Ivan Bojničić-Kninski

Bojničić-Kninski, Ivan

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

18 uom razriešiti i razjasniti blagoizvoli. Gosp. profesor, kao što mu prirodno, rado zadovolji toj želji, te mn i ua tora t rudn , kao što i fra. M. Ljubicu na pošiljki naša najtoplija hvala. Nadpis glasi po Dauičićevu čitanju ovako: + RA HMC 0(T)l|A H C(H)NA H Ci K G) mro A(o\f)XA . \ ce AKOP ROK I;O,\I: i.iiihchv n iicľoiiii H) C(H)HB Pí\^OC(A)ŕ\Bí\ II 11(H) POC(A)í\RÍ\ C6 llHCfl PiXGh E(0)2KHH II C(RC)Tí\rO &MHT I'll K S \\\\\ ľi(M;ilO,\ll)ll \ KPM A ÍÍIAľl.CKIU \ AOII IM II ľiKCMKUhlIA K\H\ ÍUM.MIL CKOľA TKPhTKÄ(1). TKO RH TO nOTPhílb , \ \ E IIPOKACTb 0(T)l|(6)Mb H C(ll) NOMh II C(KC)THMh A(OY)XOM k . (AiMilllll,) Podatci k hrvatskomu pečatoslovlju. Već više godina bavim se naukom sphragis t ike, i uvjek bio mi je moj glavni cilj, da ovu znanost, koja je za diplomatiku, po-vjest umjetnosti , heraldiku i kroz ove posredno za povjest od ne-procienjive vriednosti, takodjer u mojoj domovini udomaćim. D tu svrhu pozornošću sliedim sve, što se je dosada na ovom polju koli u inozemstvu, toli i u posestrimi Ugarskoj uradilo; sabirem marljivo sve podatke, tičuće se pečata naših predja, koji bi mogli utemeljenju (1) Tvrdko I. kao ban počeo je vladati za Ljudevita I. ugar.-hrv. kralja (1342 — 1382) i to rujna g. 1354 po smrti svoga strica bana Stjepana, a g. 1376, postavi na glavu kraljevsku krunu, te umrie g. 1391. Ovaj nadpis stavljen je dakle medj g. 1 3 5 4 - 1 3 7 6 . Malo posije smrti Du­šana (8. pros. 1356) Tvrdko preote Humje, koje mu stric Stjepan Du­šanu ustupiti morao; ali malo zatim bi prisiljen izručiti ga Ljudevitu, te mu se i pokoriti. No Trdko god. 1569. odbivši slavno napadaj ugarske vojske, koja je kanila prisiliti ga, da dio svojih zemalja ustupi svomu bratu Vuku, rieši se tim načinom i svake pokornosti napram ugar. hrv. kruni. Činilo bi se dakle, da je ovaj nadpis postavljen pravo od g. 1354. do god. 1369. (Vidi Opis jugosl. novaca str. 204—6). 19 sistematične hrvatske sphragistike poslužiti. Rezultate mojeg iztra-živanja započeo sam već prošle godine u »Viestniku« priobćivati, te ču njihovo objelodanjenje na ovom mjestu sistematički i na­stavljati. Prije svega pita se, kako se ima oko sphragistike raditi ? Da na ovo pitanje odgovoriti možemo, moramo se u kratko osvrnuti na razvoj sphragistike kao znanosti. Sphragistici kao znanosti postavio je temelj ujedno sa diplo­matikom god. 1681. benediktinac Dom Jean M a b i l l o n 1 . Genij ovog velikog muža, koji se je u svih dielovih svog kla­sičnog djela tako sjajno izkazao, ostavi ga žalibože upravo kod pe­čata ; poznato bo je, da je upravo onaj dio Mabillonovog djela, koj govori o pečat ih, najslabiji. Sve što govori, nije d rugo , nego li gomila da t a , bez ikakvog vidivog rezul ta ta , te. je veoma udaljeno od onih zahtjeva, koje umni misaoe L e p s i u s 2 na sphragistiku po­stavlja. Ne mnogo bolje za sphragistiku je drugo za diplomatiku epo­halno djelo: -»Nouveau traite»3 Sphragističko gradivo je u ovom doduše mnogo bogatije, ali tek misli je isti, kao i kod Mabillona. Njemac Heinencius* učinio je prvi korak neodvisnoj i razum­ljivijoj radnji oko sphragistike; on je bio prvi, koj je ovu znanost od diplomatike razlučio i samostalno od ove oko nje baviti se počeo. Njegovo djelo i ono Leyserar" bilo je dugo vremena osamljeno; a sphragistika se je i nadalje smatrala jednim dielom diplomatičkog likoslovja i semiotike. A. može li se što neskladnijega i nesistema-tičnijega misliti, nego li je Gattererovcŕ tako zvana Semiotika ? U Ugarskoj je god. 1734. izišla »Cerographia Hungariae« veoma smiešno djelo, pak i Pray-ovo »Syntagma«7 nemôže već iz-1 De re diplomatica libri sex, etc. Op. et studio Domini Johannis Mabillon, Presb. ac. Monachi Ordinis S. Benedicti. Lutetiae Parisiorum 1681. in fol. 2 Lepsius, Sphragistische Aphorismen. I. Heft. 3 Nouveau traité de diplomatique etc. Par deux Religieux Bénedictina de la congregation de S. Maur (Toustain i Tassin). Paris 1750 —1765 6 vol. iu i. * Heineccius, De veteribus Germanorum aliarumque nationum si-gillis . . . syntagma historicum. Lipsiae, 1709 et 1719. 5 Leyser, De contrasigillis medii aevi; Helmstadt, 1726. 6 Gatterer. Elementa artis diplomaticae universalis. Gottingae, 1765. ' Syntagma historicum de sigillis regum et reginarum Hungariae. Budae, 1805. * 20 tražiocu zadovoljiti. Monograpfije Ipolyi-eve1 i Jemey-ere* kao i po mnogih znanstvenih časopisih izašle manje publikacije, imaju više historijsku, nego li sphragističku vriednost. Sasvim samostalua sphragistika započe tek u novije doba, kad se počelo uvidjati, da je ona od diplomatike neodvisna, te se sa­svim drugim iztraživanjem podvrći mora, nego li drugi dielovi diplo­matike. Danas stoji njemačka sphragistika hvala nastojanju takvih •muževa, kao što su Heffner, Rômer-Búchner, knez Hoherilohe Waldenburg, Warnecke, grof Stillfried-Alcantara i drugi na najvećem stupnju, i njom udarena staza sravnivajuće sphragistike jest ona, koju i mi za uzor uzeti moramo. Nema možebiti nikakve druge znanosti, u kojoj bi sravnivanje sa suvremenimi iuozemskimi uzori toliku ulogu igralo, kao upravo kod sphragistike, kojoj sve institucije su tudje i po izvanjskih uzorih u našu domovinu uvedene. Kao što mi diplomatiku samo tada podpuno razumimo, ako ju sravnivajuć proučimo, tako će i hrvatska sphragistika samo tim načinom vriednost zadobiti. U mom sliedećem članku, pokušati ću više naših pečata obje­lodaniti, i ove na temelju sravnivajuće sphragistike kritički osvjet­lati te se ufam, da ću s ovom mojom čednom radnjom barem tu pohvalu steći: »etsi desint vires, tamen laudanda voluntas«. Prije nego li na moj pravi predmet predjem, moram još neka heraldička pitanja razpravljati, bez kojih bi moja daljnja radnja nerazumljivom bila. Glavni predmet naše' heraldike jest bez dvojbe naš državni grb, koj sastoji iz grbova kraljevina Ugarske, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, nadalje iz grbova kneževine Erdeljske i grada Rieke O grbovih kneževine Erdeljske i Rieke neću sada govoriti, buduć nas Erdeljska manje zanima; o grbovih gradova pako, medju koje i Rieka spada, razpravljati ću kasnije. Magjarski grb sastoji danas iz štita, koj je na d vie polovice razciepljen. Na desnoj strani dolaze tri srebrne grede u crvenom polju; na lievoj pako apostolski krst, kojem tri gore i jedna kruna kao podnožje služe. Nu magjarski grb nije izgledao uviek ovako, 1 Beiträge zur mittelalterlichen Siegelkunde Ungarns. 1859. - A magyar országos káptalanok és konventek torténete. (Tort. tár. II. 1855.) 21 već se je on tečajem osam stoljeća znatno mienjao. Mislim, da će kratak pregled toga razvitka i naše čitaoce zanimati. K povjesti razvitka magjarskoga državnoga grba i u obće za povjest ciele ugarsko-hrvatske heraldike najvažniji je spomenik l i ­stina kralja Emerika od g. 1197., kojom ovaj kralj knezu Stjepanu, sinu Nikole Drs in i , za neke usluge, koje je ovaj otcu kraljevu Beli I I I . u boju proti slavonskomu velikašu Albertu de Michovo učinio, daruje zemlju Vodicu u doljujoj Slavoniji »in contiguitate districtus Zane et Bubiza« i svoj kraljevski g rb , kojega listina ovako opiše : -»arma etiam seu insignia ipsius Domini et patris nostri: scutum et desuper galeam, de summitute ipsius galeae Leonis anteriorem medi-etatem cum pedibus anterioribus, ungula aurea rapaci ac coronam auream in capite gestantem: Banderium etiam quemadmodum per singula ipsa arma; et Banderium superius tenore praesentium appropriatiue pictura denotat lucide ex deliberatione saua eorundem Praelatorum et Ba-ronum de maturo cousilio, auctoritate et plena potestate regia de-dimus et conferimus damusque et donamus. . . . Datum per ma-nus veuerabilis Domini Petr i Albensis Praepos i t i , Aulae nostrae Cancellarii. Anno ab incarnatione Domini MCIIIC. regni nostri primo.«1 Iz ove listine vidi se jasno, da je već u ono davno doba he­raldika kod nas sistematično razvijena bi la; tako su već onda po­znavali kod nas : 1. Plastickí naki t kacige (Helmzierde, Kleinod), a s t o j e naj­važnije, nasliedovao je već onda ovaj naki t sin od otca; premda njemački heraldik Mayer tvrdi, da se je ovo u Njemačkoj istom u XV. vieku uobičajilo. 2. Životinja u grbu, lav, opisan je točno heraldički, tako, da ga niti jedan noviji heraldik točnije opisati nebi mogao. Točno bo se opisuje zlatna kruna i lavlje grabežljive pandje (ungula aurea rapaci ac coronam auream in capite gestantem). 3. List ina spominje zastavu (banderium, Banner, Panier), koju dotičnik smije pred sobom u ratu nositi. 4. Nije dostatno, da sam kralj po svojoj vlastitoj volji dariva Stjepanu svoj kraljevski g r b , već on prije pita svoje velikaše za njihov savjet i osim toga ubavjestjuje se o osobnih okolnostih i 1 Fejér, Codex dipl. T. II . 304 . ; Henslmann, Monumenta archaeo-logiea, T. II. P. II. 125. 22 obitelji onoga, kojega svojim darom odlikovati kani. Nemôže se do­duše dokazati, da li je na dvoru Emerika posebni heraldički ured obstojao, ali svakako bilo je medju njegovimi dvorjanici i takvih, koji su se u sistematičnu heraldiku razumjevali. Medju ovakove spada svakako i pisac navedene listine, Petar, prepošt stolnobio-gradski i kraljevski kancellar; te nadalje slikar grba na listini, o kojoj slikariji se tamo govori: »pictura denotat lucide«. Iz spomenute listine možemo jasno razabrati, kakav je bio nakit kacige nad štitom prvih Arpadovaca; kakov je pako bio lik na samomu štitu, neopisuje se u našoj listini. Ali ovaj štit pozna­jemo iz više pečata kraljeva Emerika i Andrije II., koje je Pray u poznatom svojem dielu »Syntagma de Sigillis« izdao. Najbolja slika Arpadovskoga štita vidi se na zlatnoj bulli, koja visi na li­stini kralja Andrije II. od god. 1233., čuvanoj u arkivu prvostol­noga kaptola ostrogonskoga.1 Na jednoj strani ove bulle vidi se trouglasti štit, u kojem se nalaze četiri grede a na svakoj od ovih: dva koracajuća (passant, schreitend) lava. Napis na okolo glasi +SIGILLVMSECVNDIANDREETERCIIBELEREGISFILII-Iz svega ovoga vidimo jasno, da je glavni heraldički lik (Ehren-Herold-Stuck) na štitu kraljeva kuće Arpadovske bio 1 a v koji se nije uviek jednako predočivao, buduć dolazi sad kao kora­cajući (passant, schreitend), sad kao penjući se (wachsend, naissant), a sad opet kao navaljivajući (angreifend, rampant). Da se je lik lava ovako mienjao, treba nam potražiti uzrok, što heraldika u ovo vrieme nije još bila podpuno razvijena. Pita se sada, kako to, da lav samo na grbu trijuh ugarskih kraljeva dolazi, i to: Bele III. (1174—1196) i njegovih sinova Eme­rika (1196-1205). i Andrije II. (1205 — 1235), i da ga je kasnije sasvim nestalo? Ovomu pitanju neznámo odgovora, nu ipak poznato nam je toliko, da je kasnije sa gredah ugarskoga grba koracajućeg lava podpuno nestalo. Sto se naproti samih greda tiče, dvojimo, da li su ove ugarskog pori«kla. Po svoj prilici donjela jih je iz Francúzke Margareta, druga žena Bele III. i sestra francuzkoga kralja Filipa Augusta. Sjegurno je, da su grede u Francuzkoj i u susjednih državah u ovo doba jako obične bile. 1 Pečat ovaj izdao: Henslmann, Monumenta Hungariae archaeolo-gica. II, 2. 127. 23 Glavni lik ugarskoga državnoga grba nisu niti g rede , nego dvostruki, tako zvani apostolski krst. Prije se je mislilo, da ovaj heraldički lik dolazi od onoga apostolskoga krs ta , kojega je papa Silvestar II. svetomu Stjepanu poslao. Ali mi znademo, da u ono staro doba nije bilo još nikakovih grbova; a onaj krst, koj se vidi na ugarskih novci h prije Bele III nije nikakav heraldički lik, već dolazi iz Bavarske, gdje su magjari kovanje novca naučili, a dvo­struki krst starobavarskih novaca nestojí u nikakovom savezu sa apostolskim krstom sv. Stjepana. Kao pravi heraldički lik, t. j . u štitu, dolazi prvi put dotični krst na jednom denáru Bele III. i to još bez tri gore i bez krune. Na ovom mjestu moramo spomenuti do one tri gore ne predstavljaju, kao što njekoji misle, gore Tatru , Matru i Fa t ru ; jerbo ovakove tri gore (Dreiberg) u heraldici jako često dolaze kao podnožje heraldičkoga lika. Da je ovaj dvostruki krst bio pravi grb ugarske kraljevine sliedi iz toga, što su kraljevi iz kuće Arpadovaca imali svoj vlastiti obiteljski grb, i t o : početkom samo lava, kasnije lava koracajućeg na gredi, a konačno samo grede; nadalje sliedi iz toga što su stališi ugarski za vrieme medjuvladja rabili na svojih pečatih samo dvostruki krst. To se je dogodilo poslie smrti Ljudevita Velikoga kada su kraljice ugarske Marija i Jelisava kod nas u Hrvatskoj zarobljene bile; a kasnije kada car Friderik I I I . nije htjeo stališom predati Ladislava Posthuma. Pečat prvog medjuvladja izdan je kod Praya na njemu se vidi dvostruki krst i naokolo napis : SPRELATBARONVM-ET-NOBILIVM- REGNIHVNGARIE- Za vrieme drugoga medjuvladja dao je pako guverner Ivan Hnnyady kovati denáre , na kojih se vidi samo dvostruki krst. Osim toga imamo još i dva pismena svje­dočanstva: jedno, kada kralj Matija Korvin god. 1479. razsrdjen piše rimskomu pap i : »DupliC'ttam illam crucem, quae Ttegni nostri in-signe est, gentem hungaricam potius tripplicare velle, quam id con-seutire, ut benefícia et praelaturae ad jus coronae spectantes per sedem apostolicam conferantur« ' . Ali najvažniji dokaz je taj, gdje sam zakon priznaje krst pravim grbom države. Zakonski članak 15. §. 1. od godine 1445, kaže bo ovo: »Item: quod disponatur iinum sigillum, in quo sit signetum crucis, skuti signetum Regni Hun-gariac. E t illud sigillum servetur in civitate Budensi«.2 (NTnst. sliodi.) Dr. J. Bojničić Kninski. 1 Teleki/, A Hunyadiak kora. V., 126. 2 / . N. Kooachich, Syllogt; Decretorum Coraitialium. Pesthini 1818 T. I. 103. 

Podatci k krvatskomu pečatoslovlju

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia