Miroslav Kravar

Kravar, Miroslav

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

43 mogu, sa malo ddbre volje i uzajamnog razumevanja, lako rešiti. Inače, ako se bude drukčije radilo" izgledać~ nametanje i nasilno rešenje jednog načina, uobičajenog u jednoj republici, na račun drugog, udbičajen6g u drugoj.; jedne volje, koja Je u jednofI1 načinu razumevanja pojava, na račun druge, A to ne bismo ni u kom slučaju želeli; već - sporazum i do-govor, .. « o ~RAZLICI« IZMEĐU INFINITIVA I VEZE DA + PREZENT Miroslav Kravar Sudbina infinitiva na području književne štokavštine ide među važna i aktualna pitanja naše normativne sintakse. U povodu članka prof. D. Bro-zovića »0 vrijednosti infinitiva. i prezenta s veznikom da«, koji Je izašao u »Jeziku« 1 (1953) na str, 13. i d., htio bih se na tome pitanju malo dulje zadržati. Prof. BrozQv[ć nastoji da nađe razliku u smislu izmedu dva tipa izričaja, infinitiva i veze da + prezent, koji seu našem jeziku, i narodnom i književnom, svud~ više ili manje ukrštaju. Ali meni se čini, da se rješenje, što ga on predlaže, ne da tako lako potvrdi ti ni govornom praksom većine štokavaca ni analizom književnih primj:era. Ovdje ću pokušaiti da svoj prigovor, koliko budem mogaQ, i dokažem. I. Pojava zamjene infinitiva vezom da + prezent ide, kako joe poznato, u red sintaktičkih crta, koje su našem jeziku zajedničke s ostalim balkan-skim jezicima, u kojima 'se infinitiv ili potpuno izgubio (u grčkom, tosačlko­alba'nskom, bugarskom i makedonskom) ili se djelomično gubi (u rumunj-skom i u štokavskom narječju našega jezika) zamjenjujući se u dba slučaja dopunskom rečenicom namjernoga oblika. Pitanje, u čemu valja vidjeti uzrok nestajanju infinitiva na balkanskom tlu i kako je sam proces tekao, nema i:zravne veze s ciljem ovoga članka.1 O tome se i ne može reći ništa pouzdano na temelju podataka samoga našeg jezika, gdje 'se zamjena jJavlja 'll većem opsegu tek od XVI. stoljeća (v. primjere tl ARj. II, str. 180.a i d.). Ti nam, dakle, podaci ne bi mogli otkriti čitava procesa, jer on prelazi geografske, a sudeći po onome, što se zna o nestanku infinitiva u grčkom, i 'Vremenske granice našega jezika.2 Na svemu se tome ovdje ne l Isp. o tome Kr. Sandfeld, Linguistique balkanique, 1930., str. 173. j d., gdje se ta pojava, u nauci različito tumačena, objašnjuje grčkim utjecajem. ! U grčkom se proces počeo još u helenističko doba; ispo E. Schwyzer i A. De-brunner, Griechische Grammatik II, 195()., str. 383. i d. 44 treba zadržavati, samo valja podsjetiti, da s'e pojava ;irila 8 balkanskoga juga prema sjeveru i zapadu. Ovdje će b:ti dosta, da pođemo od današnjega stanja na terenu. Upo-treba veze da + prezent mjesto infinitiva, poznata pod imenom »dakanja«, nije na štokavskom području svuda jednako zastupana. Točnije granice između dva izričaja trebalo bi tek utvrditi. Ali ne ćemo mnogo griješiti, ako II tom pogledi.: budemo razlikovali tri pojasa: istočni pojas jakoga »dakanja« s veoma slabom, gotovo nikakvom upotrebom infinitiva, zatim I;redišnji pojas umjerenoga »dakanja«, u kojem veza da + prezent kon-kurira infinitivu, i zapadni pojas slaboga »da1kanja« s veoma razvijenom u;Jotrebom infinilttiva. Ta se tri pojaisa podudaraju grosso modo s podru-čjima triju štokavskih govora: ekavštine, ijekavštine i ikavštine. (Čakavsko, a osobito kajkavsko narječje ostaju izvan jačega utjecaja »dakanja«.) Ako 'ie obilje primjera iz starijega jezika (XIV.-XV., a napose XVI.-XIX. stoljeća, sabranih u našim rječnicima, osobito u ARj., bar letimično pre· gleda i usporedi s današnjim stanjem., vide se odmah dvije stvari: da se »dakanje« na ~erenu pomicalo s istoka na zapad i da se p,roces u knji-ževnom jeziku polarizirao na crti Beograd-Zagreb, iako se razlika u upo-trp.bi dvaju izričaja na terenu ne može označiti kao srpsko-hrvatska. Tome valja dodati, da se »dakanje« u novije vrijeme, preko uprave, voj ~ ke, šIkole, štampe, raldija i t. d., kretalo i u drugom pravcu: odozgo prema dolje. SVJ je prilika, da se pojava uopće širila iz grada prema selu, a ne obratno. Naš se, dakle, suvremeni jezik, što se 'tiče Jlestajanja infiniti'va, nalazi u položaju, da se inflnitiv više ili manje koleba, tako da se gotovo u svim sintaktičkim položajima m o ž e, aH n e m o r a zamjen.jivati vezom da + prezent, jer ga u isto vrijeme drugi faktori, među kojima naše slavensko podrijetlo i kuHurna okolina s postojanim infinitivom nisu najmanji, nepn~­stalno obnavljaju. Svaki naš čovjek, koji govori ili piše štokav ki, stoji pred nesvijesnim izborom izmedu dvije izraža'j:ne mogućnosti: inEnitiva ili veze da + prezent. Ali nedoumice u tom izboru ima samo kod školovanih, a najviše valjda kod j,ezi'čno dbrazovanih ljudi. Na terenu, kao i inače, upravljaju izborom ustaljene govorne navike, koje, dakako, nisu svuda iste. Time, što se Beograd nalazi na području jakoga, a Zagreb, danas već prilično štokaviziran, na području slaboga »daka'I1ja«, objašnjuje se i tolika razlika u upotrebi infinitiva i veze da + prezent u književnom jeziku na dvije strane. Ali široko štokavsko područje između dva književna centra os ~aje i danas izvan domašaja krajnjih tendencija . Jer današnje stanje u ',redišnjem pojasu !lije u tom pogledu odmaklo daleko od »klasičnc« - da je tako nazovemo - štokavštine, kako je normirana u Vuka, Daničića i Maretića. Bilo bi, dakle, važno znati, što se ondje događa. 45 Il. Prof. Brozović, pozivajiući se na jedan članak dra. M. Moskovljevića, smatra, da se na terenu središnje štokavštine u upotrebi infinitiva i veze da + prezent ocrtavaju neke razlike u smislu. Svoju misao pokušava potvr-diti na nekoliIko knji'ževnih primjera, na kojima se, da ne duljim, ne ću zadržavati, iako nisu ni odabrani ni protumačeni tako, dal im ne bi bilo pri-govora. Po njemu bi, ako se bolje pogleda, razlika izmedu dva izričaja imala biti trojaka: sitOtaktička, semantička i stilistička. što se, najprije, Uče sintaktičke razlike izmedu dva izričaja.; ona se, prema tome mišlJenju, da izraziti u ovom pravilu: »Ako dopunski glagol označava što trajno ili općenito, bolje je uzeti infinitiv, a ako označava što časovito ili konkretno, b olje je uze ti prezent s veznikom da.~3 Tako bi SP. rečenice ne mogu ustati i ne mogu da ustanem razlikovale u smislu po tome, što bi prva značiJa, da ne mogu ustati uopće (jer sam, na primjer, uzet), a druga, da ne mogu ustati u dalnom času (jer mi, recimo, trne noga) . Priznajem, da - iako štokavac - nisam imao prilike da takvu razliku osjetim pa mislim, da je ili uopće ili bar u većem op;5egu ·nema. Ovdje me zan ima da nadem, odakle onda prof. Brozoviću utisak (rekao bih, da se baš o tome radi), da infinitiv valja »uzimati«, kad se označuje što trajno ili općenito, a prezent, kad se izriče što časovito ili kon~{retno. Čini mi se, da ta misao polazi od općih predočaba, što ih izazivlju dva glagolska oblika, infinitiv i prezen t, kao takvi: infinitiv kao izraz ciste glagolske radnje nosi apstraktni smisao u sebi, a prezent, bar imperfcktivni, znači »pravu«, t. j. konk retnu adašnjost. Da ne potječe odatle prividna, po mome udu, razlika izmedu dva izričaja? Teško je inače vidjeti, po čemu hi prva od navedenih rečenica bila općen ! ta ili trajna, a druga konkretna ili časovita. Dnevna težnja za zamjenom apstraktnoga I z ričaja konktrenim mogla je i dovesti do toga, da se infinitiv ,oa mjenjuje dopunskom rečenicom. Ali gdje oba izričaja žive jedan pored drugoga, kao kod nas u pojasu umje-renoga »dakanja« i u knj iževnom dblik u » kla sične« štokavštine, tu se oni više ne od nose kao apstraktno prema konkretnom. Ista sintaktička funk-cij a, koju vrše, potiskuje pojmovnu razlil\U medu njima, pa prezent II zamjeni ZC1. infin itiv dobiva isto tako apstraktan smisao kao i sam infinitivo Jer da je konkretan (što ibi mogao biti samo onda, kad bi se vremenski određivao prema nekome momentu), slagao bi se j u vremenu s glagolom nepotpuna sm:sla. pa u rečenici mogu da vidim dva glagola ne bi više bila u zavisnom, nego u usporednom odnosu (isp. engl. come and see me mjesto i pored come to see me), tako da bi rečenica, II kojoj je dva puta ~ »Jezik« l (1953), str. 150 46 dan podatak o licu, 'bila pleonastična i u pogledu vreme·na (pogotovu, ako imamo na umu, da će vezniku da osnovno značenje biti »i«4). No veza da '+ prezent u zamjeni za infinitiv ima, kao i sam infinitiv, ulogu vremenski neodređene imenice: želim biti zdrav = želim da budem zdrav, a oboje = želim sebi zdravlje. Drugim rijeČIma, prezent ' ovdje Ilije pravi, nego zavisni indikativ ili »relativ«.5 Da nije tako, ne bi se mogao razumjeti proces nesta-janja i zamjene infinitiva uopće. Stoga nije čudo, što se inf:nitiv i veza da + prezent upotrebljavaju bez razlike u smislu.6 Ovdje bih mogao navesti svu silu primjera, koji to potvrđuju, ali ću navesti samo nekoliko takvih, koji govore protiv mišlje-nja, o kojem je riječ. Evo ih najprije nekoEko iz narodnoga jezika. Nar. prip. 2.39: ima ... orao, koji ne može da leti (uopće); nar. pj. 1, 39: ne mogahu puta razaznati (u danom času); posl. 149: ko ne može da plati (uopće). valja da moli; nar. pj. 2, 117: ne da vila temelj podignuti (u danom času); nar. prip. 91: dođu 'Ua more i stanu da se kupaju; nar. pj. 2, 439: kada Marko bio uz Urvinu, poče njemu Šarac postrtati (kako 'bi uopće uz glagak početi i stati mogao smisao biti općenito-trajan?); i'b i'd. 1, 318: ja bih mlada sada naj'Volija, da ja imam đerdan od duka ta; l'bid. 2, 614: n ;g~da ti se poturčiti ne ću, no sam radij izgubiti glavu. Nije drukčije ni u dana-š njem jeziku. Navodim nekoliko primjera iz pripovijetke I. Andrića, Pu1 Alije Đerzeleza (prema izdanju MH od 1947.). Str. 11: ne dohvati prvi put nego se moraide zaskočiti (u danom času); 24: rad čega to mora ona da se krije 1 stidi (uopće, trajno); 19: kad se jednom zaletio, on se nije mogao zausta;'iti (u danom času); 27: zašto on sa svojom slavom i snagom ne može da ga pređe (uopće); 12: stao je sedlati konja i puniti bisage; 19: napipa vodu i stade da hladi ruke i čelo. Te sam primjere, doduše, mogao i m:moići, jer prof. Brozović tt svome članku nekoliko pula napominje, da se infinitiv i veza da + prezent mogu i izmjenjivati, tako da razi ilke među njima najčešće i nema. Ali nije nam rekao, zašto j e onda traži. Ravnoteža, koja u središnjem štokavskom pojasu postoji između dva izričaja, očitujie se najbolje u slučaju glagola htjeti. Ako htjeti stoji u prezentu u značenju volje, onda će štokavac iz unutrašnjosti upotreb :ti svagda vezu da + prezent; na pr. hoću da te vidim ili zašto ne ćeš da učiš? Ali pri sla'bom »dakanju« (na primjer u Zag rebu) i tu se može čuti: hoću ie vidjeti i zašto ne ćeš učiti? Ako se pak prezentom glagola htjeti izd6e 4 Isp. A. Musić, Rečenice skon junkci jom »da« u hrvatskom jeziku. »Rad« 142 (1900), str. 1. i d. 5 Isp. A. Belić, O jezičkoj prirodi i jezičkom razvitku, 1941., str. 368. i d., a napose 395. i 438. i d. 6 Isp. T. Maretić, Gramatika i stilistika, 193i. , str. bOO. i d. 47 budućnost, onda će i ti štokavac upotrelbiti· samo infinitiv; na pr. mj' ćemo vas čekati ili gdje ću vas naći? No pri jakom »daikanju« (na primjer tl Beogradu) i te se rečenice govore (a i pišu): mi ćemo da vas čekamo i gde ću da vas nađem ? U nekim opet sintaktičkim položajima i ta raJZlika slabi, na primjer u pitanju, pa rečenica hoćeš Ii doći? može značiti »jesi li voljan doći?« i »stoji li, da ćeš doći?«. Rijetko će se čuti u prvome smislu hoćeš li da doješ?, a II drugome gotovo ni~ako. Ali kad se glagol htjeti javlja u drugim oblicima (t. j. kad se ne može shvatiti ,kao pomoćni za futur), po-naša se kao i ostali načinski glagoli pa može staJjati s infinitivom i vezom ' da + prezent; na pr. htio sam vam nešto reći i htio sam da vam nešto ka-žem ili ne bih vam htio smetati i ne bih htio da vam smetam i t. d. Sve nam to govori, da izmedu dva izričaja nema u na>čelu nikakve sintaktičke razlike. Rekao čovjek ne mogu doći ili ne mogu da dođem, stao sam slušati ili stao sam da slušam, daj mi piti ili daj mi da pijem, u alba slu-čaja osnovni smisao rečenica ostaje isti. Razlika je II tome, što će se zapadni štokavac i.zraziU radije na prvi, a istočni na drugi način. Jači utisak o razlici u smislu između dva i'zričaja može imati onaj, tko se služi samo jednim od njih. Tko govori svagda moram raditi, njemu će se izričaj moram da radim u prvi mah činiti konkretan, i -- dbratno - tko govo ri svagda nemoj da smetaš, on će u izričaju nemoj smetati osj'etiti n~što apstraktno. Ali tko se izražava sad na jedan sad na drugi način, on oba izričaja upotrebljava promiscue. Možda se na graničnim područjima razlika i osjeća, ali je pitanje, treba li takav prelazni moment razvoja uvoditi u opću upotrebu. (Svršit će se.) o TVORBI POSVOJNIH PRIDJEV A NA -SKI OD ZEMLJOPISNIH IMENA Mate Hraste Na pisanje ovoga članka potakao me je up:lt jednoga čitatelja »Jezika« ~z Istre, da li je pravilno govoriti i pisati pulskI ili puljski. On mi je tom pril'kom pomenuo, da se II Ist~i danedavno mogao čuti i vidjeti napisan i oblik puljski pored običnijega pulski. Na taj bi ~e upit moglo odgovoriti lako i brzo, ali ima mnogo drugih takvih pridjeva od zemljopisnih imenal, za koje nije lako odmah odgovoriti, kako se tvore. Poradi toga ću nastojati II ovome članku dati barem opća pravila za tvorbu pridjeva od zemljopisnih imena. 

O »razlici« između infinitiva i veze da + prezent

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia