Aida Brenko

Brenko, Aida

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

15a narodna umjetnost 20 (1983) gišićev zahtjev da se bilježi i ime kazivača te od koga je kazivač čuo priču, vidjet ćemo da se ti isti za­htjevi postavljaju i danas, čitavo sto­ljeće nakon Bogišića, pred skuplja­če i zapisivače usmene književnosti. Prije dvadesetak je godina na is­tome terenu priče bilježila i Maja Bošković-Stulli i pronašla više tipo­va priča istovjetnih onima iz Bogi-šićeve zbirke. Tako smo dobili mo­gućnost da aspekt dijakronije raz­motrimo na konkretnoj građi, da vidimo što u pripovjedačkom re­pertoaru traje, čuva se i prenosi da­lje bez posredstva pisane riječi, a što se mijenja i nestaje. Napome­nimo još jednom da je šteta što se Bogišićeva zbirka i dalje nalazi u rukopisima zaključana u ladici i ne­dostupna javnosti. Autorica je stu­diji priložila pregled tipova pripo­vijedaka iz zbirke. U prilogu o Konavlima u pisanoj književnosti Rafo Bogišić konstatira kako Konavle i Konavljani nikad nisu našli adekvatno mjesto u du­brovačkoj književnosti. Pastoralni idilični konavoski pejzaži ili kmetski položaj njegovih stanovnika bili su u opisima gotovo svih dubrovačkih pjesnika tek idilični kontrapunkt urbanom životu unutar zidina. Au­tor donosi opširne ilustracije iz dje­la latinista Ilije Crijevića, preko petrarkista, Marina Držića, Ivana Gundulića, Nikole Nalješkovića sve do Iva Vojnovića. O konavoskom vezu kao posebno atraktivnom ukrasu znamenite ko­navoske ženske nošnje piše u svome radu Katica Benc-Bošković, dva priloga govore o likovnoj baštini toga kraja (Anđelko Badurina, An­tun Karaman), dok o čuvanju ko­navoskog dijalekta izvan domovine govori kraći prilog Rudolfa Filipo-vića. 0 industriji, turizmu i prometu u današnjim Konavlima govore tri kratka članka iz treće cjeline knjige. 1 zaključno, možemo podržati am­bicioznost i napore Društva »Ko­navle« i poželjeti još Zbornika. Ljiljana Marks Dzieje folklorystyki polskiej 1864—1918, Pod redakcja Helenv Kapeluš i Juliana K.rzyzanowskiego, Pahstwowe wydaw-nictwo naukowe, Warszawa 1982, 668 str. Knjiga o povijesti poljske folklo-ristike u razdoblju od 1864. do 1918. godine zbornik je priloga raznih autora o razvoju folkloristike u Poljskoj. Skupljanje i verificiranje informacija, kao i pokušaj njihova sistematiziran ja daje knjizi karak­ter sveučilišnog priručnika. Govoreći o razvoju folkloristike u Poljskoj, koji je tekao paralelno s nekim srodnim disciplinama (et­nologija, lingvistika, povijest knji­ževnosti), autori prvenstveno govore o usmenoj književnosti. Ovom djelu prethode knjige Povijest poljske et­nografije, u kojoj se razmatraju sa­mo etnografski problemi i Povijest poljske folkloristike 1800—1863, u kojoj se prikazuje odnos prema fol­kloru u prvoj polovici 19. stoljeća. U tom se djelu ne govori o područ­jima Pomorja, Mazura, Warmie i Šlonska u doba romantizma, pa su te praznine sada popunjene prilozi­ma što su ih napisali Andrzej Bu-kowski, Tadeusz Oracki i Jerzy Pošpiech. U predgovoru knjizi Helena Ka­peluš objašnjava značenje dvaju datuma sadržanih u naslovu: od 1864. do 1918. godine postoji neko­liko etapa u razvoju folkloristike, ranije zvane narodoznanstvo. Te etape nisu bile vezane samo uz raz­voj folkloristike, već i uz sudbinu cijele zemlje. Tako 1864. godina u-jedno označava i pad siječanjskog ustanka i ukidanje kmetstva, a 1918. označuje i kraj višestoljetnog raz­doblja tabora. Zanimljiv je prilog Elzbiete Mil-lerowe i Agate Skrukwe Oskar Kol-berg 1818—1890, u kojem je prika­zan život i rad znamenitog poljskog istraživača folklora. Njegovi radovi u početku nastaju pod utjecajem romantičarskog oduševljenja naro­dom; u zrelim godinama sam strp­ljivo skuplja građu, odlazi u libe­ralniju Galiciju, gdje pod starost postaje članom Akademije znanosti. 159 prikazi i kritike Pokrenuo je časopis »Lud«, koji je kasnije snažno djelovao na načine zapisivanja folklorne građe. Tim su se načinom zapisivanja u velikoj mjeri služili i proučavatelji poljske dijalektologije (Lucijan Malin i nje­govi učenici) okupljeni oko Akade­mije u Krakowu. Oni su napravili uzore dijalektoloških zapisa, koji su se kasnije primjenjivali u Akade­mijinim izdanjima. Zahvaljujući Isidora Köpern jiskom Akademija u Krakowu počinje izdavati dva časo­pisa: »Zbior Wiadomosci do Antro­pologu Krakowej« (1877—1895) i »Materialy Antropologiczno-Archeo-logiczne i Etnograficzne« (1896— —1919). Časopis s interpretacijskim ambi­cijama bio je varšavska »Wisla« (1887—1905), koji je od 1888. godine uređivao Jan Karlowicz, znanstve­nik širokih sposobnosti i horizonata. Njegova je istraživanja predstavila Helena Kapeluš u članku Jan Kar-lovicz (1836—1903). U teškim je uv­jetima uspio izdavati publikaciju visoke znanstvene razine u kojoj su objavljivane i informacije o istra­živanjima stranih znanstvenika (tu se prvi put javlja i termin fol­klor). Na drukčijim je principima na­stala treća velika publikacija, la­vovski »Lud«, koji izlazi uz pomoć Narodoznanstvenog društva. Taj je časopis zamišljen kao popularno--znanstveni a o njegovoj povijesti piše Helena Kapeluš u prilogu pod naslovom »Lud« izdanje Narodo­znanstvenog društva u Lavovu (1895 —1918). U početku je o sadržaju časopisa odlučivala grupa suradnika u kojoj su se uglavnom nalazili uči­telji i mlada galicijska inteligencija, a kasnije ju zamjenjuje grupa fi­lologa, povjesničara i etnologa. U takvom se obliku »Lud« održao i do danas. O razvoju pozitivizma u Poljskoj piše Ryszard Wojciechowski. U tom je razdoblju težište istraživanja na zapisivanju različitih varijanata pri­povijedaka, zatim tekstova s pod­ručja folklornog kazališta i dr. Re­alizira se zahtjev za vjernim zapi­sivanjem folklorne građe u njezi­nom izvornom jezičnom obliku, č i ­me nastaju i temelji za razvoj dija­lektologije; raspravlja se o umjet­ničkoj vrijednosti pjesama i pripo­vijedaka, a javlja se i interes za pripovjedače. Na prijelazu stoljeća javlja se nova generacija koja ini­cira precizniju obradu teksta, a u proučavanju usmene književnosti primjenjuju se metode filološke analize. Poljska folkloristika u razdoblju od 1864. do 1918. godine nastavlja i s istraživanjem folklora susjednih Bjelorusa, Ukrajinaca i Litvanaca, kao i izvanevropskih naroda. Me­đutim, glavni je predmet prouča­vanja i interesa ipak poljski seljak i njegova kultura. Naglašava se ulo­ga jezika kao osnovnog kriterija za određivanje nacionalne pripadnosti, nesumnjivo i zbog opasnosti pred germanizacijom i rusifikacijom. Istovremeno i u životu poljskog seljaka dolazi do velikih promjena jer ukidanjem kmetstva raste i nje­gova uloga u društvu. Ti procesi, s jedne strane, zahtijevaju brzo do­kumentiranje kulture koja nestaje, čemu pogoduje i interes za »pre-žitke«, a s druge strane, pobuđuju i istraživanje novih kulturnih poja­va. U ocjeni poljske folkloristike toga razdoblja, bogatog po progra­mima, teorijskim i metodološkim dostignućima, nekoliko je puta na­glašeno da su ga bitno određivale dvije tendencije: želja za uključi­vanjem u ritam evropskih istraži­vanja i patriotska obaveza spašava­nja egzistencije svoga naroda. Aida Brenko Aktual'nye problemy sovremennoj foT-kloristiki. Sbomik statej i materialov, Sostavitel' V. E. Gusev, Izdatel'stvo »Mu-zyka«, Leningradskoe otdelenie, Lenin-građ 1980, 224 str. Zbornik Aktualni problemi suvre­mene folkloristike pripremila je sek­cija Lenjingradskog državnog insti­tuta za kazalište, glazbu i film uz 

Dzieje folklorystyki polskiej 1864—1918, Pod redakcja Helenv Kapeluš i Juliana Krzyzanowskiego, Pahstwowe wydawnictwo naukowe, Warszawa 1982, 668 str.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia