Danijel Tolvajčić

Tolvajčić, Danijel

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Bogoslovska smotra, 80 (2010.) 1,  377 -384391Iako se veliki broj hrvatskih fi lozofskih pi-saca bavi fi lozofi jom renesanse, ne može se reći kako hrvatska fi lozofi ja obiluje općim monografskim prikazima renesan-snoga mišljenja i renesansnih mislitelja. Osobito su rijetki pokušaji da se zainte-resiranoga čitatelja uvede u opću renesan-snu fi lozofi jsku problematiku. Propust na tome području nastoji ispraviti knjiga dr. Krešimira Čvrljka Uvod u fi lozofi ju rene-sanse. Renesansna fi lozofi jska mišljenja usu-sret fi lozofi ji. U svojemu djelu dr. Čvrljak nastoji donijeti što temeljitije obrise »ona dva stoljeća koja su zapanjila Europu i svijet«. To se očituje već u samoj autorovoj intenciji. On je naime, svoj uvod zamislio kao »što vjerniju i što cjelovitiju projekci-ju stanja i zbivanja u europskoj fi lozofi ji renesanse 15. i 16. stoljeća«. Pritom autor nije previdio i doprinos hrvatskih misli-telja renesansnoj fi lozofi ji, od kojih neki, poput npr. F. Petrića, stoje ravnopravno uz bok onih najvećih. Poradi toga, i sama je knjiga podijeljena u dva dijela. Prvi se dio bavi najrelevantnijim temama, pro-blemima i autorima renesansne fi lozofi je uopće, dok se drugi bavi specifi čno hrvat-skom renesansnom fi lozofi jom.U prvom dijelu knjige, autor na samom početku nastoji ocrtati preteče re-nesanse koje razumije kao »mrtvozornike dorenesansnog načina mišljenja«, od-nosno autore koji su omogućili raskid s neplodnim aspektima kasne skolastičke misli. Prve prave preteče »renesansnog načina mišljenja« moguće je pronaći već u »karolinškoj renesansi«. Ipak, autor smatra kako je važno naglasiti da ipak nije moguće u potpunosti »oštro« razme-điti srednji i novi vijek. Ono u čemu se očituje novost predrenesanse i renesanse u odnosu na srednjovjekovlje jest potre-ba da se razbije »srednjovjekovni centra-lizam«. Kao najzaslužnije preteče rene-sanse, autor ističe Alberta Velikog, Rogera Bacona i osobito Nikolu Kuzanskoga koji je označen kao »personifi kacija prijelaza iz skolastike i mistike u novovjekovlje«.Potom se donosi nekoliko općih određenja »fi lozofi je renesanse«, osobi-to njezino ograničenje i razlikovanje u odnosu na »humanizam« koji, prema autoru, uz »naturalizam« predstavlja »najznačajniji i najrašireniji pokret rene-sanse«. Tematizira se također i utemeljnost samog pojma, značenja i uloge »fi lozofi -je renesanse«. Pritom se obično ukazuje na dva orijentacijska pola u zasnivanju samog pojma renesanse: na »poistovjeći-vanje s klasičnom antikom« s jedne i na razlikovanje u odnosu na srednji vijek« s druge strane. Poradi toga, kao »temeljne odrednice renesansnog razdoblja« mo-guće je istaknuti »obnovu općeg duha klasičnog starog vijeka, zanos i ponese-Krešimir ČVRLJAK, Uvod u fi lozofi ju renesanse. Renesansna fi lozofi jska mišljenja ususret fi lozofi ji, Hrvatski studiji, Zagreb, 2008., 460 str.RECENZIJE  RECENSIONS  RECENSIONES392nost za anticitetom, suprostavljanje op-ćenitostima i autoritativnosti skolastič-kog srednjeg vijeka, samosvjesni prkos kojim se renesansni pojedinac opirao svim zagovornicima srednjovjekovnog univerzalizma, rehabilitacija tog poje-dinca, te legalizacija njegove osobnosti i slobode«.No, prema jednom od vodećih au-toriteta P. O. Kristelleru, ipak još uvijek nije moguće govoriti o općem konsenzu-sa među istraživačima, već autori i dalje lutaju i razilaze se u svojim interpretacij-skim pokušajima. Autor također obrađuje i profi li-ranje fi lozofi je renesanse unutar »novo-sklopljenog instrumentarija renesansnih fi lozofi jskih mišljenja«. To predstavlja otprilike trećinu prvoga dijela knjige.Potom se veoma studiozno obra-đuju pojedini »individualni koncepti«, odnosno najznačajniji fi lozofi jski pisci unutar renesansne fi lozofi je. Prvi je Ro-ger Bacon, »franjevački pozitivist« koji je, u odbacivanju skolastičke i promo-viranju empirijske metode, (odnosno »iskustva, eksperimenta i verifi kacije«) anticipirao »zoru moderne znanosti«; potom slijedi Lorenzo Valla, »polemičan humanist« koji se zauzima za »konubij fi lologije i fi lozofi je«; tematizira se i al-kemičar i liječnik Paracelzus, koji stoji na početku »jedne nove fi lozofi je prirode i znanosti o prirodi; dalje se obrađuje Ma-rio Nizolio, koji je također ustao protiv skolastike i pokušavao se baviti »samo-utemeljenjem fi lozofi je i njezine metode izravnim okretanjem pojedinačnome, a potom i svakodnevnome govoru«; ko-načno, obrađuje se Girolamo Cardano, koji je htio enciklopedijski obuhvatiti znanje svojega doba, kao i naš Frane Petrić, ko-jeg autor naziva »hrvatskim stjegonošom europskog renesansnog neoplatoniz-ma«.Nakon što je prikazao najznačajnije renesansne mislitelje, autor iscrpno obra-đuje temeljne probleme renesansne fi lo-zofi je: problem čovjeka i njegova mjesta u kozmosu (postavljen na jedan novi na-čin) koji postaje – uz problem spoznaje i prirode – jedan od središnjih fi lozofi jskih tema renesanse; potom se obrađuje pro-blem znanja u funkciji preobrazbe svijeta, također se obrađuje problem iznalaženja adekvatne »metode« kao propitkivanja o »mogućnosti najprimjerenijeg i najsi-gurnijeg dosezanja istine u/o nekom pi-tanju«; autor prepoznaje i »renesansnu aktualizaciju matematike« kao bitan pro-blem i temu renesansnih mislitelja, oso-bito stoga što je većina njih posjedovala »visoku obrazovnu razinu« u matematici i srodnim disciplinama. U tome je smislu, misli autor, moguće govoriti o »propede-utičkim aspektima renesansnog fi lozo-fi jskog mišljenja gledom na novovjeko prirodoznanstveno, matematički zasno-vano mišljenje«. Tu je prije svega riječ o obnovi »antičke spoznaje o ključnoj ulozi matematike«; također, autor tematizira »okultne segmente« unutar renesansnog mišljenja: magiju, nekromantiju, razne oblike astrologije i alkemije. Svi su oni bitni ukoliko želimo imati cjelovitu i ne-okrnjenu sliku renesanse. Pritom autor Bogoslovska smotra, 80 (2010.) 1,  377 -384393zastupa tezu kako su okultni segmenti, iako »prirubna područja« fi lozofi je, ipak »srašteni« i »tematski uklopljeni« u cjeli-nu renesansne fi lozofi je i mišljenja uop-će. U ovome se kontekstu tematiziraju i sinkretističke tendencije unutar različitih renesansnih autora koje su shvaćene kao »pokušaj stvaranja jedinstvenog fi lozofi j-skog mišljenja«.Konačno, u zaključnom odjeljku prvog dijela knjige, autor nastoji vidjeti je li razdoblje renesanse iznjedrilo jednu jednoznačnu »fi lozofi ju renesanse« ili moramo govoriti o »fi lozofi jama rene-sanse«. Sâm autor smatra kako je u većoj mjeri opravdano govoriti o svojevrsnom »renesansnom fi lozofi jskom pluralizmu«. Drugi dio knjige – pod nazivom »Hrvatska u europskoj ili europska u hrvatskoj fi lozofi ji renesanse« – bavi se, kao što je očito i iz samog naslova, hr-vatskim autorima djelatnim u tome raz-doblju. Pritom autor zastupa tezu kako udio hrvatskih fi lozofa u renesansnim fi lozofi jskim raspravama nipošto nije marginalan, već, naprotiv, znatan, iako je u različitim prikazima renesansne misli (osobito onima koji se bave 15. i 16. sto-ljećem) prisutan uglavnom samo Frane Petrić. U tome smislu, autor smatra da su brojni relevantni hrvatski autori (poput npr. Jurja Dragišića, Nikole Vitova Gučeti-ća ili Pavla Skalića) nepravedno prešućeni među eminentnim svjetskim proučava-teljima renesansne fi lozofi je. Za to posto-je mnogostruki razlozi koji uvelike na-dilaze negdašnja »nesklona vremena«. Autor smatra kako hrvatski fi lozofi jski pisci previše »oru« po »preoranim njiva-ma europske fi lozofi je«, a ne osvrću se dovoljno na vlastitu fi lozofi jsku baštinu. Također, pokušavaju se uvidjeti dometi dosadašnje recepcije i fi lozofi jske obrade hrvatskih renesansnih mislitelja. Pritom valja istaknuti Franju Markovića koji je u svojem nastupnom rektorskom govoru pod naslovom Filozofi jske struke pisci hr-vatskog roda s onkraj Velebita u stoljećih XV. do XVIII. pokušao potaknuti na dublje istraživanje hrvatske renesansne fi lozo-fi jske baštine.Nakon što je analizirao bitne pre-drenesansne fi lozofe, autor analizira pojedine hrvatske renesansne fi lozofe koje smatra »ravnopravnim sudionici-ma« u onodobnom fi lozofi jskom životu. Pritom on kao centralni motiv izdvaja proučavanje Aristotela, odnosno »potra-gu za čistim ili izvornim Aristotelom«. Štoviše, upravo ovdje valja tražiti »po-četak hrvatskog interpretativnog erosa za Aristotelov metafi zički sustav«. Pri-tom hrvatski fi lozofi  ni u čemu ne zao-staju za svojim europskim kolegama s kojima zajedno studiraju na najprestiž-nijim europskim sveučilištima. Osobito autor ističe Jurja Dragišića i Benedikta/Benka Benkovića kao »najučenije među najučenijima«. Valja spomenuti i pariš-ke studente Hermana Dalmatina i Ivana Stojkovića. Ipak, posebno mjesto zauzi-ma Marko Marulić, širom Europe svoga doba poznati i priznati »kršćanski lati-nist, polimat i poligraf«. Prema našem autoru, Marulić je (ali i ostali navedeni fi lozofi ) na najizvrsniji način potvrdio RECENZIJE  RECENSIONS  RECENSIONES394»pripadnost hrvatskih renesansnih hu-manista zajednici europskog, znanstve-nog i fi lozofskog paneuropeizma«.Nakon toga u poglavlju pod na-zivom »Hrvatsko-europski renesansni fi lozofi  u palestrama polemičkih nad-metanja« autor obrađuje hrvatske re-nesansne mislitelje u kontekstu »pole-mičkog razdoblja« renesanse, osvrćući se na neke bitnije rasprave u kojima su sudjelovali. Osobito je u ovome kontek-stu značajan Juraj Dragišić koji je u svojim polemičkim spisima branio autore poput Bessariona, Savanarole, Pica, Reuchlina te si time priskrbio značajan »europski odjek i humanistički značaj« što prepo-znaju i onodobne veličine poput Erazma Roterdamskoga. Važni su »polemičari« također bili i M. V. Ilirik, Pavao Skalić, ali i mnogi drugi.U završnom se ogledu »Tminom zaborava do Markovićevih ’imena manje slave’« tematizira Markovićevo bavljenje nekim manje relevantnim renesansnim autorima koji, iako nisu možda od pre-velikog značaja za svjetsku povijest fi lo-zofi je, ipak nisu beznačajni unutar čisto hrvatskog konteksta. Pritom autor izra-žava i određeno neslaganje s Markoviće-vim kategoriziranjem nekih fi lozofa, jer neki od njih, baveći se bitnim aspektima renesansnog mišljenja, ipak predstavlja-ju »nezaobilazan predložak« u temelji-tim pokušajima da se rekonstruira rene-sansno mišljenje.Knjiga dr. Čvrljka vrijedna je zbog više razloga: prije svega, s obzirom na pristup, obradu materije kao i korištenu primarnu i sekundarnu literaturu, vid-ljivo je kako je riječ o djelu koje je plod iznimno temeljitog studija zadane ma-terije. Također, autor nastoji uvažiti ali i kritički analizirati i druge pokušaje inter-pretacije renesansne fi lozofi je te donijeti svoje originalne zaključke. Sve to govori u prilog tome da je ovdje riječ o dobro koncipiranom i originalnom uvođenju u renesansnu fi lozofi jsku problematiku koje zainteresiranom čitatelju na kompe-tentan način »otvara vrata« fi lozofi je 15. i 16. stoljeća. Može se bez ustezanja reći da je autor u potpunosti uspio u svojemu naumu. U tome smislu, knjiga predstav-lja dobrodošlo pomagalo kako profesio-nalnim fi lozofi ma tako i studentima fi lo-zofi je i teologije koji se u svojem studiju susreću s renesansom, kao i svim drugim zainteresiranim čitateljima.Također, ovo se djelo može čitati i kao svojevrsni poticaj i poziv mladim autorima na daljnje bavljenje ovom te-mom, osobito s obzirom na bogatu i još u velikoj mjeri nedovoljno istraženu hr-vatski renesansnu fi lozofi jsku (i srodnu) baštinu. Imajući sve dosada rečeno na umu, djelo dr. Krešimira Čvrljka može se naj-toplije preporučiti za čitanje i studiranje.Danijel Tolvajčić

Krešimir Čvrljak, Uvod u filozofiju renesanse. Renesansna filozofijska mišljenja ususret filozofiji, Hrvatski studiji, Zagreb, 2008.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia