'Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb'
Doi
Abstract
Na standardnoj naglasnoj razini hrvatskog jezika primjenjuju se postupci naglasnog prilagođavanja posuđenica koji potječu iz najranijih faza hrvatskoga jezičnog razvoja. U novoštokavskom naglašavanju možemo govoriti o velikim zonama, mediteranskoj (koja naglasak dosljedno pomiče kao viòlīna) i kontinentalnoj (koja ga tonski prilagođuje kao violína). Dakle unutar sustava mogući su različiti naglasci iste riječi, a u novije se vrijeme u tom izboru prednost sve više daje metatonijskomu naglasnoprilagodbenom postupku kako bi se na jednoj strani korigiralo upadno (nerijetko hiperštokavsko) pomicanje naglaska, a na drugoj strani pružio, makar i teorijski, otpor tendenciji silaznog naglašavanja posuđenih riječi. U radu se detaljno određuje i analizira naglasni korpus u kojem se na razini propisane norme događa sustavno pomicanje u korist uzlaznog naglaska i obrazlaže da je takav normativni postupak sociolingvistički nerealan jer ga ni jedno bilježenje naglasne situacije na području hrvatske javne polifunkcionalne komunikacije ne podupire; insistiranje na tako modeliranome naglasnom kodeksu posebno je neprihvatljivo u nastavi hrvatskog jezika (i kao materinskog i kao inog).In standard Croatian, at the level of its accents, the procedures of accent adaptation of loanwords are applied, which originate from the earliest stages of the development of standard Croatian. In reference to the new štokavian accent, we can speak of its two large areas: the Mediterranean (which consistently shifts the accent as in viòlīna) and the continental (which adapts it tonally as in violína). Therefore, different accents of the same word are possible within the system, and more recently preference has increasingly been given to the procedure of metatonic accent adaptation in order to correct the excessive (often hyperštokavian) shift of the accent on the one hand and on the other to provide, at least theoretically, resistance to the tendency of descending accentuation in loanwords in standard pronunciation practice. The paper defines and analyses the accent corpus, in which a systematic shift in favour of ascending accentuation occurs at the level of the prescribed norm, and argues that such normative procedure is sociolinguistically unrealistic because no recording of the accent situation in Croatian public polyfunctional communication supports it. Insisting on an accent code modelled in such a way is especially unacceptable in the teaching of the Croatian language (both as a mother tongue and as a foreign language)
