Upotreba informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu tijela javne vlasti te građana i pravnih osoba jedan je od bitnih faktora u modernizaciji hrvatske javne uprave. Značajan korak ka ostvarivanju toga cilja dogodio se donošenjem novog Zakona o općem upravnom postupku (ZUP) iz 2009. godine (stupio na snagu 1. siječnja 2010. godine). Novi ZUP normirao je uporabu visokih tehnologija tijekom vođenja upravnog postupka, uvodeći mogućnost elektroničke dostave pismena, slanje podnesaka elektroničkim putem, vođenja spisa u elektroničkom obliku te izdavanja javnih isprava također u elektroničkom obliku. Međutim, usprkos ovim dobrodošlim novostima, široka uporaba informacijsko-komunikacijskih tehnologija u upravnim je postupcima i dalje iznimka, a ne pravilo. U takvim okolnostima postavlja se pitanje adekvatnosti pravnog uređenja koje bi omogućilo šire korištenje informacijsko-komunikacijskih tehnologija u upravnim postupcima ili je samo riječ o teškoćama koje su uvjetovane nekim drugim okolnostima. S ciljem da se odgovori na to pitanje, autori u radu kritički analiziraju relevantne odredbe Zakona o općem upravnom postupku, ali i druge propise koji tvore pravni okvir za informatizaciju hrvatske javne uprave.Implementation and widespread use of information and communication technologies (ICT) are some of the main factors contributing to the modernization of the Croatian public administration. A significant step towards this goal was the introduction of the new General Administrative Procedure Act in 2009 (GAPA 2009). Among other novelties, GAPA 2009 introduced several forms of electronic communication between public law authorities and parties in administrative proceedings; namely electronic service, electronic submission, e-filing and the use of e-documents. However, notwithstanding these novelties, electronic communication in administrative proceedings in practice remains more of an exception. In this context, the authors have analyzed the relevant legislative framework governing electronic communication in administrative proceedings. Several inconsistencies in the text of GAPA 2009 have been identified and appropriate solutions have been proposed. In addition, the authors argue for broader interpretation of the term electronic communication, which would include communication in electronic form both by electronic and non-electronic means. Finally, authors call for broader implementation of electronic communication based on the Croatian National Information Infrastructure in administrative proceedings
