Obična planika (Arbutus unedo L.) i lovor (Laurus nobilis L.) dvije su vrlo važne vrste naših mediteranskih šuma. Sastavni su dio šumske vegetacije u eumediteranskom i dijelom u toplijem dijelu submediteranskog vegetacijskog pojasa. Njihova važnost kao autohtonih vrsta predstavlja opće prihvatljivu značajku biološkoj raznolikosti i ekološkoj stabilnosti šumske vegetacije čiji su sastavni dio.
Međutim, one su u gospodarskom i šumsko meliorativnom smislu vrlo zapostavljene. Obje su kao šumske voćkarice, ljekovite, medonosne, gastronomski davno prepoznate vrste, a danas vrlo slabo korištene. Nije iskorištena njihova moguća uloga u agrošumarstvu, ruralnom razvoju, ali ni kao meliorativne vrste u melioracijama krša. Isto tako njihova estetska ljepota nije ni približno prepoznatljiva, a time ni korištena u hortikulturnom i krajobraznom oblikovanju prostora. Kao autohtone vrste, kako ističu Rosavec i dr. (2005) imaju određenu prednost u odnosu na alohtone vrste. Poznati su nam njihovi ekološki zahtjevi (za tlom, klimatskim čimbenicima, vodom, svjetlom i dr.). Također su nam poznata njihova biološka svojstva i porijeklo. Kod alohtonih vrsta može neki od ovih čimbenika biti limitirajući u rastu i razvoju posebno u kasnijoj fazi rasta.Strawberry tree (Arbutus unedo L.) and laurel (Laurus nobilis L.) are two very important species of our Mediterranean forests. They make up an integral part of forest vegetation in the Eu-Mediterranean region, and partly in the warmer part of the sub-Mediterranean vegetative belt. Their importance as indigenous species, in general, represents a generally accepted feature of biological diversity and environmental stability of the forest vegetation they are an integral part of.
However, in the economic and forest land reclamation sense, they are very much neglected. Both species are forest fruit trees; medicinal and melliferous species, which have been gastronomically recognized species for a long time but are very sporadically used today. Their potential role in agroforestry and rural development have not been exploited, and they have not been used either as karst reclamation species. Also, their aesthetic beauty has not even been remotely recognized, and therefore, they have not been used for horticultural and landscaping purposes. As indigenous species, how Rosavec et al. (2005) have claimed, they have certain advantages over the allochthonous species. We are familiar with their ecological requirements (i.e., the type of soil, climatic factors, water, light, etc.). We are also familiar with their biological properties and origin. With allochthonous species, some of these factors can be limiting for growth and development, especially during the latter phase of plant growth
