličnim štokavskom.Zapadni-ekavski čakavski govori. Govori Hrvatskog Primorja i kvar­nerskih otoka, izuzeti iz prethodne skupine, spadaju ovamo. Ovi govori imaju staru deklinaciju, ali trebalo je naglasiti, da sklanjaju ženski rod većinom prema tvrdim osnovama. Nepotpuno je rečeno, da »zadnji nazal daje o, uo; q =  e; ... 1 se čuva (bar delimično). Ustvari q većinom daje u, q uz palatale često daje a, a l je iznimna pojava, najobičniji je u, ali ima i drugih refleksa.Hrvatski kajkavski govori. O njima nije ništa rečeno, a trebalo je reći isto koliko i o drugim govorima, to više što su oni u knjizi nejasno obrađeni.246

Dr. Ivan Popović, Istorija srpskohrvatskog jezika, Novi Sad 1955.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia