Čartolovni, Anto

Croatian

HRČAK - Portal of Croatian Scientific and Professional Journals

Recenzije i prikaziOdilon-Gbènoukpo SingboTeološko-bioetičkovrjednovanje transhumanističkeantropologijeKršćanska	sadašnjost	–	Hrvatsko	katoličko	sveučilište,	Zagreb	2021.Djelo	naslovljeno	Teološko-bioetičko vrjedno-vanje transhumanističke antropologije	autora	Odilon-Gbènoukpoa	Singboa	 u	 suizdavaštvu	Kršćanske	sadašnjosti	i	Hrvatskog	katoličkog	sveučilišta	obuhvaća	404	stranice.	Neosporno	je	kako	je	transhumanizam	iz	ideje	pojedinaca	u	 današnje	 vrijeme	 prerastao	 u	 jedan	 pokret	novog	oblika	humanizma	21.	stoljeća	koji	 je	zahvatio	sve	pore	života	od	akademije,	poli-tike,	 javnog	 života	 itd.,	 iako	 će	mnogi	 sma-trati	da	se	ovaj	postmoderni	pokret	još	uvijek	čini	kao	znanstvena	fantastika	koja	je	daleko	od	realnog	ostvarenja.	Upravo	je	ta	činjenica	potakla	i	samog	autora	na	proučavanje	feno-mena	 transhumanizma	 koji	 promovira	 sliku	novog	 Nietzscheovog	 nadčovjeka	 poboljša-nog	 čovjeka,	 novog	 neljudskog	 čovjeka,	 ili	čak	 postčovjeka	 prezentiranog	 u	 okvirima	tehnicističkog	mesijanstva	koje	bi	se	postiglo	tehničkim	poboljšanjima	na	raznim	razinama.	Štoviše,	ovaj	pokret	prema	svojim	karakteri-stikama	izlazi	izvan	okvira	idejnog	i	kulturo-loškog	pokreta	novog	humanizma,	a	sve	više	poprima	oblik	religije	lišene	transcendentnog	elementa	te	uronjene	u	utopističku	viziju	su-rovog	materijalizma,	kako	i	sam	autor	ističe.Podrobniju	analizu	toga	autor	prikazuje	kroz	četiri	 glavna	 poglavlja	 koja	 se	 međusobno	nadopunjuju.	 Prvo	 poglavlje	 naslovljeno	»Glavna	dostignuća	u	znanstveno-konvergen-tnim	 tehnikama«	donosi	 povijesno-filozofski	pregled	 promišljanja	 i	 govora	 o	 tehnici,	 od-nosno	razlaže	filozofiju	 tehnike	dajući	uvid	u	promjene	suodnosa	tehnike	i	tehnologije	kao	i	promjene	uloge	tehnike	i	tehnologije	u	čovje-kovom	životu.	Singbo	se	dotiče	autora	poput	sv.	Aurelija	Augustina,	 sv.	Tome	Akvinskog,	Günthera	Andersa,	Martina	Heideggera	 i	dr.,	a	njihova	razmišljanja	autor	nadopunjuje	pro-mišljanjima	papa	u	 enciklikama.	Kroz	mito-ve	o	Prometeju,	Faustu	 i	Frankensteinu,	koji	pokazuju	 čovjekova	 nastojanja	 za	 vlastitim	poboljšanjem,	 autor	 dolazi	 do	 suvremenih	tehnologija	 i	 donosi	 detaljan	prikaz	najnovi-jih	tehnoloških	dostignuća	iz	područja	NBIC	tehnologija,	odnosno	nano-,	bio-,	neurotehno-logija	i	informacijskih	znanosti	koje	zapravo	s	daljnjim	razvojem	gube	postojeće	međusobne	granice	 i	 poprimaju	 konvergentna	 svojstva.	Upravo	 taj	 konvergirajući	 trenutak	 transhu-manistima	 je	 esencijalan	 za	provedbu	 samo-upravljajuće	evolucije	k	čemu	streme	unutar	vlastite	 antropološke	vizije.	Autor	navodi	da	»te	 tehnologije	nisu	slučajno	birane.	Nakana	je	 jasna:	 kontrolirati,	 manipulirati,	 pratiti,	čuvati«	 (str.	 39).	 Samim	 time,	 konvergentne	tehnologije	postaju	za	transhumaniste	glavno	uporište	 tehno-utopijskog	 sna	 o	 postizanju	materijalnog	 oblika	 besmrtnosti	 već	 ovdje	na	Zemlji,	 ali	 i	 stvaranju	 nove	 ljudske	 vrste	te	prestajanju	bivanja	stvorenjem	i	postajanju	stvoriteljem.	 Autor	 kroz	 svako	 od	 područja	NBIC	 tehnologija	 na	 zanimljiv	 način	 iznosi	pregled	tehnoloških	i	znanstvenih	dostignuća	sve	do	najsuvremenijih	spoznaja.	Na	području	biotehnologija	 autor	 se	najviše	 zaustavlja	na	tzv.	 sintetičkoj	 biologiji,	 koja	 preko	 sinteze	gena	 nastoji	 rekonstruirati	 biološke	 sustave,	posebice	 intervenirajući	 u	 ljudski	 genom,	 i	postavlja	pitanje	može	li	se	život	svesti	samo	na	fiziku,	kemiju	i	biologiju?	U	nastavku	au-tor	 potpoglavlje	 posvećuje	 temi	 umjetne	 in-teligencije	za	koju	tvrdi	da	nosi	»antropološ-ko-egzistencijalne	i	epistemološke	implikaci-je«	(str.	71)	i	upozorava	na	moguće	opasnosti	i	izazove	koje	može	donijeti	razvijanje	umjetne	inteligencije.	S	obzirom	na	 to	da	se	 transhu-manistička	obećanja	i	ciljevi	mogu	ostvariva-ti	 putem	 takvih	 tehnologija,	 čime	 se	mijenja	svekoliki	 pogled	 na	 život	 i	 na	 stvorene	 su-stave,	 autor	na	kraju	poglavlja	zaključuje	da	sve	spomenute	tehnologije	ciljaju	na	pobjedu	388FILOZOFSKA	ISTRAŽIVANJA166	God.	42	(2022)	Sv.	2	(387–397)Recenzije	i	prikaziljudske	 ranjivosti	 i	postizanje	dugovječnosti.	O	 tome	 i	 sličnim	 idejama	 transhumanističke	antropologije	govori	drugo	poglavlje	ove	knji-ge	pod	naslovom	»Nosive	ideje	i	glavna	obi-lježja	 transhumanističke	antropologije«,	koje	se	 prvenstveno	 osvrće	 na	 neutaživu	 želju	 za	napuštanjem	svega	onoga	što	nam	je	vlastito	i	relativiziranjem	onog	što	nas	čini	ljudima	te-žeći	za	savršenijim	i	poboljšanim	životom	uz	neizbježnu	borbu	protiv	svega	što	očituje	ljud-sku	ranjivost:	bolesti,	 invaliditeti,	a	posebice	smrt.	No	takvo	poboljšanje	ne	ostaje	u	okvi-rima	kvalitativnih	promjena,	štoviše,	nadilazi	ih	 zalazeći	 u	 radikalne	 promjene	 bioloških,	genetskih,	kognitivnih	i	psihičkih	funkcija	pri	tome	smatrajući	 irelevantnim	u	cjelokupnom	diskursu	 normativnost	 poimanja	 ljudske	 na-ravi	za	razumijevanje	samoga	čovjeka.	Autor,	stoga,	naglašava	da	»dosljedna	antropologija	ne	 podnosi,	 dakle,	 redukcionizam	 kojim	 se	sužava	dostojanstvo	 i	 svrhovitost	 osobe,	 niti	naturalizaciju	 čovjeka	 koja	 vodi	 u	 meha- nicistički	 determinizam	 biologističko-fizičke	inspiracije«	 (str.	98)	 i	dovodi	u	pitanje	nazi-vanje	 transhumanizma	 antropologijom	 jer	kod	 tehniciziranja	 ljudskoga	 čovjek	 više	 ne	biva	shvaćen	kao	ontološko	biće	već	nuspro-dukt	 evolutivnog	 trenutka	koji	 zaslužuje	biti	potaknut	na	sljedeći	evolucijski	skok	pomoću	tehnologije.	Ovaj	presudni	moment	u	okviri-ma	 transhumanističke	 antropologije	 izraz	 je	najvišeg	oblika	čovjekove	autonomije	u	kojoj	pomoću	 tehnologije	 upravlja	 vlastitom	 evo-lucijom,	gdje	on	od	su-stvaratelja	postaje	 je-dini	istinski	stvaratelj	popraćen	eshatološkim	elementima	vječne	mladosti	 i	dugovječnosti,	pobjeđujući	 istovremeno	 ranjivog	 i	 ranjenog	čovjeka.	Zbog	svega	toga,	autor	transhumani-stičku	antropologiju	naziva	 i	 antropologijom	redukcionizma	 i	 manjkavosti,	 instrumentali-stičko-činidbenom	 antropologijom,	 imanen-tističkom	i	optimističko-voluntarističkom	an-tropologijom.	Kao	neizostavni	element	svake	antropologije	Singbo	ističe	čovjekovu	tjesko-bu	pred	vlastitom	prolaznošću	koju	pokušava	osmisliti	kroz	razne	transcendentale.	U	sluča-ju	 transhumanističke	 antropologije	 ide	 se	 za	novim	 shvaćanjem	 transcendencije,	 odnosno	transhumanizam	postaje	 religija bez Objave.	Rađa	se	nova	religija,	religija	bez	Boga,	nova	transcendencija	koja	 se	očituje	prijelazom	 iz	ljudskog	stanja	u	transhumano,	odnosno	post-	humano	 stanje.	 U	 drugom	 poglavlju	 autor	analizira	i	pitanje	etike	i	bioetike	u	kontekstu	tehničkih	znanosti,	tehnologije	i	samog	trans-humanizma	gdje	naglašava	potrebu	za	»…	bioetikom	kao	globalnom,	refleksivnom	 i	dija-loškom	disciplinom	koja	se	bavi	temeljnim	etičkim	problemima	koji	se	tiču	čovjekova	života,	uzimajući	u	obzir	njegovo	pravo	porijeklo,	a	to	je	Bog.«	(Str.	182.)	Na	kraju	drugog	poglavlja	Singbo	razmišlja	o	poveznici	tradicionalnog	humanizma	s	trans-humanizmom	i	zaključuje	kako	kod	transhu-manizma	postoji	prekid	s	tradicionalnim	sred-stvima	 razvoja	 čovjeka	 (odgoj,	 obrazovanje,	kultura),	a	sredstvo	razvoja	u	transhumanizmu	postaje	upotreba	tehnologije.Ova	 neutažena	 žeđ	 za	 unaprjeđenjem	 čovje-ka	te	raskid	s	ontološkim	i	transcendentalnim	poveznicama	proizašli	su	iz	različitih	promi-šljanja	 filozofske	 antropologije	 i	 metafizike	tehnologije	 na	 što	 nas	 upućuje	 sam	 autor	 u	trećem	 poglavlju	 ove	 knjige,	 naslovljenom	»Filozofsko-etička	pozadina	transhumanistič-ke	antropologije«.	S	razmišljanjem	o	tome	da	se	 utjecaj	 tehnološke	 paradigme	 širi	 na	 sve	slojeve	 ljudskog	djelovanja	 i	 da	 nije	 ograni-čen	 samo	 na	 tehnološke	 danosti,	 autor	 ulazi	u	 raščlambu	metafizike	 transhumanizma	i	fi-lozofije	 tehnologije,	ali	 i	neke	misaone	izvo-re	trans-	humanizma	koji	se	nalaze	u	djelima	autora	Rortyja	i	Sloterdijka.	Transhumanizam	kao	potreba	za	novim	humanizmom	preuzima	iz	dotadašnjih	filozofskih	pravaca	antropološ-ku	 i	 etičku	 ambivalentnost	 tehnologije,	 koja	se	 najviše	 ogleda	 u	 utopističkim	 i	 mesijan-skim	idejama	kako	je	tehnologija	rješenje	za	sve	pa	čak	i	za	jedan	od	najvećih	izazova	za	transhumaniste,	 ranjivost	 i	 smrt,	 smatrajući	nužnim	provoditi	različite	zahvate	na	čovjeku	od	prenatalnih	u	embrionalnoj	fazi	do	postna-talnih	zahvata,	poput	kriogenog	zamrzavanja	ili	pak	prijenosa	uma	na	računalo	te	postizanja	transhumanističkog	 ideala	 singularnosti.	 Pri	kraju	 trećeg	 poglavlja	 autor	 iznosi	 teološku	kritiku	 tehnološkog	 pristupa	 zbilji	 temeljenu	na	 teološkim	promišljanjima	Jacquesa	Ellula	koji	»smatra	da	se	jedini	tehnološki	ispravan	i	vjerodostojan	 stav	–	 suprotan	 indiferentno-sti,	 tehnofobiji	 i	 tehnofiliji	 –	 sastoji	 u	 tome	da	se	gradi	teologija	utemeljena	na	biblijskoj	objavi«	 (str.	 205).	 S	 druge	 strane,	 pojmove	i	 teološko-filozofska	 razmišljanja	 isusovca	Pierrea	Teilharda	de	Chardina	preuzima	i	sam	transhumanistički	pokret	te	u	de	Chardinovim	razmišljanjima	transhumanisti	nalaze	izvor	za	opravdanje	 transhumanističke	 antropologije	smatrajući	 ga	 čak	 začetnikom	 suvremenog	transhumanizma,	 naravno,	 zanemarujući	 i	ignorirajući	 njegovu	 nit	 vodilju	 u	 razmišlja-njima,	a	to	je	usmjerenost	svega	prema	Kristu	tj.	 kristocentričnost.	 Završni	 dio	 trećeg	 po-glavlja	uvod	je	u	misao	da	transhumanizam	i	kršćanstvo	nisu	nužno	neprijatelji,	a	u	sljede-ćem	poglavlju	autor	piše	o	percepciji	kršćan-ske	 antropologije	 prema	 transhumanističkoj	antropologiji.Transhumanističke	želje	 i	projekti	postizanja	materijalne	 besmrtnosti	 poprimaju	 religijske	elemente	 koje	 ističe	 sam	 autor	 u	 četvrtom,	glavnom	 i	 posljednjem	 poglavlju	 pod	 na-slovom	 »Transhumanistička	 antropologija	 u	389FILOZOFSKA	ISTRAŽIVANJA166	God.	42	(2022)	Sv.	2	(387–397)Recenzije	i	prikazisvjetlu	 koncilske	 i	 postkoncilske	 antropolo-gije«,	 opisujući	 njezino	 dualističko	 obilježje	koje	niječe	vrijednost	i	važnost	ljudskog	tijela	za	 samu	 čovjekovu	 egzistenciju.	 Zbog	 toga	autor	 transhumanističku	 antropologiju	 nazi-va	antropologijom	rastanka	s	tijelom,	upravo	zbog	 nastojanja	 preobrazbe	 tijela	 i	 pokušaja	promjene	 tijela	 pomoću	 različitih	 tehnološ-kih	 sredstava.	No	 jasno	 je	 da	 iz	 perspektive	kršćanske	 antropologije	 i	 razumijevanja	 čo-vjeka	kao	jedinstva	tijela	i	duše,	promjene	na	tijelu	mogu	značiti	i	promjenjivosti	u	osobno-sti.	Ovo	posljednje	poglavlje,	možemo	sa	si-gurnošću	reći	i	najopsežnije	i	najznačajnije	za	cjelokupan	rad,	povlači	paralele	između	tran-shumanističkog	projekta	u	obliku	novog	nad-čovjeka	sa	shvaćanjem	čovjeka	iz	perspektive	teološko-biblijske	antropologije,	koje	se	osla-nja	 na	 vazmeno	 otajstvo	 i	 teologiju	 utjelov-ljenja,	nadilazeći	beskrajno	tehnološku	viziju	sreće	i	blaženstva,	polazeći	od	Svetog	pisma,	posebice	Knjige	postanka	i	Pavlovih	poslani-ca.	Ono	što	 je	zanimljivo	 jest	da	autor	 ističe	ulogu	 teologije,	 u	 cjelokupnom	 bioetičkom	diskursu	antropološke	vizije	transhumanizma,	kao	čuvara	nepovredivosti	ljudskoga	života	u	svakom	smislu.	Singbo	ističe	da	»…	kršćanska	vjera	i	teologija	nisu	poput	amiša	–	u	ime	 nekog	 evanđeoskog	 siromaštva,	 jednostavno-sti	 ili	 kakvih	 vjerskih	 načela	 –	 protiv	 tehnološkog	napretka.	Naprotiv,	 one	 ga	 doživljavaju	 kao	 jedan	oblik	nastavka	dijela	 stvaranja,	 ali	 ga	upozoravaju	da	 sačuva	 ljudsko	 lice	 i	 očuva	 ljudsko	 dostojan-stvo.«	(Str.	256.)Upravo	 pod	 ovim	 vidom	 treba	 promatrati	 i	poboljšanje	 čovjeka,	 koje	 mora	 obuhvaćati	sve	 dimenzije	 ljudskog	 života	 oslanjajući	 se	na	 aristotelovsku	 mudrost	 ljudskih	 granica	unutar	vlastitog	dostojanstva,	koja	se	nazire	u	obliku	etike	granica,	omogućujući	čovjeku	iz-bor	dobara	za	dostojanstven	život.	Etika	gra-nice	»nameće	se	kao	etika	slobode	koja	omo-gućuje	čovjeku	 izbor	dobra	za	dostojanstven	život,	 za	 društvenu	 ravnotežu	 shvaćenu	 kao	pravedno	 i	 solidarno	 društvo«	 (str.	 321).	 U	tom	smislu,	autor	opisuje	dva	pojma	iz	grčke	filozofije:	peras	kao	granica	koju	treba	postići	i horas	kao	granica	koju	se	ne	smije	prijeći.	Upravo	na	to	poziva	i	papinsko	učiteljstvo	go-voreći	o	tehnokratskoj	paradigmi,	na	koju	se	posebice	osvrće	papa	Franjo	u	socijalnoj	en-ciklici	Laudato si’.	Učiteljstvo	ističe	važnost	materijalnog	rasta,	ali	uz	materijalni	rast	mora	ići	 i	duhovno-moralni	 rast	koji	 transhumani-zam	 negira	 jer	 se	 bazira	 na	materijalističkoj	viziji	čovjeka,	protiv	koje	se	kršćanstvo	treba	boriti	 uzimajući	 u	 obzir	 transcendentalnost	kao	neizostavnu	dimenziju	ljudske	osobe.Iako	transhumanistička	agenda	sa	svojim	teh-no-utopizmom	ulijeva	svima	nama	određenu	dozu	distopijskog	straha	i	zabrinutosti	po	pita-nju	razvoja	i	primjene	novih	tehnologija,	ipak	nam	ova	knjiga	poručuje	kako	ne	trebamo	pri-stupati	 novim	 tehnologijama	 s	 pesimizmom,	određenom	 dozom	 straha	 i	 zabrinutosti	 i,	pružajući	nam	na	taj	način	jedan	tračak	nade.	Ova	knjiga	nije	skup	kritika	transhumanistič-kog	pokreta	 i	 tehnološkog	napretka.	Odilon-Gbènoukpo	 Singbo	 interdisciplinarnim	 pri-stupom	kroz	istraživanje	 teološko-bioetičkog	vrednovanja	 transhumanističke	 antropologije	pokazuje	da	transhumanistička	nastojanja	oko	liječenja,	poboljšanja,	nadogradnje	i	promjene	čovjeka	 nisu	 samo	 rezultati	 banalnog	 povje-renja	 u	 tehnologiju	 i	 napredak,	 nego	 poten-cijalna	opasnost	utopijskog	nadilaženja	onog	ljudskoga	u	čovjeku	s	ciljem	stvaranja	novog	čovjeka,	 nadčovjeka,	 postčovjeka,	 interveni-rajući	u	čovjeka,	na	čovjeku	i	manipulirajući	s	 čovjekom.	 Isto	 tako,	 Singbo	 osim	 rasvjet-ljavanja	 transhumanističke	 antropologije,	 ili	(možemo	 reći)	 ideologije,	 daje	 smjernice	 za	racionalan	i	ispravan	kritički	pristup	za	promi-šljanje	o	 tehnološkom	napretku	 i	 postupanju	s	 tehnologijom	koja	 se	 temelji	 na	 katoličkoj	moralnoj	teologiji	i	bioetici,	kao	i	na	afirmaci-ji	 ljudske	ranjivosti	 i	poštivanja	dostojanstva	čovjeka,	 ali	 i	 borbi	 protiv	 redukcionističkog	pristupa	čovjeku.	Takva	kompleksna	tema	kao	što	je	transhumanizam	zahtijeva	interdiscipli-narni	pristup,	kao	i	dijalog	s	ciljem	suočavanja	sa	 suvremenim	 izazovima	 koje	 donose	 nove	tehnologije	 i	 nove	paradigme.	Ova	 je	knjiga	na	tragu	toga	i	otvara	mogućnosti	za	raspravu,	posebice	na	hrvatskom	znanstvenom	području	koje	ne	obiluje	raspravama	o	ovakvoj	temati-ci.	Stoga,	na	tragu	toga,	autor	zaključuje:	»Kakva	je	budućnost	čovjeka	i	samog	pokreta:	od-govor	ovisi	o	smjernicama	koje	želimo	dati	 tehno-loškom	napretku,	o	 sadržajima	koje	 želimo	unijeti	u	umjetne	inteligencije,	robotiku	i	u	ljudski	genom	s	jedne	strane,	i	o	shvaćanju	ljudske	ranjivosti,	duše,	svjesnosti,	slobode	i	biomedicinskog	poboljšanja	ži-votnih	uvjeta,	s	druge	strane.	U	tom	duhu,	ne	postoje	transhumanističke	 tehnologije	 kao	 zasebna	 znan-stveno-tehnička	grana,	već	transhumanističke	ideje,	želje	i	pokušaji	koji	prisvajaju	i	spajaju	tehnologije	dajući	im	transhumanističke	ciljeve.«	(Str.	325.)Anto Čartolovni

Odilon-Gbènoukpo Singbo: Teološko-bioetičko vrjednovanje transhumanističke antropologije

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

HRČAK - Portal of Croatian Scientific and Professional Journals

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia