Benjamin Ivaničin

Ivaničin, Benjamin

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Benjamin Ivaničin T K O I Š T O S E R E V I T A L I Z I R A Č i t a m o n o š t o se piše, s n a g l a s k o m iznenađenja, o održavanju, traj­nost i i obnavljanju religije u m a s o v n i m razmjerima u uvjetima suvremenih soci jal ist ičkih društava, a i drugdje. Č i t a m t a k o đ e r i o značajnoj rezisten¬ ciji i v i ta lnos t i religije i re l ig ioznost i u nas i u svijetu. Religija, pišu, i zmiče neumitnost i s t a l n o g i p o s t u p n o g , a p s o l u t n o g odumiranja. N a p r o t i v , ona je danas u porastu. O n a se revital iz ira. Ta se revital izacija analizira, ispituju se njezini raz loz i i snaga. I ja u o č a v a m tu revital izaciju religije i p i tam s e : T k o i š t o se revi-tal iz ira? Čini mi se da bi mi s o d g o v o r o m na ta dva pitanja revital izacija religije p o s t a l a jasnija. T k o se re l ig iozno rev i ta l iz ira? P r e d a m n o m su p o d a c i istraživanja I n s t i t u t a za društvena istraživa¬ nja S v e u č i l i š t a u Zagrebu god ine 1 9 7 2 . U njima č i t a m da 7 8 , i s p i t a n i h mladića i zmeđu 18. i 2 4 . god ine priznaje konfes ionalnu pripadnost, 51,9"/o od njih primilo je prvu pričest, a 70,8"/'o krsti svoju djecu. M i s l i m da ni danas nije drukčije. Od anket iranih, 23,5"/o uvjereni su vjernici i prihva¬ ćaju sve š t o ih vjera uči, 9,5''/o ravnodušno je prema religiji, 24,3*/o iz¬ javljuje da nije re l ig iozno, premda nema ništa protiv religije, 8,l''/o nije re l ig iozno i religiji se protivi. M i s l i m da se ni na ovoj ljestvici do danas nije n išta značajnije promijenilo. 301 Svetkovanje nedjelje kod vjernika također čuva svoju razinu. O n i h koji to č ine s u s t a v n o bilo je 23,1"/©, onih neredov i t ih Ićjž^/o, povremenih 4 4 , l " / o , a onih koji to u o p ć e ne čine 16,6"/o. Čini se da je u g l a v n o m i da¬ nas t a k o . T k o se, dakle, revital iz ira? P r e m a brojkama se čini da to nisu vjer­nici koji su poče l i svjetlucati i spod pepela. No brojke n išta ne kazuju ni o nek im spektakularn im ili anonimnim p o v r a c i m a k religiji izgubljenih s inova ate i s ta, ni o reanimaciji u religiji umrtvljenih indiferentista. N e m a u njima ni armija mladih o k o ol tara. T k o se, dakle, revital iz ira? Čini se n i tko. Ni vjernici, ni ateist i , ni mladi. A z a p r a v o svi. S v a t k o na svoj način, a to nam najbolje otkr iva narav revital izaci je. Ponajprije indiferentisti, ate ist i , mladi koji kruže o k o l o bez povje¬ renja u vjere, s i s teme, ideologije i autor i te te . Svi se oni revitaliziraju. Svi su oni prije n e k o l i k o stol jeća s vjerom u razum, s vjerom u s lobodu, s vjerom u ruke i s n a d o m u industrijski raj krenuli u društvo neogran iča-vane s lobode, u dan r a c i o n a l n o g planiranja ž i v o t a . M e đ u t i m , n i tko im nije ispunio obećanje, ni razum koji se zamrs io u bezbrojne filozofije, u razl ič i te profile ž i v o t a i ( n e ) e t i č k e recepte, ni s loboda koja se pretvori la u s lobodu za sebe i nes lobodu za drugoga, ni ruke koje su se skrstile ne od umora n e g o od n e d o s t a t k a pos la. P r e d u g o su pak vjerovali u beskrajnost napretka, u n e z a u s t a v n o s t s lobodnih p o t e z a , u ne iscrpnost idejnih kom¬ binacija, da bi sada, n a k o n »naftnog š o k a « , n a k o n ratnih klanja jučer i n a g o m i l a n i h ratnih prijetnji i o p a s n o s t i danas, nakon paral ize razuma koji je o n e m o ć a o za apstrakciju, u toj vjeri mogl i i dalje ustrajati. Čovjek je dugo č e k a o na o b e ć a n o g nadčovjeka, koji će sigurno doći, č e k a o u vjeri, nadi i ljubavi s re l ig iozn im ž a r o m i f anat ičnom isključivošću. I očeki¬ vani nadčovjek danas je tu, moćniji, znanstvenij i i umniji no š t o se i m o g l o o č e k i v a t i , ali sa sobom nije don io glavni oček ivan i dar, dar egzi¬ stenci jalnog zadovol jstva, ni dar raja, ni dar o b e ć a n e zemlje. D a p a č e , čini se da smo prazniji no onda kad s m o se prije n e k o l i k o stoljeća poče l i puniti prosvjetitel jstvom, njegovim pr i toc ima i odljevima. Ne čud imo se, s t o g a , da s o c i o l o z i ustanovljuju da današnji čovjek svoj duh od boga Naprijed, koji je prepoznat kao bog praznih ruku, od­vraća k B o g u I s k o n a s kojim se jed ino m o ž e naprijed, jer je u p o č e t k u sve po njemu i krenulo. P r a z n i n e u n a m a traže I s k o n koji ih je izdubio, jer ih ne bi bio izdubio da ih nije mis l io ispuniti. P a r a d o k s materija — duh čovjek s h v a ć a t a k o da i njegov hod naprijed mora biti obilježen pa¬ radoksom, p a r a d o k s o m vraćanja na P o č e t a k s kojeg je krenuo, ne z a t o da bude sve manji i da opet p o s t a n e ništa, n e g o da bude sve veći, ali po o n o m e po kojem je z a p o č e o i koji vječno stoji za njim k a o njegova nepre-sušnost . Čovjek uviđa da je pogriješio kad je mis l io da je pred njim ne-izmjernost u liku napretka, a z a b o r a v i o da na Ne izmjernost i p o č i v a i da 302 jest u t o l i k o uko l iko o t v o r e n o š ć u Neizmjerja sve o g r a n i č e n o pred s o b o m relat iv iz ira. Čovjek je shvat io da budućnost, kojoj on već n e k o l i k o stoljeća sa z a n o s o m hodi pod v las t i t im kutom, u o p ć e nije sag led iva bez p o č e t k a , da je budućnost bez pre thodnoga, bez prijašnje faze, iz koje i nakon koje dolaz i , iluzija i da n e m a uočavanja čovjekove budućnost i bez uočavanja njegova I s k o n a . S t o g a čovjek danas pravo čini kad se, razočaran dosadaš¬ njom s l ikom budućnost i , okreće s v o m e I s k o n u da bi s a g l e d a o pravo l ice svoje budućnost i . Okretanjem I s k o n u čovjek se p o n o v n o potvrđuje na nov način b ićem nade i e s h a t o l o š k o m s tvarnošću. Odr iče se praznog p o g a n s k o g boga Naprijed, a s njime i praznine svoje dosadašnje e s h a t o l o š k e samo¬ svijesti. Priklanja se B o g u Napri jed, koji u sebi nosi l ice I skona, a s nji¬ me i svojoj pravoj e s h a t o l o š k o j punini. P i t a m s e : Ne znač i l i taj povratak današnjeg čovjeka Iskonu povra­tak mitu o P o č e t k u , mitu o pos tanku svijeta i čovjeka? I m a m o li danas pos la s buđenjem m i t s k o g u čovjeku s obz irom na njegov apeiron proš¬ losti? Najprije, p s i h o l o š k o uprisutnjenje današnjeg čovjeka u Iskonu nije i z v e d e n o nikakvim f i lozofskim izričajima i formulama. Današnj i čovjek ne že l i I s k o n tumači t i f i lozofski, pa ni k r e a c i o n i s t i č k o m kategori jom. Filozofija je zbog svoje m n o g o s t r u k o s t i i m n o g o l i č n o s t i devalv ira la na svjetskom tržištu k a o ž i v o t n a mudrost. »Pametnij i« joj zahvaljuju š t o nas je uve la u b o g a t s t v o plural izma, iako je pri t o m e i z a z v a l a potrebu građenja m o s t o v a da bi se d o š l o do s ingularizma. Današnj i čovjek pak odbacuje te njezine usluge označujući ih ne ž i v o t n o m mudrošću nego ži¬ v o t n i m r iz ikom za koji on v iše nema snage da ga preuzme na sebe bu¬ dući da se premor io od v i šesto l je tnog preuzimanja rizika bez željenih rezultata. N o , ako čovjek danas ne žel i p o s e z a t i za svojim I s k o n o m , za svo¬ jim P r a p o č e t k o m f i lozofskim obrednikom, to ne znači da ga sebi želi dočarat i nekim mitskim nač inom, kojim bi se ipak izrekle neke meta¬ fizičke k l ice. D a n a s čovjek nije u mitu o Iskonu, a k o se mit shvaća iskon¬ s k o m meta f i z ikom. On je u njemu drukčije, k a o š t o je bio u mitu o razu¬ mu u doba prosvjetfteljstva, kao š t o danas živi u mitu o socijalnoj jed¬ nakost i svih i o o p ć e m blagostanju. Ne zan ima ga logia mi ta o I s k o a u n e g o mitski sadržaj o Iskonu. Kad k a ž e m da ga zan ima mitski sadržaj I skona, to ne znač i da sadržaj I s k o n a pripada idealiziranju, legendi ili fantast ic i . Sadržaj I s k o n a jest s tvarnost koja nosi svu os ta lu stvarnost. N o , budući da taj sadržaj nadi lazi čovjeka, da se pred čovjekom gubi u neizmjernosti kao vrhovi dalekih planina, pred njim se u čovjeku ras-klapaju mis t ične dubine kao š t o se te dubine rasklapaju pred legendarnim, posve mitskim, pred beskrajem o p ć e n i t o . Zan ima ga I s k o n u n a t k a t e g o -rijalnom stanju, takav kakav se susreće u predjelima pralogike, u kojima 303 se kao bice s t r a n s c e n d e n t a l n o m o t v o r e n o Š ć u svi jednako doživl javamo, bili sveci ili običnjaci, ate ist i ili te ist i , neuki ili učeni. K a m o topografski stavit i o v o g n o v o g n e o m i ( s ) t i k a u panoramu re­l ig iozne probuđenost i? To nije mistik k las ične mitologije. Ni je ni mistik s užeg područja mist ike. To je mistik p o s t p a n t e i s t i č k e e v o l u c i o n i s t i č k e ere, umoran od neizmjernih evo lut i vn ih n i z o v a i sljedova, koji počinju bez p o č e t k a i ni¬ kad ne svršavaju, m n o g o obećavaju, a vrlo malo daju. To je mistik koje¬ ga je B e r g s o n v idio da drijema u s v a k o m čovjeku, a koji se danas tek ma¬ lo probudio, t o l i k o da m o ž e p o č e t i nas luć ivat i blok neizmjerne punine P r a p o č e t k a . To je čovjek p o č e t n e j ezgrovne re l ig ioznost i bez kategori¬ zacije re l ig ioznoga, bez re l ig iozne institucije i bez rel igioznih obreda, premda i njih na svoj način poz iva u p o m o ć . D o k l e će u s v o m re l ig ioznom zanimanju dospjeti, u š t o će se razviti, kako se izrazit i, teško je reći. N o , uzimajući u obzir nenametl j ivost kre-dibilnosti vjere s jedne strane i novu mrežu beskraja koju mikroprocesori već pletu ( S e r v a n — Schreiber, Svjetski izazov) s druge strane, nije teško predvidjeti tešku kušnju u koju će h o m o rel igiosus postindustrijske epohe biti uskoro postavljen. Pog leda jmo sada revitalizaciju u Crkvi, rel igioznu an imoznost među vjernicima, koja se u posljednje vrijeme među njima zapaža. S t a t i s t i č k i i ins t i tuc iona lno g ledano. Crkva u posljednje vrijeme ne pokazuje nikakve pomake. To smo vidjeli. Ako se revital izira, revitali-zira se o n o š t o je n e s t a t i s t i č k o i ne ins t i tuc iona lno, prema tome, n e p o s a -dašnjivo u njoj, o n o š to je u njoj jednako danas kao i jučer, ono njezino vječno kršćansko što se m o ž e obnavljati a da se ne upadne u res taurac io-nizam, ono š t o je u njoj k o n s t a n t a , a ne samo ozakonjeno, A š t o je to? Konci l je to dobro or isao s obz irom na sve slojeve svojih vjernika. S obz irom na laike, to je o v o : I laici su Crkva. Ako je misija Crkve da K r i s t o v o m svjetlošću rasvijetli sve ljude, navješćujući Evanđelje sva¬ kom stvoru, svrha ž i v o t a laika ne m o ž e biti n i tko drugi do Isus Krist, njegovo uskrćnuće i ž ivot , njegova poruka i njegovo obećanje. Laici koji su č lanov i Crkve imaju do is ta i poslanje da to svijetu objave. N o , budu¬ ći da se u njima samima, kao krštenic ima, obnavlja smrt i uskrsnuće Kr is tovo, njegov ž i vot i njegova osoba, s v a k o bi drugo objavljivanje Isusa Krista svijetu bilo uza ludno bez objavljivanja svoga kršćanskog bi¬ ća. Objava Krista svijetu po la ic ima objava je kršćanskog bića laika, kr is tocentr ično ob l ikovana i kr i s tocentr ično razrađena. Kršćanin nema u prvom redu svjedočke usne, nego svjedočko biće. On je Božje kraljevstvo, 304 on je Krist, on je ud njegova Tijela, on je živi putokaz k središtu svega. U t o m je pravrijednost laika i njegova ž i v o t a u svijetu. S obzrom na ž ivot redovnika, o n o vječno kršćansko je o v o : R e d o v ­nički ž i v o t ne spada na hijerarhijsku strukturu, ali nužno spada na ž i vot i s v e t o s t Crkve. Svajeti, koje redovnici slijede, znak su Kr is tova otkup¬ ljenja, predznak uskrsnuća i e s h a t o l o š k o g ž i v o t a , prokazatelji Kr is tove snage i moć i D u h a S v e t o g a . S v a k a obnova počinje autent ičn im nasljedo¬ vanjem Krista, oživljavanjem karizme reda, uključenjem u liturgijski ž i vot s Crkvom, u biblijsko, ekumensko, misijsko, socijalno gibanje u Crkvi. S obz irom na ž i v o t svećen ika, o n o ne ins t i tuc iona lno je o v o : I shod iš te prezbitera zajedničko je i shodiš te crkvene službe uopće, a to je Krist, O č e v svećenik. S t o g a je prezbiter, kao i Krist, određen dvjema koordina¬ t a m a : posvećenjem i poslanjem. S v e ć e n i k je Božji suradnik ( s y n e r g o s ) . S v e ć e n i c i su u ota j s tvenom Tijelu i s tim Tijelom u pravo s v e ć e n i č k o brat¬ s tvo povezan i još j ednom v e z o m , os im o n o m koju donosi krštenje. Oni »su oni kroz koje Božje o č i n s t v o dodiruje ljude i kroz koje se ljudi dižu k Božjem oč ins tvu po Kristu. Kroz te konc i l ske linije obnove u Crkvi jasno se m o ž e uoči t i š to je o n o š t o se danas revital iz ira u svim crkvenim slojevima. To je Kr is tova pneumatska prisutnost koja buja u svijesti kršćana te se u pojavnosti očituje kao novi ž i vot za naše n o v o vrijeme. To je oživljena kr is to loška koncentraci ja vjerničke svijesti na sv im razinama, praćena darovima D u h a . I dok smo za vrijeme K o n c i l a mislili da ć e m o negdje dovde stići, n ismo ni slutili da ć e m o svojim oživljenjem u Kristu putov ima Kristova egzlstenci ja la načinit i pomak prema Iskonu u kojem je taj egzlstencljal zapretan, I tako d o g a đ a ! u Kristu, inspirativan za kršćanstvo, sjediniti s događajem u Iskonu, od kojeg ga n ismo nikada smjeli odijeliti. D a n a s , naime, kršćanin za svoja re l ig iozna poniranja ne čini nikakvu razliku između B o g o č o v j e k a , D u h a I B i t k a . U sve jednako ponire, ne napuštajući drugo dok u jedno t o n e . Čovjek je blagoslovl jen Kr i s tom u D u h u već u početku, u s v o m prapočetku, u kojem se osjeća najbližim sebi i skupa sa sv im ljudima. Time smo dobili širu, dublju, korjenitiju rezonanciju našeg kr i s tovskog re l ig ioznog buđenja, rezonanciju I s k o n a u Kristu. Time, sa svim os ta l im re l ig ioznim ljudima, pa l imo istu vatru re l ig ioznog ž i v o t a na zajedničkom ognju I s k o n a . Sv i se zajedno rev i ta l iz iramo. U vrijeme K o n c i l a n ismo mogl i ni slutiti kol iko je Crkva misl i la na sebe, na revitalizaciju v last i t ih snaga, kada nas je orijentirala prema zajedničkom fundusu svih religija. S a d a ž ivo z n a m o da je taj fundus I s k o n , Pun ina, Bitak, P r a p o č e t a k , u kojem Krist ne Iščezava, nego se ute¬ meljuje i kroz rezonanciju povijesnog tijeka potvrđuje kao P u t , Is t ina i Ž i v o t od Iskona. S t a t i s t i k e o svemu t o m e šute, kazaljke s o c i o l o š k i h s t a v o v a miruju. 2 0 3 0 5 Kršćani još ni sami ne znaju da su pr istupom k sakralnom Iskonu počel i sakralizirati i Krista, da je era demitologiziranja Evanđelja za­vršena i da je z a p o č e l a era njegova n o v o g mitologiziranja. V e ć sam rekao da mit s h v a ć a m stvarnošću koja nosi svu osta lu s tvarnost . M i t je otajstvo I s k o n a u Kristu i to otajstvo danas treba pronalazi t i u Evanđelju. Krist, kao savršen čovjek — to je naš v e ć bivši suputnik s već prevaljene dioni¬ ce puta, prekinutog kr izom humanizma. P r e d nama je nova dionica po kojoj se ide naprijed okrećući se natrag k sakra lnom P o č e t k u u Kristu. N A P O M E N A U članku naše revije br. 6 (1981.) na str. 467. p o d naslovom »Euharistija i ateizam« nalazi se ovaj tekst : »Poruka nizozemskih svećenika, koji su iskazi­vali n e m a r p r e m a hostijama ostalim od mise, a valjda i nevjeru u Kristovu pri¬ sutnost, bila je d o b r a : Ljudi kršćani, što čekate ovdje? Id i te na svoja r a d n a mjesta! Šteta što je ta p o r u k a tako skupo plaćena.« Taj tekst t reba shvatiti ovako: P o r u k a nizozemskih svećenika: Ljudi krš¬ ćani, što stojite ovdje? Id i te na svoja r a d n a mjesta i obavljajte ih u euharisti j-skom d u h u ! — bila je dobra, p r e m d a je način kojim je bila izvođena bio kriv. Krist je naime u hostiji istinski, s tvarno i supstencijalno pr isutan, ne samo za vrijeme mise nego i u našem tabernakulu, kojem se t reba navraćat i da bismo se produbi l i i obnovil i u svojem euharistijskom duhu i ljubavi. Benjamin Ivaničin 306 

Tko i što se revitalizira

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia