Franjo Podgorelec

Croatian

Podgorelec, Franjo

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Bogoslovska smotra, 88 (2018.) 3, 513–517513Kulturalno-eKlezijalne pretpostavKe za unutarcrKveni dijalog, suradnju i suodgovornostFranjo PODGORELECKatolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Vlaška 38, p.p. 432, 10 001 Zagreb franjo.podgorelec@gmail.comOdržavši predavanje o naravi, potrebi i zadaći dijaloga, priđe mi jedna sluša-teljica te reče kako bi to trebalo prakticirati ponajprije unutar Crkve. Uistinu, spada pomalo na kleričku »profesionalnu deformaciju« da prvotno pomislimo na dijalog s nekim izvan Crkve, a zaboravljamo da bismo trebali primarno imati iskustvo unutarcrkvenog dijaloga. Prošlogodišnji teološko ‑pastoralni tje-dan bio je posvećen temi neophodnosti dijaloga i pomirenja unutar hrvatskog društva. Rečeno je – između ostalog – da će Crkva moći biti autentičan čim-benik dijaloga i pomirenja ad extra, samo ukoliko ih bude razvijala unutar sa-me sebe. Navodeći desetak izazova za Crkvu u Hrvata s pastoralno ‑teološkog gledišta, uvodničar zaključuje: sve to zahtjeva »podrobnije analize i osmišlje-no djelovanje. To je moguće jedino dijalogom unutar same Crkve, poštujući načela supsidijarnosti, kršćanske suodgovornosti i sudjelovanja.«1 Logično je, stoga – kao komplementarna tema 58. teološko ‑pastoralnog tjedna, održanog od 23. do 25. siječnja 2018. – uslijedila: »Unutarcrkveni dijalog, suradnja i su-odgovornost.«Kada se jedan ateist obratio i počeo pohađati sv. mise, uočio je da župnici većinu poslova rade sami, a od onih koji eventualno žele surađivati očekuju tek pasivno izvršenje njihovih direktiva. Zato se najčešće sposobne i samo-odgovorne osobe drže podalje od aktivnijeg angažmana. One ne pristaju biti 1 Tomislav KOVAČ, Unutarcrkveni dijalog i pomirenje, u: Bogoslovska smotra, 87 (2017.) 3, 502.Franjo podgorelec, Kulturalno-eklezijalne pretpostavke za unutarcrkveni dijalog, suradnju i suodgovornost514tretirane tek kao izvršni organ, nego žele, u skladu s kompetencijama, svojim promišljanjem, sukreirati inicijative od koristi za užu i širu zajednicu. Ovime se ne želi reći da ne postoje poslovi koje uistinu treba samo izvršiti ili okolnosti u kojima je župnik daleko najupućeniji (premda je takvih situacija sve manje, budući da su i laici sve obrazovaniji u teologiji). Kritika smjera poglavito pre-ma stavu koji je relikt individualističkog mentaliteta.Koncil je istaknuo da nam Bog ne govori samo preko Svetoga pisma, li-turgije, crkvenog učiteljstva, nego i preko povijesti (signa temporum). Pozvani smo u današnjem svijetu uočavati tendencije i senzibilitet koji su u skladu s evanđeljem i vode prema izgradnji svijeta u evanđeoskom duhu. To djelovanje Duha u povijesti Crkva treba prepoznati i tumačiti ga u svijetlu Objave te su-kladno tome izvršiti stanovito posadašnjenje – aggiornamento. Jedan od takvih znakova vremena je osjetljivost današnjeg čovjeka na slobodu. On »ne želi da ga drugi predstavljaju, da drugi odlučuju umjesto ili bez njega, da osobno ne izabire. On želi upotrijebiti svoju slobodu.«2 U tom smjeru mora se dogoditi stvarno »pastoralno obraćenje«, kako pastira, tako i vjernika, da bi se kroz praksu komunitarnoga kršćanskog razlučivanja, usvojile pozitivne zasade su-vremene kulture te se svjetlom i snagom evanđelja pročistile i oplemenile.Pastoralno obraćenje zahtjeva promjenu mentaliteta sukladno koncilskoj ekleziologiji zajedništva. Benedikt XVI. s pravom je konstatirao da se »previše krštenika ne osjećaju dijelom eklezijalne zajednice i žive na njenoj margini, obraćaju se župama samo u nekim okolnostima da prime religiozne usluge«3. Kao polazišno rješenje ovakvoga stanja iznio je potrebu »ispravne ekleziološke formacije«. Potom je na još konkretniji način nastavio: »Neophodno je istodob-no poboljšati pastoralnu impostaciju, na način da se poštuju pozivi i uloge po-svećenih osoba i laika, te se postupno promovira suodgovornost svih članova Božjega naroda. To zahtjeva promjenu mentaliteta, u smislu da se laike ne pro-matra tek ’suradnicima’ klera nego ih valja priznati ’suodgovornima’ za Crkvu i njezino poslanje, nastojeći odgojiti zreli i angažirani laikat.«T. J. Šagi ‑Bunić, sudionik Drugoga vatikanskog koncila, na simpoziju o »Blaženoj Djevici Mariji u kršćanskoj duhovnosti«, 1988. godine, u jednoj di-gresiji je iznenađujuće izjavio: »Koncil je otkrio da moja baka ima Duha Sve-2 Tomislav J. ŠAGI ‑BUNIĆ, Jeke jednog koncila. Radovi Bogoslovske tribine o dvadesetoj godiš‑njici Drugog vatikanskog koncila, Zagreb, 1984., 41.3 BENEDETTO XVI, Apertura del convegno pastorale della diocesi di Roma sul tema: »Appartenenza ecclesiale e corresponsabilità pastorale«, Basilica di San Giovanni in La-terano (26. V. 2009.), u: http://w2.vatican.va/content/benedict‑xvi/it/speeches/2009/may/documents/hf_ben‑xvi_spe_20090526_convegno‑diocesi‑rm.html.Bogoslovska smotra, 88 (2018.) 3, 513–517515toga.« Time je na jedan simplicistički način izrekao obrat od piramidalnog ili monarhijskog ekleziološkog modela, prema modelu zajedništva. U pirami-dalnom modelu u središte je postavljena vidljiva i izvanjska dimenzija Crkve, njezina društveno ‑organizacijska struktura. U središtu tako shvaćene eklezio‑logije je hijerarhija, koju se poistovjećuje s Crkvom. Djelovanje Duha Svetoga prema narodu ide isključivo preko posredništva hijerarhije, strogo piramidal-no i stupnjevito po intenzitetu: papa – biskupi – svećenici – vjernici laici. Očito da je takva ekleziološka postavka favorizirala pasivnost vjernika laika.Model zajedništva, naprotiv, postavlja u središte Krista a Crkvu defini-ra iz njezina samog središta. Crkva treba stajati u poklonstvenom stavu pre-ma Kristu, jer je on i njegovo otkupiteljsko djelo njezina svrha i smisao. To je naznačeno već u prvoj rečenici najznačajnije dogmatske konstitucije: »Svjetlo naroda je Isus Krist.«4 Nije, dakle, Crkva svjetlo naroda, ona može biti tek no-siteljica i prenositeljica toga Svjetla (Crkva kao otajstvo). Drugi važan, a čini se i ključni, obrat dogodio se smještajem poglavlja o Božjem narodu prije govora o hijerarhiji, čime se istaknulo da su svi u Crkvi – i laici i hijerarhija – Božji na-rod, da ono što nam je zajedničko, primarno je obuhvatnije i fundamentalnije od svake naknadne legitimne i dobrodošle različitosti i pluralnosti u Crkvi. Da se radilo o doista epohalnom obratu govori činjenica da je kardinal Ottaviani intervenirao kod pape Pavla VI. da spriječi ovaj zaokret.5 U takvoj ekleziološ-koj postavci, Duh Sveti koji u sadašnjoj ekonomiji aktualizira i realizira Kri-stovo otkupiteljsko djelo, ima izravan pristup svakom kršteniku a ne tek preko posrednika. Svakoga osobno poziva da dadne svoj doprinos u izgradnji Crkve i boljega društva, prema mjeri vlastita dara: »Svaki je Kristov učenik, koliko je do njega (pro parte sua incumbit), dužan širiti vjeru« (LG 17).Ekleziologija zajedništva teološki je kontekst i osnova da se svaki član Crkve može doživjeti aktivnim članom, suradnikom i suodgovornim za Cr-kvu. Samo tako se »uspavali div« može probuditi. Ova jednakost dostojanstva ne smije završiti u stanovitom egalitarizmu, u kojemu bi se dokinule razlike koje su uvijek dobrodošle: karizme, službe, zadaće, sposobnosti, kompetencije, zrelost, spol, i sl. Niti se time želi umanjiti važnost hijerarhijske dimenzije u Crkvi. Njezina je funkcija i danas: »Duha ne trnite, proroštva ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite« (1 Sol 5,19). Zato Koncil, potičući vjernike laike da žive odgovorno svoju vjeru te u tom smislu pastirima sa slobodom i povje-4 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi (21. XI. 1964.), br. 1, u: Dokumenti, Zagreb, 72008. (dalje LG).5 Usp. Yves CONGAR, Diario del Concilio – 1960 – 1963, Cinisello Balsamo, 2005., 427 i 431.Franjo podgorelec, Kulturalno-eklezijalne pretpostavke za unutarcrkveni dijalog, suradnju i suodgovornost516renjem otkrivaju svoje potrebe i želje, kao i svoje mišljenje o istinskom dobru Crkve, istodobno također dodaje: »prema znanju, mjerodavnosti i izvrsnosti položaja koji im je vlastit« (LG 37).Spomenuto pastoralno obraćenje, temeljeno na koncilskoj ekleziologiji, uključuje neke konkretne promjene na koje su pozvani i vjernici laici i pastiri. Navedimo samo neke.Valja uvijek iznova isticati da poziv nije ekskluziva nekih članova ili sta-leža u Crkvi. On ima svoj sakramentalni temelj u krštenju, a sveti red i redov-ničko posvećenje naknadni su razvoj iste krsne milosti.Aktivni laikat, nadalje, zahtijeva i određeni formativni hod koji nije institucionalno previđen. Kardinal i rimski vikar, Ugo Poletti, u govoru dije-cezanskoj katoličkoj akciji, poznatu Tertulijanovu tvrdnju – »Fiunt, non nas-cuntur cristiani« – parafrazirao je i aktualizirao sljedećim riječima: »Laik se ne rađa, nego se postaje prihvaćanjem poziva i založenim odgovorom.« Želio je reći da zreli laikat pretpostavlja stanovitu duhovno ‑teološku formaciju, kao što imaju ostala dva staleža. Stoga su hvalevrijedne inicijative u Crkvi koje rade na osobnoj i cjelovitoj formaciji vjernika: tečajevi, studiji, crkveni pokreti i laička udruženja koja nude, barem u određenoj mjeri, duhovnu i teološku formaciju.Prijelaz od laikata kao pasivnog adresata i potrošača, prema laikatu koji želi aktivno doprinijeti i uložiti svoj duhovni kapital, uključuje i pastoralno obraćenje klera, ili možda bolje, novi način vršenja pastorala. Talijanska bi-skupska konferencija, govoreći o obnovi župe u misionarskoj perspektivi, u svom dokumentu tvrdi da ova perspektiva »ne umanjuje ulogu predsjedanja prezbitera, nego traži da je vrši u duhu evanđeoskog služenja. Mora biti spo-soban prepoznati i vrednovati darove koje je Gospodin udijelio u zajednici, nastojeći da poraste suodgovornost […]. Zdušno će nastojati da karizme prije-đu od suradnje prema suodgovornosti, od osoba koje žele pripomoći, prema nazočnosti osoba koje promišljaju zajedno i putuju unutar zajedničkog pasto-ralnog projekta.«6Suvremeni pedagozi u tom smislu govore i o novom tipu lidera. Nasu-prot individualno jakoj osobnosti sa snažnim karakternim crtama i izraženom voljnom energijom; preferira se lider koji znade druge uvažiti i uključiti njiho-ve sposobnosti, koji ima vlastitu viziju ali ne donosi odluke izdvojeno i posve samostalno, nego u suradnji i kroz savjetovanje s drugima. Samo takvim pri-6 CONFERENZA EPISCOPALE ITALIANA, Volto missionario delle parrocchie in un mondo che cambia, 2004., 12.Bogoslovska smotra, 88 (2018.) 3, 513–517517stupom današnji čovjek, osjetljiv na slobodu, rado će se izložiti i uložiti svoje darove i sposobnosti u projekt zajedničkog i općeg dobra.U želji da dijaloška i suradnička dimenzija dođe do izražaja i za vrijeme samih izlaganja na teološko ‑pastoralnom tjednu, organizatori su svaku temu namijenili dvojici ili trojici predavača, što je rezultiralo daleko većim brojem izlagača ali i puno kraćim interventima. Zadana tema je stoga promatrana s raznih gledišnih točaka, pogleda i perspektiva a predavači su odabirani po ključu zastupljenosti što šireg spektra eklezijalne stvarnosti. 

Kulturalno-eklezijalne pretpostavke za unutarcrkveni dijalog, suradnju i suodgovornost

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia