Mirko Lukaš

Lukaš, Mirko

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

    Život i škola, br. 23 (1/2010.), god. 56.   225  Emerik Munjiza, POVIJEST  HRVATSKOG  ŠKOLSTVA  I  PEDAGOGIJE, Filozofski fakultet Osijek i HPKZ Slavonski Brod, Osijek 2009., 289 str.     Emerik Munjiza profesor je Opće povijesti pedagogije, Povijesti hrvat-skog školstva i pedagogije, Metodike rada pedagoga i Osnova pedagogije na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog  fakulteta u Osijeku. Njegov znanstveni rad usmjeren je na područje povijesti hrvatskog školstva i pedagogije i na područje radnog odgoja.  Autor je predavač dvaju kolegija unu-tar povijesti pedagogije i uočava ne-dostatak udžbeničke literature koja bi sveobuhvatno objedinila područje na-cionalne povijesti pedagogije za koju možemo tvrditi da do danas nije imala cjeloviti udžbenik. Dostupna literatura iz ovog područja parcijalno prikazuje sadržaje koji su potrebni za realizaciju  suvremene nastave ovog kolegija, a za poneku dostupnu literaturu može se reći da je već i sama datumski popri-mila  povijesne karakteristike (Cuvaj, 1910.–1913.; Franković 1958. te Ogri-zovićevi prilozi iz 1989. godine).  Knjiga Emerika Munjize Povijest hrvatskog školstva i pedagogije udž-benik je predviđen za korištenje u nastavi Nacionalne povijesti peda-gogije. Njezina forma i način izbora građe ima za cilj znanstveno, stručno, metodički i na suvremen način pri-bližiti povijesne sadržaje polaznicima visokoškolskog obrazovanja, a nastav-nicima kroz vježbe i zadatke biti inspiracija i poticaj za osmišljavanje njihovog rada.   Udžbenik je sastavljen od pet dijelova. Prvi dio daje informacije povijesnog pristupa metodologiji pedagogije. Dru-gi dio obuhvaća povijest školstva, dok se u trećem dijelu daje pregled razvoja pedagogijskih ideja na hrvatskom prostoru. Četvrti dio posvećen je istak-nutim hrvatskim pedagozima, dok se peti dio sastoji od popisa  literature, pojmovnika, popisa slika i tablica, ka-zala  imena i kazala  pojmova.  Udžbenik je strukturiran tako da uvodnim dijelom potakne na raz-mišljanje o karakteristikama vremena i društveno-gospodarskih prilika u koji-ma su se pojedine ideje pojavljivale, zatim slijedi osnovni tekst na kraju kojega se nalazi rezime i zadaće za     Život i škola, br. 23 (1/2010.), god. 56.   226 samostalan rad. Unutar 289 stranica udžbenika nalaze se i crteži te mno-gobrojne preuzete fotografije, kao i zemljopisne i povijesne karte te pre-slici iz različitih školskih dokumenata koji obogaćuju ovu građu, daju joj značaj i vjerodostojnost vremena, a čitatelju približavaju i čine pročitano razumljivijim.   U prvom dijelu daje se kraći osvrt na Uvod u metodologiju istraživanja u području povijesti pedagogije. Autor obrazlaže specifičnost metodologije povijesti pedagogije za koju smatra da ju je potrebno u budućnosti temeljitije obraditi kroz novo znanstveno djelo. Ovaj dio ukratko prikazuje proces znanstvene spoznaje i model funkcije istraživačkog pitanja te predlaže mo-guće načine korištenja kritičkog apa-rata,  izvora i referentne literature.  U drugom dijelu izložena je povijest školstva kroz sedam poglavlja. Prva tri poglavlja obuhvaćaju povijest obvez-nog školovanja, danas poznatog pod nazivom osnovno školstvo. Četvrto pogavlje daje pregled razvitka sred-njeg školstva, dok je više i visoko školstvo izloženo u petom poglavlju. Kroz šesto poglavlje želio se prikazati povijesni odnos privatnog, alternativ-nog i autonomnog školstva, dok sedmo poglavlje daje kraći prikaz obilježja društvene klime u kojoj se neka od nabrojanih razina školovanja kroz po-vijest pojavljuje.    Drugi dio obuhvaća razdoblje od deve-tog stoljeća i ukazuje na poteškoće zbog velikih razlika u odnosu na teri-torijalnu veličinu, političku organi-zaciju i stupanj samostalnosti Hrvat-ske. Zabilježeno je da su naši pradje-dovi od monaha Hrabrog priopćavali svoje misli crtajući i režući znakove u drvetu. Od tog doba pa kroz vrijeme snažnog utjecaja kršćanstva i prvih početaka suparništva latinskog i slavenskog jezika započinje prijelaz iz početnog obrazovanja u institucionalno školsko, koje se uglavnom odvija unutar raznih muških i ženskih crk-venih redova. Početci institucionalnog obrazovanja kod Hrvata se vežu uz 852. godinu i kneza Trpimira te djelovanje benediktinskog samostana. Od toga vremena obrazovanje se započinje odvijati kroz župne, ka-tedralne i samostanske škole, dok država svoje djelovanje na ovom pod-ručju započinje otvaranjem gradskih, općinskih i gramatičkih škola.   Prvim zakonskim regulativama zapo-činje sustavno praćenje školskog živo-ta i rada na prostorima Hrvatske, a ono se bilježi od 1774. g. pojavom J. I. Felbilgera  koji je svoju školsku refor-mu obznanio u Općem školskom redu.   Srednje školstvo koje je izrazito društveno - humanistički orijentirano svoje početke bilježi u samostanima pavlina i isusovaca. Preuzimanjem organizacije srednjeg školstva država se orijentira na opće obrazovni ka-rakter srednjih škola. Ovaj dualizam opće obrazovanosti i praktičnog karak-tera srednje škole koja obrazuje za rad traje sve do danas, uz povremene pokušaje njihova pomirenja otvara-njem tzv. jedinstvenih srednjih škola 80-ih godina dvadesetog stoljeća.  Visoko školstvo u Hrvatskoj ilustri-rano je kroz razvitak sveučilišnih ideja u okrilju katoličke crkve u početku do-minikanskog reda, a zatim i ostalih crkvenih redova, kao i praćenjem razvitka studiranja sve do Bolonjskog procesa.       Život i škola, br. 23 (1/2010.), god. 56.   227 Početno privatno školstvo u početku se nije bitno razlikovalo od državnih javnih škola i imalo je vertikalnu prohodnost te je bilo uređeno školskim propisima i zakonima. I u današnje vrijeme djeluju neke škole alter-nativnog tipa koje imaju obilježje privatnog  karaktera.  Za što uspješnije školsko djelovanje potrebna je i sustavna briga društvenog okruženja koje podupire i potpomaže školska nastojanja. Uz snažno djelo-vanje političkih i gospodarskih prilika u okruženju, znanstveno-tehnoloških inovacija i pronalazaka, autor nagla-šava i veliki utjecaj stručnih i staleških udruga hrvatskih učitelja te poticajnu izdavačku djelatnost. Od staleških u-druga spominje se najstarija  Učiteljska zadruga iz 1865. godine utemeljitelja Ivana Filipovića te Hrvatsko-slavonska učiteljska zajednica osnivača Franje Klaića iz 1869. godine. Tekst nagla-šava i težak položaj učiteljica kao i pokušaje njihovog djelovanja kroz strukovne udruge. Tijekom pedagoške povijesti značajnu ulogu na kretanja u hrvatskom školstvu imaju Opće hrvat-ske učiteljske skupštine (Zagreb, 1871.; Petrinja, 1874.; Osijek, 1878.). Naglašava se da je najznačajnija stru-kovna učiteljska udruga osnovana 1871. godine pod imenom Hrvatski pedagoško-književni zbor, koja djeluje i kao izdavač pedagogijske literature, priručnika i pedagoške periodike s najstarijim pedagoškim časopisom Na-predak, koji izlazi od 1859. godine do danas.  U trećem dijelu izložene su početne odgojne misli temeljene pretežito na iskustvenim i životno provjerenim od-gojnim vrijednostima, a podupirane narodnom tradicijom kroz junačke i obredne pjesme, poslovice, mudre izreke, priču i obiteljsku tradiciju. Iz prepoznatih prakticiranih društvenih vrijednosti izdvajaju se, opisuju i propisuju poželjne moralne i za opsta-nak društva potrebne vrijednosti koje poprimaju oblike zakonitosti.   Razvoj pedagogijskih ideja prikazan je kroz četiri cjeline u kojima se ana-liziraju prve misli o odgoju u hrvat-skom školstvu, zatim se mišljenja naših pedagoga prikazuju u kontekstu utemeljenja pedagogije kao autonomne znanosti, dok se u trećem dijelu ilustrira pedagogijski pluralizam izme-đu dva svjetska rata, i u četvrtom se poglavlju ukratko iznose pogledi na  suvremenu  pedagogijsku znanost.   Iz mnoštva učitelja i odgojnih djelat-nika koji su zaslužni, kako doprinosom na praktičnom polju pedagogije, tako i osoba koje su pokušale artikulirati i prva teorijska promatranja pedagog-ijskih ideja, za ovaj je rad izdvojen 31 pedagog. Rad nije imao pretenziju nabrojati sva imena i sve osobe koje su se tijekom hrvatske povijesti u bilo kojem od navedenih područja kraće ili duže pojavljivali, već on prati nastavni plan i program u kojemu treba stu-dentima dati informacije o imenima onih pedagoga koji su važni u teorijskom osmišljavanju i uobli-čavanju cjelovitih pedagoških ideja hrvatskog školstva.  Slabljenjem crkvene dominacije na području školstva, a time i odgoja, dolazi do potrage za novim nositeljima društvenih vrijednosti koji su prepoz-nati u građanskom ozračju. Ubrzo se prepoznaje potreba promjene tadašnjih pozicija odgajanja discipliniranjem uz pomoć autoriteta i straha te uz represivne odgojne mjere koje autor pojedinačno opisuje.      Život i škola, br. 23 (1/2010.), god. 56.   228 Autonomija pedagogije kao znan-stvene discipline u Hrvatskoj obilje-žena je pojavom prvih udžbenika pedagoške skupine predmeta didaktike Didaktica generalis, metodike Dida-ktica specialis i pedagogije Znanosti odhranjivanja. Ova djela tiskana u Budimu 1849. godine prokrčila su put kasnijim udžbenicima (Ilijašević, 1850.; Novotny, 1867.; Basariček, 1876.; Štiglić, 1889.; Turić, 1906.) tiskanim u Hrvatskoj i na hrvatskom jeziku.  Pred kraj udžbenika koji prikazujemo, autor se posvećuje suvremenim škol-skim pitanjima, a to su pedagogijski pluralizam i položaj pedagogije, koji prethode demokratskim promjenama (etatistička pedagogija i pedagogija samoupravnog socijalizma).  Značajni hrvatski pedagozi prikazani su ukratko u četvrtom poglavlju kronološkim redom prema godinama rođenja. Vrlo kratko se iznose živo-topisi 31 pedagoga, od Augustina Kažotića rođenog 1260., do Petra Šimleše rođenog 1910. godine, koji prema autorovu mišljenju imaju zaslu-ženo mjesto u povijesti pedagogije. Autor se u uvodnom dijelu unaprijed ogradio od slabosti i opasnosti koje posjeduju bibliografski pregledi u kojima postoji mogućnost nenavođenja svih imena kao i biografskih podataka koji su se pojavljivali u hrvatskoj povijesti pedagogije. Temeljni kriterij za izbor navedenih pedagoga  koji se nalaze u ovom udžbeniku bila je ori-ginalnost njihovih pedagogijskih ideja koje su bile teorijski zastupane ili praktično primjenjivane, s iznimkom Ivana Filipovića kojemu se pripisuju zasluge na staleškom i stručnom organiziranju hrvatskog učiteljstva.   Bogatstvo ovoga udžbenika reflektira se u njegovoj pedagoško – didaktičkoj orijentiranosti u kojoj se nastava povijesti ne zasniva samo na činjen-icama, kronološkom nabrajanju godina i ličnosti vezanih uz  pojedine godine, nego se autor odlučio povijesne spoz-naje obogatiti i ilustrirati kroz veliki broj preuzetih ili osobno izrađenih she-matskih prikaza. Zatim su tu ilustracije povijesnih i zemljopisnih karata, cr-teža, tlocrta školskih zgrada, sportske dvorane itd. Udžbenik sadrži i mnoge fotografije kao vjerne dokumente i pra-tioce povijesnih zbivanja, preslike po-jedinih povijesnih dokumenata, na-slovnice časopisa i knjiga. Iz 19 tablica čitatelji će moći samostalno anali-zirajući doći do usporednih pokazatelja i pratiti razvitak pojedinih povijesnih pedagoških fenomena.   Ovaj sveučilišni udžbenik od velike je vrijednosti za nastavu studija Pedagog-ije, ali i svim onim osobama koje se žele upoznati s hrvatskim povijesnim činjenicama na kojima se temelje i moraju graditi budući suvremeni po-gledi i nove pedagogijske ideje u hrvatskoj pedagoškoj znanosti.   Dr. sc. Mirko Lukaš, viši asistent Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku Filozofski fakultet u Osijeku       Život i škola, br. 23 (1/2010.), god. 56.   229 Međunarodni znanstveni skup Nomadi margine, 24. ožujka 2010., Budimpešta  U organizaciji Katedre za slavističku filologiju Filozofskog fakulteta Sveu-čilišta Eötvös Loránd u Budimpešti i Hrvatske samouprave II. okruga Bu-dimpešte održan je 24. ožujka 2010. u Budimpešti međunarodni znanstveni skup pod nazivom Nomadi margine. Prema riječima dr. sc. Istvána Lukácsa koji je otvorio skup, ovo je samo jedan u nizu međunarodnih skupova koji se održavaju pod pokroviteljstvom Hrvat-ske samouprave II. okruga Budim-pešte, a velik odaziv izlagača i šire javnosti govori o velikom zanimanju za hrvatsko-mađarske teme.   Naziv skupa Nomadi margine ukazuje na potrebu istraživanja marginali-ziranih pojedinaca, izričaja i kultura. Nadalje, namjera organizatora skupa  bila je razmotriti umjetničku ili znanstvenu djelatnost manje poznatih, zaboravljenih autora ili znanstvenika u Hrvatskoj ili Mađarskoj, predstaviti zaboravljena umjetnička ili znanstvena djela, marginalne pojave u književ-nosti, jeziku, povijesti, narodnoj kultu-ri, opisati međuprostor kao plodno tlo jezičnih, književnih, povijesnih i kul-turnih zbivanja, ukazati na duhovnu isprepletenost na kulturnim prostorima margine, odnosno pružiti margini centralno mjesto. Zbog širine tematike koju su organizatori skupa ponudili, zastupljeni su bili izlagači iz svih područja humanističkih znanosti.   Rad skupa započeo je prezentacijom Rječnika pomurskih Hrvata od strane njegovih autora, akademika Istvána Nyomárkayja i dr. sc. Đure Blažeke koji je govorio o kajkavštini te pritom naglasio kako smo svjedoci odumiranja pojednih kajkavskih leksema. Profesor  Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fa-kulteta u Zagrebu, dr. sc. Marko Sa-mardžija, pružio je zanimljiv i jezgrovit ogled jednog zaboravljenog prijedloga za reformu hrvatskog pravopisa popra-tivši izlaganje primjerima, ali i kratkom jezičnom vježbom u uručku. Arhaične molitve mađarskih Hrvata izlaganje je Šandora Horvata koji je naglašavao potrebu da arhaične molitve budu označene kao poseban žanr, dok je Mala mađarsko-hrvatska jezična ima-gologija Orsolye Szentesi Žagar ponu-dila uvid u učenje mađarskog jezika kao stranog na odsjeku za hunga-rologiju Filozofskog fakulteta u Zagre-bu kao i problematiku s kojom se studenti hungarologije susreću. Branka Brlenić-Vujić analizirala je avangardu u Hrvatskoj i Mađarskoj, a Dinko Šokčević historiografsku djelatnost Josipa Gujaša Džuretine. Predstavnici Katedre za slavističku filologiju Filo-zofskog fakulteta Sveučilišta Eötvös Loránd u Budimpešti Odsjeka za kroa-tistiku u Budimpešti, István Lukács i István Vig, pružili su novi pogled na hrvatski jezik i književnost i to dr.sc. Lukács izlaganjem pod naslovom: Jezična subverzija kao prag post-moderne? (Ludističko-znanstveni eks-periment), a dr.sc. István Vig izla-ganjem o partikulama. Nakon uvodnih predavanja, uslijedio je rad u sekcijama.  Sekcija za jezik  Izlaganja u sekciji za jezik ponudila su razmatranja o jezičnim vezama dviju     Život i škola, br. 23 (1/2010.), god. 56.   230 zemalja što je bilo vidljivo u izlaganju Timee Bockovac: Vulgarizmi u hrvat-skom i mađarskom jeziku nekad i da-nas. Uslijedilo je izlaganje Tatjane Pišković: Rubna područja rodne ko-lebljivosti u hrvatskome jeziku i Ivana Markovića - Hrvatski dvandva. Marija Kanižai ispitivala je jezično prekla-panje u Prekomurskoj kajkavskoj mi-kroregiji s temom Muška osobna ime-na u pomurskoj kajkavskoj mikroregiji od 1891. do 1900. godine dok je izla-ganje studenta Előda Dudása govorilo o mađarskim jezičnim utjecajima u Prekomurskoj pjesmarici.  Sekcija za književnost  Interes izlagača u navedenoj sekciji obuhvaćao je tematiku iz područja hrvatske i mađarske književnosti. Jolán Mann s Katedre za hungarologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održala je izlaganje na temu: Enver Čolaković - prevoditelj mađar-ske književnosti i prešućeni pisac, dok je Tina Varga Oswald ponudila uvid u hrvatsku i mađarsku avangardu. Uspoređivanjem dviju književnosti nastavila je Orsolya Kálecz-Simon svojim radom pod naslovom Vlast, fantastika i utopija: dodirne točke hrvatske i mađarske fantastične knji-ževnosti u 20. stoljeću. Petar Vuković dao je svoj prilog dijalektalnom pjesništvu bačkih Bunjevaca. István Ladányi bavio se manje poznatim hrvatskim devetnaestostoljetnim knji-ževnikom rođenom u Apatinu, Er-vinom Šinkom, Krešimir Šimić  fu-neralnim pjesništvom Mavra Vetra-novića; Tatjana Ileš Antigonom iz Dežmanove, Mirta Bijuković Maršić izgubljenima na margini, dok je Anđelka Tutek govorila o Julijani Kreposnoj na gradišćanskohrvatskoj pozornici.  Sekcija za kulturu i duhovne veze  Raznovrsnost tema prevladavala je i u sekciji za kulturu i duhovne veze, gdje se pod predsjedanjem Šandora Horvata nakon svakog izlaganja vodila kon-struktivna diskusija. Katja Bakija održala je svoje izlaganje o Marku Brueroviću (Marc Bruere Desrivaux), pjesniku i diplomatu, Anđelko Mr-konjić, predavač na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, govorio je o požeškom književniku Ivanu Mesneru koji je zbog svoje prerane smrti zaboravljen i postavljen na marginu. O hrvatskom izdavaštvu u Baji govorio je Mario Berečić. Povijesnim temama bavili su se Tomislav Krekić i Aleksandra Đurić. Krekić je govorio o preporodnim pokušajima bačkih Hr-vata dok je Aleksandra Đurić izlagala o duhovnim i kulturnim vezama u 16. stoljeću te u svom radu pod nazivom Trubarovi imaginarni čitatelji – pro-blem književne posvete u protes-tantskoj literaturi 16. stoljeća pokazala kako književni izvori mogu biti izvorište historiografskih podataka. Naposlijetku je Nikola Tutek izlagao o još jednom, prema njegovom mišlje-nju, marginaliziranom hrvatskom knji-ževniku iz Mađarske, Antunu Kar-agiću.          Aleksandra Đurić Sveučilište Eötvös Loránd u Budimpešti Filozofski fakultet, Katedra za slavističku filologiju (ELTE Szláv Intézet, Budapest, Múzeum krt. 4/D)  

Emerik Munjiza, POVIJEST HRVATSKOG ŠKOLSTVA I PEDAGOGIJE, Filozofski fakultet Osijek i HPKZ Slavonski Brod, Osijek 2009., 289 str.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia