Karaula, Željko

Croatian

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

PRlKAZl God. 38., bL 3. , 11 33.- 11 52. (2006) u odnosima između Hrvata i Srba te velikom strahu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od opasnosti od lakih osuda zbog nacionalizma što će se kasnije i pokazati. Dosta prostora autorica posvećuje prvom velikom Štrajku u Jugoslaviji nakon 1945. u rudnicima Trbovlje - Hrastnik i Zagorje. Uzroci nisu bili samo nezadovoljstvo rudara i njihova vodstva s uvjetima rada i plaćama, nego i protujugoslavensko raspo-loženje te osjećaj da je Slovenija zapostavljena.). Broz Tito je na sjednici IK CK SKJ 6. veljače 1958. prvi put priznao da se širi nacionalizam, iako je naglasio da je to zapravo upereno protiv vodstva u Beogradu, dakle federativnim tijelima, a ne prema Srbima. Nasuprot zaključcima 6. kongresa SKJ zauzeo se za povratak revolucionarnim meto-dama. (187) Autorica zaključuje da su se potkraj 1950-ih produbite suprotnosti izme-đu zastupnika federalizma i centralizma, što se pokazalo početkom 1960-ih. Svako razmišljanje vođa SKJ o potrebi za sustavnim reformama, smatra M. Režek, kočio je strah zbog mogućeg gubitka vlasti. (202) Riječ je o vrlo pitkoj knjizi, a posebnu pozornost izazvat će jer je M. Režek prva povjesničarka koja je svoj rad u potpunosti posvetila razdoblju koje je dosad bilo u sjeni onog prethodnog, tj. razdoblju do sukoba s Informbiroom. Koristila je sjeća­nja, kongresne i plenumske materijale SK Slovenije te arhivske dokumente. Moglo bi se joj prigovoriti zbog prevelikog oslonca na sjećanja sudionika u odnosu na druge vrste izvora. Osim toga, smatram da je autorica, osim federalnoj i republičkoj razi-ni, trebala malo više pozornosti posvetiti nižim državnim i partijskim razinama, da bi mogla primjerima prikazati kako se ostvarivala visoka politika tamo gdje su se želje i upute viših organa često sukobljavale sa stvarnošću, što je autoricu i navelo na izbor naslova knjige. Razina CK SKJ i CK SKS to ne omogućuje uvijek, pa se pone-kad čini da se u nekim dijelovima teksta nije odveć odmakla od svojih prethodnika D. Bilandžića, B. Petranovića i J. Pirjeveca, koji su uspješno prikazali djelovanje naj-viših partijskih i državnil1 institucija. Međutim, unatoč ovoj primjedbi smatram da je M. Režek pokazala visoku znanstvenu razinu u obradi novije slovenske i jugoslaven-ske prošlosti zbog čega je izazvala interes i izvan Slovenije. Učinila je korak naprijed i nadati se je da će ubuduće više povjesničara slijediti njezin prin1jer i prodrijeti preko 1950. godine, te magične granice koju još uvijek malobrojni probijaju i to uglavnom objavljivanjem svojih radova u stručninl historiografskim časopisima izvan dosega prosječnog čitatelja. ZDENKO RADELIČ Slavoljub ĐUKIĆ, Lovljenje vetra, Politička ispovest Dobrice Ćosića, Samizdat B92, Beograd 2001., 272 str. Knjiga Slavoljuba Đukića objavljena je upravo na početku postmiloševićevskog razdoblja u Srbiji početkom 2001. godine. Knjiga se sastoji od dva dijela, od kojih prvi dio čine tekstovi iz prijašnje Đukićeve knjige o D. Čosiću Čovek u svom vreme-nu, objavljene još 1989. godine, kada je Ćosić bio u svojevrsnom "disidentskom" raz-doblju, dok drugi dio obuhvaća razgovore autora sa Ćosićem poslij e 1989. godine, te dijelove njegova dnevnika i razne druge privatne bilješke. U drugom dijelu je uz osta-1150 PRIKAZI God. 38., b,·. 3., 11 33.- 1152. (2006) lo prikazana njegova aktivnost u procesu raspada Jugoslavije, zatim dolazak na mje-sto predsjednika krnje Jugoslavije sredinom 1992. godine, te priča o njegovim sla-ganjima i sukobima sa Slobodanom Miloševićem u tom razdoblju. Knjiga ima važ-nost i za hrvatsku historiografiju jer u seriji razgovora sa Slavoljubom Đukićem D. Ćosić otvoreno progovarao procesima rađanja (veliko)srpske ideologije, o sporovi-ma oko percepcije s drugim narodima o jugoslavenskom pitanju, a jasno se oslika-va "novi kurs" srpske inteligencije, većinom oko SANU-a, koji je ponudio svoj put izlaska iz jugoslavenske krize, inzistirajući na srpskoj obnovi i Jugoslaviji na novim temeljima, u kojoj bi bila neosporna srpska dominacija. S nekim kritičkim stajalištima prema tvrdnjama D. Ćosića iznesenim, između ostalog, i u ovoj knjizi, hrvatska histo-riografija se upoznala u Dijalozima 9, gdje je problematiziran njegov odnos prema A. Rankoviću kao i dometi njegove polemike s D. Pirjavcem početkom 60-tih godi-na, tadašnjim glavnim slovenskim intelektualcem. (vidi: Olivera Milosavljević, "Jedno (ne)razumijevanje jugoslavije: Ranković na prekretnici", Dijalozi povjesničara istori-čara 9, Vršac 2004., 417.-431.; Latinka Perović, "Kako su se izražavali različiti politički interesi u Jugoslaviji? Polemika između Dobrice Ćosića i Dušana Pirjavca 1961/1962. godine'; Isto, 189.-209.) Na početku svojih razgovora sa Đukićem D. Ćosić opisuje svoje sudjelovanje u par-tizanima u Srbiji, a zatim svoju funkciju "profesionalnog agitpropovca'' u CK KP Srbije poslije rata. Nakon objavljivanja romana Daleko je sunce 1951. godine Ćosić se odlu-čuje za književničku karijeru. Upravo tih godina posebno je zanimljiv njegov dvomje-sečni boravak na Golom otoku u posjetu logoru informbirovaca 1952. godine, jer je želio literarno oblikovati njihovu "dramu i tragiku'; kako se sam izrazio u razgovoru s Aleksandrom Rankovićem. Poslije razgovora o M. Đilasu, kojemu predbacuje potpu-no neracionalnu pobunu protiv partijskog vrha, dolazi epizoda kada ga )osip Broz Tito poziva na dvomjesečna putovanje brodom "Galeb" u afričke zemlje 1961. godine jer je na tom putovanju "politički oportuna potreban jedan književnik i intelektualac''. Prvo indirektno političko djelovanje Ćosić je izrazio u polemici s Dušanom Pirjavcem, naj-istaknutijim slovenskim intelektualcem, na nagovor Tita, u kojoj se tada na prikrive-ni način vodila borba oko novog ustroja Jugoslavije, zbog najave novoga jugoslaven-skog ustava (1963.). Zastupajući stajališta da je svaka manifestacija posebnog, tj . naci-onalnog u pravilu retrogradna, smatrajući socijalističko jugoslavenstvo kao viši oblik integracije, Ćosić je zapravo iznosio mišljenje tadašnjega partijskog vrha, zapravo Tita, kojemu su se suprotstavljale reformske snage u partiji, a čime je on zapravo želio ispi-tati pravo stanje stvari. U pitanju je bilo različito gledanje na pojam nacije i jugosla-venstva, u partijskom vrhu i nekih predstavnika republika. Politički pad A. Rankovića 1966. godine na Brijunskom plenumu je, prema Ćosićevu mišljenju, bila ta prekret-nica u kojoj je on raskrstio za sva vremena s "iluzijom jugoslavenstva''. Na 14. sjedni-ci CK SK Srbije 1968. godine on je otvoreno progovorio protiv jačanja federalistič ­kih tendencija, zbog republičkih granica koje se pretvaraju u državne i etničke, a po kojima je Srbija svedena u granice koje nisu etničke ni povijesne. U svojim pismima Predsjedništvu CK SKJ, Titu i drugima Rankovićev pad opisuje kao pad Srbije, njego-vu smjenu kao udarac za srpski narod. Takvo stajalište značilo je neizbježno raskid s partijom, a time se promijenio i Ćosićev položaj, koji postaje partijski disident. Poslije udaljavanja iz javnog života, Ćosić nalazi utočište u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU). U drugoj polovici 80-tih godina Čosić je inicijator osnivanja Odbora za obranu slobodne misli. U svojim kontaktima s predstavnicima slovenske inteligencije krajem 1985. godine, konkretno oko uredništva časopisa Nove revije, u borbi za demokratizaciju zemlje Ćosić postaje svjestan antijugoslavenstva Slovenaca i njihova osjećaja ugroženosti. U svojim pismima Niki Grafenaueru i Spomenki Hribar, 1151 PRIKAZI God. 38 .• bc.J .. 1133.- 11 52. (2006) slovenskim intelektualcima, on optužuje njihovo udaljavanje od Jugoslavije i najav-ljuje osnutak srpskoga nacionalnog programa, dok su Slovenci govorili o srpskom hegemonizmu koji jača i jugoslavenstvu kao "o pitonskom zagrljaju, ljubavi koja guši i lomi kosti''. Iako nije bio jedan od tvoraca Memoranduma SANU-a, njegove ideje o položaju Srbije u Jugoslaviji bile su istaknute u tekstu Memoranduma. Proglašavajući Jugoslaviju teškim bolesnikom i neizvjesnin1 društvom, Ćosić traži vraćanje Srb iji kao nacionalnoj d ržavi srpskog naroda, te negira bilo kakav suverenitet autonomnin1 pokrajinama Vojvodini i Kosovu, čime javno odbacuje Ustav iz 1974. godine. Pojavu Slobodana Miloševića na politi čkoj pozornici Srbije i temelj njegove popul arn osti čosić tumači time da je on jedini srpski političar poslije Rankovića koji je stao na stranu jednog nesretnog i poniženog naroda. Tih godina Dobrica Ćos ić stječe polo-žaj ideologa srpske nacionalne misli i nacionalnog auto riteta, te se za njim otimaju sve novoosnovane srbijanske političke stranke, pri čemu su najuspješniji Miloševićevi socijalisti, gdje Ćosić zadržava položaj "nezavisnog intelektualca''. Zanimljivo je da je Ćosić tada simpatizirao Antu Markovića, iako nije vjerovao njegovim reforma-ma. Ćosić kaže da "uz sve dobre namjere Ante Markovića, na ruševinama brionske Jugoslavije nije moguća nikakva reforma". Posebno je zanimljivo njegovo razmišlja-nje o Jovanu Raškoviću, vođi srpske stranke u Hrvatskoj, s kojim je dugo prijateljevao i kojeg opisuje kao mirotvorca i čovjeka na mirotvornoj "gandijevskoj liniji". U svo-jim razgovorima sa Slavoljubom Đukićem čosić se osvrnuo i na razgovor s musli-manskim intelektualcima u Sarajevu početkom 199 1. godine, koji su izražavali veli-ki strah od srpskog nacionalizm a. Evo kako D. Čosić odgovara na pitanje autora o krivnji za rat. "Slobodan Milošević nije krivac za izbijanje rata, a najmanje su za taj rat odgovorni srpski intelektualci, il.i Memorandum SANU, koji n ije usvojen .. . Krivci za rat su separatisti, najprije Slovenci. Oni su svoje otcepljenje počeli napadima na Armiju i ubijanjem nespremni!, srpskih vojnika (Ćosić smatra vojnike )NA srpskim vojnicima, op. a.). Za njihovim primjerom krenuli su i Hrvati blokiranjem kasarni i etničkim čišćenjem ... Pa Muslimani napadom na vojne kolone u Tuzli .. :•. Svoj izbor za predsjednika SR) sredinom 1992. godine Ćos ić tumači p oboljšavanjem "međuna­rodne krvne slike SRJ". Osvrće se i na Ženevsku deklaraciju potpisanu u Ženevi s Franjom Tuđmanom, što je napadnuta u srbijanskoj javnosti kao nacionalna izda-ja. Iako su se Čosić i Milošev ić slagali u nekim političkim potezima ( usvajanje Vance-Owenova plana za BiH), za Miloševića je Ćosić postao pretežak teret, pa ga je jedno-stavno odbacio. U zadnjem dijelu knjige Čosić pregovara o Kosovu i svojim vezam a s njim. Na kraju za razumijevanje Čosićeva mišljenja o Jugoslaviji kao multinacionalnoj zajednici dajem njegov odgovor na pitanje kako će se zvati država Srbija kada joj se pripoje srpska etnička područja (iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine) u buduću fede-raciju srpskih zemalja - Ćosić odgovara: "Zašto bi to bila Srbija - m ožda bi to bila Jugoslavija?" ŽELJKO KARAULA 1152 

SLAVOLJUB ĐUKIĆ, LOVLJENJE VETRA, POLITIČKA ISPOVEST DOBRICE ĆOSIĆA, SAMIZDAT B92, BEOGRAD 2001., 272 STR.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia