Joža Skok

Skok, Joža

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

37književne korelacijeUZ PRVU KNJIGU ZVONAROVE POVIJESTI KAJKAVSKE USMENE KNJIŽEVNOSTI*Joža Skok, ZagrebNetom po izlasku vrsne Povijesti hrvatske usmene književnosti Stipe Botice (“Školska knjiga”, Zagreb, 20l3.) koja je svratila pozornost, i na značajan i specifi-čan korpus nacionalne književnosti u čiju povijest nisu u dovoljnoj mjeri integri-rane i njezine dvije kajkavske i čakavske dionice pojavljuje se dragocjena knjiga Ivana Zvonara posvećena upravo značajnom i bogatom kajkavskom dijelu naci-onalnog književnog korpusa atributiranog svojom usmenošću. Prva je to knjiga ambicioznog projekta agilne Hrvatske udruge Muži zagorskoga srca, posvećene povijesti cjelokupne kajkavske usmene i pisane književnosti. Za taj autorski pro-jekt posebno mi se značajnim čini što je temeljen na integralističkom pristupu tzv. dijalektalnoj književnosti u obadva njezina individualiteta, kao i na individual-nom, personaliziranom autorstvu pojedinih dijelova projekta a ne na njegovom zborničkom, višeautorskom konceptu.Uz prihvaćanje i podršku takvom konceptu recenzentsko mi je zadovoljno istaći opravdani izbor najprimjerenijeg autora za područje kajkavske usmene književnosti, i to Ivana Zvonara – potvrđenog svojom plodnom i zasluženom književnoznanstvenom licencom i bez njezina oficijelnog statusa. Naime medu istraživačima kajkavske usmenoknjiževne baštine koji su se na znanstvenoj sceni pojavili šezdesetih godina minulog stoljeća i danas su na vrhuncu svoje znanstve-ne zrelosti nalazi se upravo Zvonar, književni kritičar, povjesničar i folklorist koji se tijekom minulih desetljeća kontinuirano bavio proučavanjem kajkavske bašti-ne sjeverozapadne Hrvatske, odnosno njezinih regija - Međimurja, Varaždina s * Prigodna riječ autora na predstavljanju knjige Ivana Zvonara Pregled povijesti kajkavske književnosti, I. dio (Od prvih tragova do dvadesetih godina 20. stoljeća) održanom 1. listopada 2014. u Gradskoj knjižnici u Varaždinu38J. Skok: Uz prvu knjigu Zvonarove povijesti kajkavske usmene književnosti - KAJ, XLVIII, Zagreb 5-6 (2015)dijelom Hrvatskog zagorja, gornje Podravine i drugih, verificirajući dometima svojih znanstvenih radova najvišu razinu profesionalnosti spomenute “licence”.Zrelošću svoga književnoznanstvenog identiteta Zvonar se otkrio kao autor dviju ključnih cjelina u dvjema značajnim knjigama s područja međimurske fol-kloristike, a to su Zvonar-Hranjec Usmena narodna književnost na tlu Međimurja (knjiga I, »Zrinski«, Čakovec, 1987.) te Zvonar-Hranjec-Strbad Usmena narodna književnost na tlu Međimurja (knjiga II., »Zrinski«, Čakovec, 1987.). U prvoj od njih autor je poglavlja Usmena lirika na tlu Međimurja, a u drugoj je obradio poglavlje Usmena narodna epika na tlu Međimurja.Ova dva autorska poglavlja tematski su vezana uz Zvonarevo rodno Međimurje, no ona prelaze okvire specifične regionalne tematike jer su na teme-lju autorovih znanstvenih spoznaja prilogom cijeloj hrvatskoj usmenoj književ-nosti, ponajviše na razini njezina književnoteorijskog identiteta. Znanstvenoj interpretaciji kao i registraciji toga područja o kojemu je riječ dao je svoj životni doprinos Vinko Žganec svojim poznatim međimurskim knjigama, a dobrim dije-lom toga Žgančeva doprinosa bio je motiviran i Zvonar u namjeri da ga nastavi i ugradi u svoja objašnjenja poetičkih, folklorističkih i etnomuzikoloških specifič-nosti pojedinih tema ili problema.Pored navedenih suautorskih Zvonar je autor i dviju samostalnih autorskih knjiga, bitno obilježenih njegovim središnjim književnopovijesnim interesom, kajkavskom usmenom književnošću. Prva od njih Tu u provinciji objavljena je 1994. a podnaslovljena kao studije, rasprave, eseji i prikazi, književne kritike. U žanrovskoj raznovrsnosti te knjige posebno se uočuju autorove kajkavske studije od kojih Zvonimir Bartolić apostrofira nekoliko autorovih najznačajnih tekstova Ivan Zvonar, književni kritičar, povjesničar i folklorist39J. Skok: Uz prvu knjigu Zvonarove povijesti kajkavske usmene književnosti - KAJ, XLVIII, Zagreb 5-6 (2015)iz domene njegova posebnog znanstvenog interesa. A to su interpretacija balade Desna ruka ranjenog junaka, potom studija o komparatističkom suodnosu hrvat-ske usmene i pisane književnosti od prvih tragova do narodnog preporoda, te studija o odnosu Pavlinskog zbornika iz 1644. prema značajnijim rukopisima i tiskanim zbirkama usmenog pjesništva do kraja 18. stoljeća.Za razliku od tematski i žanrovski »razvedene« prve knjige, Zvonarova druga knjiga Na kajkavskim korijenima, objavljena 2009., sadrži svega deset, ali ove-ćih rasprava i studija, i to isključivo s područja kajkavske književnosti starijih razdoblja. Radi se o studijama koje su prethodno bile objavljene u stručnim i znanstvenim časopisima i edicijama, no za ovaj su prijenos autorski redigirane i mjestimice dopunjene. Bez obzira na to što se te studije odnose na neke teme, pitanja i probleme iz širokog, višestoljetnog kruga i raspona kajkavske književno-sti, a neke se bave užim, specifičnim pitanjima, svaka je od njih poseban i dra-gocjen Zvonarov prilog povijesti kajkavske književnosti koju još uvijek nemamo dok je ona tek simbolično, često znanstveno površno i količinski neprimjereno predstavljena u općim povijestima hrvatske književnosti.Indikativno je stoga što Zvonar upravo tome pitanju posvećuje prvu, uvodnu studiju u knjizi pod nazivom Kajkavska književnost do preporoda u povijestima hrvatske književnosti, objavljenu prethodno u Zborniku radova s okruglih stolo-va (znanstvenih kolokvija i skupova) u Krapini a koji su umnogome pridonijeli autorskom opredjeljenju da se značajnom segmentu te književnosti, njezinom usmenom odvjetku dodijeli zasluženo i značajno mjesto u korpusu cjelokupne povijesti hrvatske književnosti.Zvonarova jezična ekspertiza u studiji Hrvatski kajkavski jezik ili jedno srodno narječje iz Prekmurja u Martjanskoj pjesmarici (starijoj) iznimno je dragocjen pri-log nacionalnom, upravo hrvatskom jezičnom kao i književnopovijesnom iden-titetu te pjesmarice poznate i pod imenom Prekmurska pjesmarica. Lingvističko-dijalektalnom minucioznošću koja se temelji na komparatističkom sučeljavanju pretežitih slojeva hrvatskog kajkavskog jezika s djelomičnom mjestimičnom pro-žetošću elementima prekomurske slovenščine, Zvonar otklanja svaku sumnju o opravdanom upisu Marjanske pjesmarice u hrvatski književni registar, a jednako tako decidirano osporava bilo čije pravo, u konkretnom primjeru slovensko, na prisvajanje toga djela. Uz jezičnu, Zvonarova je studija i iscrpna književna ana-liza pjesmarice koja se u tome kontekstu doslovce, organski uklapa u poetički model hrvatskog usmenog, ali i tzv. umjetničkog, odnosno autorskog pjesništva. Pouzdanosti te studije koja je posljednja književno-znanstvena točka, i na pita-nje podrijetla, i na pitanje njezine pripadnosti, pridonosi i spoznaja da je riječ o najvrsnijem kajkavskom poznavatelju upravo brojnih kajkavskih pjesmarica o čijem je postojanju i specifičnosti već ranije objavio dragocjen, studijski pri-40J. Skok: Uz prvu knjigu Zvonarove povijesti kajkavske usmene književnosti - KAJ, XLVIII, Zagreb 5-6 (2015)kaz Kajkavske rukopisne pjesmarice do hrvatskog narodnog preporoda i to u knjizi Kajkaviana croatica (Zagreb, 1966.) a koja je zapravo Osnovni katalog istoimene izložbe održane u Muzeju za umjetnost i obrt iste, 1996. godine.Zvonarov kritičkoanalitički pristup i detaljan opis dvadeset i jedne kajkavske pjesmarice među kojima su i dvije obilježene varaždinskima (I. i II.) kao i niz njegovih ovdje pojedinačno istaknutih studija, rasprava i književnoznanstvenih eseja potvrdilo je ovog autora koji je nakon svojih prethodnika medu kojima su najistaknutija imena poput Franje Fanceva, Vinka Žganca, Olge Šojat, najupu-ćeniji i najmeritorniji istraživač toga područja te uistinu verificiran za autorsku sintezu svoga znanstvenog bavljenja kajkavskom usmenom književnosti, sintezu koja se potvrđuje i ovom Poviješću.Svoj u mnogome različit koncept pristupa kajkavskoj usmenoj književnosti Zvonar je zasnovao na relevantnom kritičkom stajalištu crpeći ga na ključnim odrednicama identiteta korpusa kao što su: a) jezična i književnoteorijska individualnost korpusa, b) njegova specifična geneza, c) njegov suodnos s tijekovima nacionalne (usmene i pisane književnosti), d) suodnos sa sličnim pojavama na užem ili širem području svjetske knji-ževnosti, a što je sve u funkciji autorova napora za identifikacijom ključnih, bilo bliskih bilo udaljenih veza između određenih književnih pojava. A njima je uvi-jek podlogom identična književnoteorijska matrica kao njihova najevidentnija poveznica. Upravo na takvim premisama temelji se i autorova identifikacija knji-ževnopovijesnih veza hrvatskog juga i sjevera, ne samo u okviru usmene nego i pisane književnosti.Tu vezu o kojoj je ovdje riječ najbolje je objasnio sam autor u svome uvo-du (Pregled povijesti, str. 13) ističući kako “Vinko Žganec prvi uvodi znanstveni pristup usmenoj književnosti a njegovi će suvremenici ta nastojanja podići na europsku razinu. Unatoč tome, u proučavanju korpusa kajkavske književnosti još uvijek su ostali brojni nerazriješeni problemi, što je prisililo i autora da svje-sno odstupi od nekih normi, inače ustaljenih pri pisanju književne povijesti.” Serioznosti takva pristupa u mnogome pridonosi primjeren autorov izbor kritič-kih metoda kakove su Zvonaru uvijek pri ruci, a to su genetička, komparatistička, filološka, književnopovijesna i književnoteorijska kojima se širom otvaraju vrata i na područjima usmene književnosti.Naime, Zvonarova povijest nije suhoparno znanstveno štivo determinirano isključivo svojim egzaktnim činjenicama, kojih je čak i na pretek (!) već njihovom sintezom s ključnom književnom građom kao podlogom, to jest svojim anto-logijskim izborom književnih uzoraka ilustrativnima za svoj književnoestetski identitet. A upravo ta barokno raskošna panorama svih žanrovskih uzoraka onaj 41J. Skok: Uz prvu knjigu Zvonarove povijesti kajkavske usmene književnosti - KAJ, XLVIII, Zagreb 5-6 (2015)je segment povijesnoga konteksta njegova “pregleda” koji ga doista posebno obi-lježuje. A odnosi se to podjednako na sam izbor kao i na komparativno autorovo objašnjenje, kako jezične autentičnosti uzoraka tako i na njihove geneze predoče-ne uz prvotne zapise još i brojnim varijantnim inačicama.A uz autentičnost i genezu ilustrativnih uzoraka Zvonar je uz njihov izbor vezao nerijetko i svoj interpretacijski pristup kojim se čitatelju i korisniku povije-sti približuju korišteni uzorci kao prepoznatljiva književna ostvarenja.Među, nažalost omanjem broju autora koji su pisali o Zvonaru najkreativnije i najpouzdanije pisao je o njemu u predgovoru njegovoj knjizi Tu u provinciji Zvonimir Bartolić koji je eksplicirajući širok raspon tema i analitičkih pristupa usmenoj književnosti zaključio kako je u Zvonarovu znanstvenom korpusu sre-dišnje mjesto pripada raspravi Osnovne značajke etnografskog i melodijskog rada akademika Žganca. Pri tom svakako treba pripomenuti kako je Zvonar pišući u više navrata o Žgancu uvijek isticao iznimnost i neupitnost njegova folkloristič-kog značenja, ne libeći se pri tom ni konkretnih zamjedbi ponajviše na njegove rane zapise. U sažetku pak svoje afirmativne ocjene Bartolić izdvaja dvije ključne značajke Zvonarevog znanstvenog pristupa, koje se najzornije uočuju u njegovoj kritičkoj metodologiji i njezinoj primjeni a koja ga potvrđuje, i kao vrsnog peda-goga ali i vrlo afirmiranog stručnjaka koji sve svoje radove opskrbljuje i brojnom znanstvenom aparaturom, upućujući tako čitatelje na vlastita istraživanja pojedi-nih tema. Osobno bih kako krunski dokaz navedenoj tvrdnji istaknuo jedan vrlo impre-sivan podatak, kako je u Zvonarevoj netom izašloj Povijesti u kojoj se, u poglavlju Izvori i literatura navodi preko 300 bibliografskih jedinica koje čine pojedinačne studije, samostalna književnokritička djela, brojne pjesmarice, različiti zborni-ci, što sve upućuje očito upućuje na širinu Zvonarove znanstvene upućenosti u relevantne izvore koji su funkcionalnom znanstvenom podlogom njegovoj povi-jesti bez obzira na to da li su predmetom osporavanja nekih autorovih teza ili pak njihovom znanstvenom afirmacijom. Tako Zvonar svojim kritičkim čitanjem navedenih izvora prema kojima ponekad zna biti i polemičan, uz analitičnost i komparativnost uključuje i polemičnost kao jednu od zapaženih značajki svoga znanstvenoga pristupa i stila.U koncept svoje Povijesti Zvonar je uključio i temu odnosa nekih naših susje-da prema kajkavskoj književnosti. Radi se o već spomenutom slovenskom odno-su prema Prekmurskoj odnosno Martjanskoj pjesmarici potekao dobrim dijelom iz lingvističke svijesti o “hrvatskoj kajkavštini”, odnosno kajkavskom narječju kao sastavnom dijelu slovenskog jezika. Bilo je to u suglasju s Kopitarovom teori-jom koju su, nažalost, podržali u 19. stoljeću i neki hrvatski najugledniji lingvisti, među kojima je dulje vrijeme bio i naš Vatroslav Jagić. Tek potkraj 19. stoljeća na 42J. Skok: Uz prvu knjigu Zvonarove povijesti kajkavske usmene književnosti - KAJ, XLVIII, Zagreb 5-6 (2015)temelju pristupa Habdelićevu djelu, a posebice njegovu kajkavskom jeziku Jagić se odrekao svoje znanstvene zablude. Najevidentniji primjer slovenskog preko-račivanja svoje jezične meje svakako je Štrukeljevo uključivanje u svoju zbirku Slovenske narodne pesmi i one iz Hrvatske. Tako je toj zbirci pribrojio, u doslov-nom citatu Ivana Zvonara “između dvjesto pedeset i tristo hrvatskih uglavnom kajkavskih usmenih pjesama”. Posebno pak mjesto među otimačima evidentnog hrvatskog nacionalnog bla-ga pripada Vuku Stefanoviću Karadžiću koji se nimalo nije libio da kovčežić svoje Male prostonarodne slavensko-serbske pjesmarice vrlo obilato napuni i hrvatskim usmenim pjesmama od kojih su mnoge i kajkavske no više ili manje doslovno prevedene na srpski. Svoje minucioznom komparatističkom analizom Zvonar tim “prevodima” od strane “vuka u ovčjoj koži” otkriva brojne kajkavske izvorni-ke koristeći uspješno uz komparativnu i etnogenetičku metodu kojom rekonstru-ira genezu pojedinih kajkavskih pjesama i njihovu autentičnu egzistencijalnost u njihovoj raskošnoj rasprostranjenosti. Iako su prema Vuku brojni hrvatski autori od strane Kukuljevića, pa kasnije i Varaždinca Galinca pa do, eto i književnog povjesničara Zvonara, ukazivali na Vukovo nedjelo. No ono je trajno prisutno u svojoj ideji i urodilo je poznatom otimačinom čak i hrvatske renesansne kao i barokne književnosti.Nažalost, koliko su otimači naših pjesama bili agresivni u svojim postupcima toliko su tijekom 19., pa i 20. stoljeća brojni naši proučavatelji usmene književno-I. Zvonar: Pregled povijesti... (naslovnica)43J. Skok: Uz prvu knjigu Zvonarove povijesti kajkavske usmene književnosti - KAJ, XLVIII, Zagreb 5-6 (2015)sti bili indiferentni prema njezinoj kajkavskoj dionici. To se najilustrativnije može vidjeti u velikoj i reprezentativnoj Matičinoj zbirci Hrvatske narodne pjesme u kojoj je kajkavska usmena poezija sasvim skromno i minorno prisutna. A slično je, nažalost, i u drugim sličnim izborima, kao i antologijama pa je iznimna vri-jednost Zvonarove Povijesti što se njome podsjeća i na taj problem. To je zapravo zajednički nedostatak većine naših antologija, ne samo usmene već i tzv. dija-lektalne poezije 20. stoljeća u kojima je sve kajkavsko pjesništvo iz njih ili posve isključeno ili samo simbolično prisutno.I na kraju možemo slobodno reći i posebno naglasiti kako Zvonarova nestere-otipna povijest hrvatske usmene kajkavske književnosti nikako nije, uz svu auto-rovu samokritičnost nikakav zakašnjeli pregled jedne opširne i iznimno zahtjevne građe. To je aktualan i suvremen pregled te građe iz pozicija jednog njezinog suvremenog čitatelja i respektabilnog istraživača čiji su književnoznanstveni radovi i pri tom stečeni dojmovi i spoznaje u njoj potakli i omogućili upravo takvu knjigu. Ona doista upotpunjuje prazninu u hrvatskoj književnoj historio-grafiji s jedne strane, a obogaćuje kroatističku i slavističku znanost s druge strane, kako to razložno zaključuje Alojz Jembrih, jedan od recenzenata knjige.A ona je posebno vrijedan prilog kao i afirmacija i varaždinskog prostora u kontekstu te knjige kao i njegova evidentnog udjela u povijesti kajkavske usmene književnosti. Naime, ta bi povijest bila nepotpuna bez niza varaždinskih imena s kojima se kao zapisivačima i proučavateljima srećemo u njoj, a to su abecednim slijedom B. Filipan, Z. Galinec, V. Jagić, I. Kukuljević, I. Milčetić, F. Patačić, K. Patačić, R. Plohl Hedvigov, B. Vodnik, M. Kračmanov Valjavec kao i neutvrđeni autori dviju značajnih varaždinskih pjesmarica. Šteta je jedino što GRAD koji se s razlogom diči bogatstvom svoje kulture nije u ovoj knjizi, odnosno njezinu ruko-pisu, prepoznao i taj vrijedan varaždinski segment i usmene književne kulture, jer da se to dogodilo ne bi ova knjiga ostala bez kune podrške svojoj zasluženoj objavi.

UZ PRVU KNJIGU ZVONAROVE "POVIJESTI KAJKAVSKE USMENE KNJIŽEVNOSTI"

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia